Prije samo četiri godine Zadranka Darija Šimunov bila je odlična studentica zagrebačkog Filozofskog fakulteta s prosjekom 4,7, vesela i zdrava djevojka koja obožava putovanja.

I tada, u lipnju 2006. godine njezin život okrenuo se naopako: saznala je da boluje od multiple skleroze, strašne dijagnoze koja joj je prekinula mladost.

Iako se trudila nastaviti studirati i normalno živjeti unatoč relapsima bolesti, nesreća nikad ne dolazi sama, a nakon pola godine za Dariju je uslijedio novi, još veći šok. Na dan kad joj je preminula baka, pala je u kupaonici i teško ozlijedila donji dio kralježnice.

- Kako su sati prolazili, tako sam osjećala da nestaje snaga iz mojih nogu. U roku od 30 sati više nisam osjećala ništa - kaže ova 24-godišnja djevojka koja je od tada nepokretna, prikovana za krevet, a dan joj počinje i završava tabletama protiv bolova.

Čak osam mjeseci čekala je na operaciju kičme jer joj zagrebački liječnici nisu htjeli priznati ozljedu od pada. Sada 180 centimetara visoka djevojka teži svega 50 kilograma. Jedina veza koju ima sa svijetom je internet, jedini pogled na koji je osuđena je onaj kroz prozor sobe podstanarskog stana u kojem živi sa svojom teško bolesnom majkom.

Bez novca i bez lijekova, sama sebi ne može pomoći. A sva vrata na koja je kucala zadnje tri godine ostala su zatvorena. Unatoč svemu, volja za životom nikad je nije napustila, iz bolesničke sobe piše seminare za fakultet jer želi diplomirati i ponovno hodati.

Međutim, o šest tisuća eura vrijednoj terapiji u privatnoj zagrebačkoj neurološkoj poliklinici, na koju je izvrsno reagirala, sada može samo sanjati jer ona i njezina majka moraju preživjeti sa 2100 kuna i pomoći koju dobiju od Grada.

Samo podstanarski stan mjesečno plaćaju 300 eura, a njezina majka, koja je preživjela dva moždana udara i operaciju vratne kralježnice, dnevno radi po sat-dva jer je duže od toga ne može ostaviti samu.

- Mama i ja nikad nismo tražile ničiju pomoć jer smo mislile da možemo same. Sad smo došle do zida, sve što smo imale otišlo je na liječenje i više ne možemo. Otac mi je poginuo kad sam imala 16 mjeseci, nas dvije smo same na svijetu. Ja znam da nisam ni poznata osoba ni zaslužna sportašica, ali svojim kvalitetama mogu doprinijeti ovom društvu.

Želim diplomirati, želim raditi, a to neću moći ako ostanem nepokretna u krevetu. Želim putovati, želim imati dečka, ići u kazalište... A iz ove sobe ne mogu. Vjerujte li da umirem za onim osjećajem treme pred ispit, pa i da padnem ispit, eto to mi fali- kaže Darija koja ne gubi nadu da će uz pomoć dobrih ljudi ponovno hodati.
Ana VUČETIĆ ŠKRBIĆ / EPEHA
slobodna

• 23/10/2019 | zg, vintage industrial bar
  mary may
  >> najawa @ terapija.net
• 23/10/2019 | zg, sax
  oridano gypsy jazz band
  doringo
  >> najawa @ terapija.net
• 24/10/2019 | zg, boogaloo club
  lucky chops
  >> najawa @ terapija.net
• 24/10/2019 | zg, kset
  atheist rap
  "3u1"
  >> najawa @ terapija.net
• 25/10/2019 | zg, vintage industrial bar
  debeli precjednik
  saucesce
  >> najawa @ terapija.net

>> sve blitz najawe