Griješiti je ljudski i na greškama se uči, kažu nam dobro poznate poslovice, koje osim istine kriju i zamke u koje mnogi od nas tijekom životne utrke znaju opetovano upasti.
Darko Rundek se, ponavljajući greške, ispovijedao krasnim stihovima u pjesmi Šal Od Svile koju je postojeća mu i nekadašnja Ekipa bez ijedne pak greške servirala publici na nedavnom koncertu na zagrebačkoj Šalati.
No greške su zato bitan standard samodopadnih vladajućih licemjera. Ćaća Ivo je pored trenutnog vožda zločinačke organizacije Robin Hood sa benignim lukom i strijelom, dok bi i svekoliki Karamarko nasuprot President AP Evila uživao povijesnu ulogu jednog Havela, Gandhija ili Lincolna.
No u jednome plavi partijaši drže kontinuitet i to im nitko ne može osporiti, a to je preširoka lepeza bezočnosti i gadarija preko leđa naroda, s tim da preveliki ego briselskog potrčka sumanuto juri iz greške u grešku, te će mu, toplo se nadam, solidan broj glasača na sljedećim izborima jednom za svagda pokazati roge i isplaženi jezik.
Prevelik publicitet svakako odavno već ima, slavu ničim ne zaslužuje, ali imaju je i uživaju glazbeni brojevi koje sam nanizao.

DON'T GET ME WRONG - The Pretenders (1986)

Slava Pretendersima!
Razloge za to crpim i nalazim višekratno i iz različitih kutova, a jedino za čim žalim je to što skupinu Chrissie Hynde nisam doživio uživo na djelu.
A kad je band studijski uvjerljiv, poletan i magnetičan, kao što je slučaj kod izabrane pjesme sa albuma Get Close iz 1986., najčešće je to ujedno i potvrda koncertne siline i slojevitosti što su Englezi uza svoje ime kontinuirano držali zapravo duž čitavog svog postojanja. Chrissie je zavodljiva i strastvena kao i obično, autorski senzualna i gipka, a sve spomenuto je glava motora ili turbo punjač uvijek spremnom bandu čiji su glavni osigurač, pogonsko gorivo ili točka vrelišta fantastične gitare Robbieja McIntosha , instrumentalnog superjunaka koji je i nakon sraza sa najzahtjevnijim rivalima izlazio bez ogrebotine na svojim nepogrešivim prstima.
U zaključku je ovo numera čija se smislenost i ljepota veliča i nameće svakim tonom i stihom. Neprolazno!

LITTLE MISS CAN'T BE WRONG - Spin Doctors (1991)

Band koji je isplivao u vremenu grunge eksplozije, a ničim ga se, osim možda ponekim modnim detaljom članova, sa tim fabuloznim i tmastim žanrom ne može povezati, nažalost je ipak ostao u sjeni svog bezvremenskog hita Two Princes (Pocket Full Of Kryptonite, 1991). Je li priča po band mogla i drukčije završiti, možemo samo nagađati, no sumnjam da im je peterostruko platinasti album prvijenac, a kojeg je takvim učinila ta numera visokog sjaja , bio kakva smetnja ili mrlja u životopisu.
No i prije negoli će energična gitarska poskočica odjekivati svim radio postajama svijeta, te plijeniti visokim plasmanima na top ljestvicama, kao singl je objavljena Little Miss Can't Be Wrong, rekao bih dostojan prethodnik uspješnice na vrlo sličnom valu i podudaran vedri ulomak (doista odlične gitare Erica Schenkmana) koji odaje dojmljive sviračke osobine Njujorčana.
Band je i danas aktivan, no do formule uspjeha sa početka 90ih u međuvremenu nisu znali repetirati.



I MIGHT BE WRONG - Radiohead (2001)

Nimalo slično sastavu iz prethodnih rečenica, britanski frajeri sa Thomom Yorkeom i Jonnyjem Greenwoodom na čelu, do dobitnih formula i rješenja dolazili su kao od šale.
Introvertiran kao i sva bandova ostvarenja, album Amnesiac (2001) slijedio je agendu prethodnika Kid A (2000) u smislu čvrstog odmaka od prijemčivog (ili prijemčivijeg) zvuka njegovanog na ranijim albumima, te su dečki inovativnost i čujno odlučan bijeg od srednjestrujaške elektronike, uključujući i prigodno pitke gitarske manire i obilato, ne i pretjerano prisutnu, prvenstveno Yorkeovu stvarnost izgriženu melankolijom i prekrivenu tamom, uobličili u žanr svojstven i poznat samo njima, a koji se pača i u jazz, i u krautrock, naravno i spomenutu elektroniku, sa naglaskom da je istovremeno svemu navedenom zapravo i proturječan.
U ovoj numeri otkrivaju kako su unikatni i disciplinirani protagonisti čiji je stilski eksperiment uvijek podražavajući, katkat nagao, temperamentan, ali precizno u homogenim granicama određenim lucidnim praskom nepresušnog talenta svakog člana, što u konačnici i ne može nego rezultirati trijumfom glazbene riječi.

WRONG - Everything But The Girl (1996)

Sneni pop provučen kroz nenametljivu elektronsku/plesnu izolaciju, što je stalni postav izričaja ove grupe, nekako sam svrstavao niti među superiorne izdanke ponajprije dance orijentacije, a zasigurno ne među drugoligaške pokušaje ili promašaje.
Topli glas Tracy Thorn, na prvu prepoznatljiv i osobno mi vrlo privlačan, teče melodijom za čijim je kormilom svestrani Ben Watt - duo iza sebe do godine '96 već ima objavljenih osam albuma, a deveti Walking Wounded sa kojeg je skinut singl Wrong uslijedio je nakon planetarnog uspjeha (prvenstveno remiksiranog izdanja) pjesme Missing iz 1994. godine.
Izdašno ugođen dance-pop smjestio je EBTG u zvučnike klupske scene i van britanskih okvira, dok je duo vrijedno ubirao plodove svoga rada. Kvalitetu su prepoznali i dečki iz Massive Attacka koji su Tracy i Bena ugostili na svom drugom albumu Protection (1994) u jeku trip-hop invazije započete na jugoistoku Engleske, naravno u velebnom Bristolu.

EVERYTHING IS WRONG - Interpol (2014)

Band koji vlastito postojanje najviše duguje Joy Divisionu i općenito mračnijim mijenama zvuka i svijesti, na petom uradku iz 2014. (El Pintor) uspio je spojiti iskru vodilju sa prva dva nosača zvuka (Turn On The Bright Lights iz 2002. i Antics iz 2004.) kovanu na rečenim post-punk baldahinima i pridružio je modernijim gitarskim ehima; iako konačan proizvod povremeno ulazi na teren Kings Of Leon širokopojasne frazeologije, to nikako nije spočitavanje, više bolja polovica hrabrosti koja ordinira u mirnijim žanrovskim spremištima također namirenim odvažnim igrama.
Gitare nude uzbuđenje i romatičarski pogled na svijet u cjelini, dok se Paulovo pjevanje zrcali u prostranijem naglašavanju Curtisove tjeskobe i premda više naginjem sličnim osobinama sjajnog Matta Berningera iz Nationala, to nikako ne znači inferiornost glasovnih svojstava frontmana sastava sa Manhattana.
Ništa ovdje nije pogrešno momci, upravo suprotno.

GOT ME WRONG - Alice In Chains (1992)

Iako nije bilo pogrešno gurati dalje kroz život skupinu grunge prvaka i nakon odlaska na onaj svijet pjevača Laynea Staleya, njihova se znamenitost ponajviše piše i veže uz karizmatične vokalne mišiće neponovljivog lika za mikrofonom. A Layne je izravni "krivac" guranja Jerryja Cantrella na mjesto prvog vokala na dvije numere drugog EP-a Sap (1992), od kojih je jedna baš predmetna Got Me Wrong. Pjevačke dionice su zapravo podijeljene, po meni važniju riječ vodi Jerry, dok se akustični koncept svih snimljenih pjesama linearno saživio sa postojećim i nadolazećim odveć turobnim elementima i osobinama seatlskih rockera.
Dualna se dramatičnost vrlo lako sa centralnih figura banda primila na ritam sekciju, podjednako sad sivu i upečatljivu, te unatoč mlačnim reakcijama kritike na kvalitativni skor ponuđenog materijala, i danas uživam u tim zvučnim slikama.

"That don't last forever
Something's gonna turn out right"

THAT'S WHERE YOU'RE WRONG - Arctic Monkeys (2011)

Obožavam pjesme jednostavnih akordnih izmjena potpuno lišenih dosade, predvidljivosti i običnosti, a stvar sa albuma Suck It And See (2011) postojano boravi na listi takvih ostvarenja.
Mladi Alex Turner i društvo opetovano pokazuju koliko su raznoliki, koliko bogato korijenje imaju, te ničim ne ostavljaju sumnje u sukus i plod vlastite kooperacije - možemo naravno razglabati o tome jesu li najrezolutniji na debitantskom Whatever People Say I Am, That's I'm Not (2005), zašto su podigli jačinu gitara i tona na drugom Favourite Worst Nightmare (2007) ili kako im je samo uspjelo pomiriti psihodeliju, R&B i režeći alter modus novog milenija na eponimnom AM (2013), no istini za volju, niti jedno djelo britanskih osvajača ne ide u razinu sa prosjekom, sva su visoko iznad njega.
Pa ako bolje poslušate i ovdje čujete briljiranje na naglo, kristalnu kvalitetu trzalačkih instrumenata, pjevanja i produkcije - dobro čujete!
I posve ste na suprotnoj strani naslova odlične pjesme.

DONE ALL WRONG - Black Rebel Motorcycle Club (2009)

Jedino što mi smeta u vezi ove pjesme jest saznanje da se nalazi na soundtracku hollywoodske limunade o vukodlacima i vampirima (Sumrak Saga: Mladi Mjesec), no kad vidim u kako dobrom društvu tamo boravi, lako zaboravim na jeftinu radnju tog ispeglanog horora.
Iznenađenje je tim veće znajući da je milosrdni trio iz San Francisca, najviše nam poznat po psihodeličnim garažnim krilaticama, ovdje pogodio akustičnim folk izdankom i što je najbolje od svega, jako mi se sviđa.
Hayesovo pjevanje i gitara točno znaju da tako trebaju zvučati, ledeno i daleko, jasno i gotovo komplementarno tradiciji sjajnog Nicka Drakea i forma koju nisam očekivao čuti od Peterove grupacije funcionira i više nego dobro, a ponavljam, egzistira na nosaču zvuka uz primjerice Bon Iver & St. Vincent, Killers i Editors, pa se unatoč imenu pjesme usuđujem reći - sve je dobro kad se dobro svrši!

"All the wrong you've done
Will be undone in song"



RIGHT TO BE WRONG - Joss Stone (2004)

Ni sam nisam očekivao uvrstiti uspješnicu djevojke čije glazbene blagodati uglavnom pogađaju komercijalne točke, pa ipak imam puno pravo ponekad i na poneki takav odabir.
I dok najveći hit lijepe Joss You Had Me, singl skinut sa ploče Mind Body & Soul (2004) na kojoj je i osobni mi favorit, gore navedeni predmet obrade, smatram pretjeranim, previše ispeglanim i darom vrlo prosječnim izbirljivcima, Right To Be Wrong nalazim fino razmotanim klupkom soul/R&B naracije i klasičnom posvetom 60's i 70's izbornim jedinicama zimzelenim melodijama ritmikom bogatih glazbenih vrsta.
Ugodno i decentno, svirački ukusno urešeno, ovo je djelo kojim bujni glas engleske pjevačice prolama i dominira, vrlo elegantno, emotivno i dozrelo u maniri jedne Arethe Franklin, te doista ne čujem prepreke skladbu servirati pod nazivnikom odličnih, a tome je u znatnoj mjeri kumovala briljantna produkcija Michaela Magninija (između ostalih potpisuje produkciju Davida Byrnea).
Svatko ima pravo na pogrešku, no pouzdano javljam da ih ovdje kronično nedostaje.

I KNOW I' NOT WRONG - Fleetwood Mac (1979)

Tusk mi nije najdraži album ovog fantastičnog banda, ali kada uočimo koliko odličnih stvari na njemu ima, koliko je specifična, originalna i raznovrsna baza i zrelost autorske podatnosti banda koja ne jenjava, pokušavam naći odgovor na pitanje otkud mi samo pravo tražiti mu manu!?
Band je rastao i razvijao se ukorak sa vremenom i spremno odapeo materijal vrlo različit genijalnom prethodniku (Rumours iz 1977.) i na koncu izašao sa albumom punim mistike i razotkrivanja, fluorescentnih linija i mračnih autorskih aura, stoga ne smatram blesavim usporediti ga sa također dvostrukom pločom Beatlesa, monumentalno katarzičnim raspelom znanim kao White Album (1968).
Fleetwood momčad skače iz jedne epizode u drugu različitim stilovima, često i bez okolišanja, a na kreaciji Lindseya Buckinghama kojom završava treći čin albuma, vodeću ulogu tumači sjajni gitarist svojim vokalnim užitkom prema van, prigodno se ističući aranžerskim skladom i odličnom instrumentalnom dionicom (je li uopće nekad izostala?), dok se netipični sintisajzer Christine McVie savršeno uklapa u avangardniji momentum grupe.
Ni najmanje mi nije teško vjerovati da ništa nije slučajno, znajući da se radi o kolekciji platine skladateljskih prvaka.
Probajte osporiti, ako se usudite.

dario b. // 20/09/2026