home > portret > TUXEDOMOON - Diskografija

kontakt | search |

TUXEDOMOON - Diskografija

Ovaj veliki avangardni rock sastav počastiti će našu publiku svojim drugim gostovanjem (13.11.) u hrvatskoj metropoli u svega nepunih godinu dana, stoga je red da vam ih pobliže predstavimo… uz probrani redosljed njihove diskografije. Karte možete u predprodaji nabaviti po 95 kuna. Na dan koncerta cijena će biti 110 kuna.
[  ]

Biti će to koncert na koji će doći mnogi ljubitelji pravog alternativnog pop-rock-jazz/ new wave/post-punk izraza. Njihov nastup 22.II 2007. u klubu Aquarius se još uvijek pamti. Ako ste ga propustili, osjećajte se pozvanim! A oni koji su ga gledali svakako će ga ponoviti. Tada su se predstavili kao umjereno rasplesani indie-gothic/rock sastav, a što nam sada spremaju ovi prijatni ekscentrici vrijedi provjeriti na ovoj 'Best Of' turneji kojom obilježavaju 30 godina svojeg rada.
I još jedna stvar - poptpuno je svejedno da li se piše Tuxedomoon ili Tuxedo Moon.

Članovi: Blaine L. Reininger (klavijature, violina, gitara, vokali)
Steven Brown (klavijature, vokali, gitare, sax, oboa, klarinet, razni instrumenti)
Peter Principle (bas, ritam mašine)
Lu Van Lieshout (truba, usna harmonika)

Nekadašnji članovi:
Winston Tong (vokal)
Michael Belfer, Paul Zahl (gitara, razni instrumenti)
[  ]

TUXEDOMOON - Desire / No Tears (1978, Ralph Records)

Počeci ovog neobičnog rock sastava datiraju u vremenu kada se punk ustoličio u svojem anarhističkom izdanju i počeo poprimati posve nove tendencije da bunt pretvori u sofisticirani art. Sastav su osnovali Blaine L. Reininger (rođen 1953. u Pueblu, Colorado, USA) i Steven Brown, studenti elektronske glazbe na sveučilištu San Francisco City College. Uz tada već retablirane izvođače poput Talking Heads, Blondie i Pere Ubu, američki odgovor na punk i new wave pristizao je iz bivše "hippy" kolonije San Francisca gdje je već nekoliko godina egzistirao krajnje bizaran i čudnovati sastav The Residents koji su objavljivali svoja vinilna remek djela pod okriljem etikete Ralph records koja je ujedno bila i njihova privatna (vlastita) etiketa. U otprilke paralelnom vremenu, svoje početke djelovanja bilježi još jedan neobičan sastav Devo koji će svoj trijumf doživjeti početkom 80-tih, te sukladno s njima, Tuxedo Moon su svoje prve glazbene korake zabilježili na prvom singlu "Pinheads On The Move" koji je pokazao da punk i new wave ne mora biti striktno vezan uz poimanje strogog rock režima gitare, bubnjeva i basa. Već tada su Tuxedo Moon naznačili da žele raditi nešto sasvim drugačije i odmaknuto od tadašnje trend kategorije što su vrlo slikovito naglasili korištenjem elektronskih fraza pomiješanih sa netipičnim ritmovima za rock, te bizarnim vokalima i šašavim "strugotinama" saksofona što će za par godina na ovim prostorima biti veoma prepoznatljivo u radovima Haustora (posebno na singlu "Majmuni i mjesec", 1981.), te na sjajnom ekspresionističkom debiju Miladojke Youneed "Ghastly Beyound Belief" 1988. Uz tada već profilirane (i vizualno nepoznate) Residentse, Ralph Records je svijetu ponudio prvi EP Tuxedo Moon "No Tears" sa sjajnom istoimenom kompozicijom koja će po mnogim kritičarskim sudovima biti kamenom temeljcem za sva buduća new-wave, post-punk, new romantics i ina strujanja u 80-tim. Video spot je također domišljato izveden. Ovdje se također pronašla i sjajna poluelektronska kompozicija "What Use" sa vokalnim i glazbenim obrascima kakve će primjenjivati kasnije mega popularni Ultravox, Classics Nouveaux, John Foxx, Duran Duran, pa čak i sam David Bowie koji je jednom prilikom izjavio da mu se uz Suicide, The Fall, Sonic Youth i Pixies osobito dopada rad Tuxedo Moon, ali bi bilo previše očito da njih uzima kao uzore za vlastite albume poput "Black Tie, White Noise" (1993.) i "Outside" (1995.).
Tuxedo Moon je ovom prilikom kroz ovaj EP sabrao sjajne niti elektronike (Kraftwerk i Suicide) i new wave/punk strategije (Can, The Clash, Ramones, The Stooges, Wire...) na posve moderan i nov način, no kasnije, za par godina je sam Blaine L. Reininger izjavio da Tuxedo Moon više nikada neće primjenjivati ovakav obrazac zato jer se pokazao suviše "izlizanim" jer su ga iskoristili mnogi izvođači koji su stekli daleko veću popularnost, poput Joy Division, XTC, Magazine (sa Howard Devotom), ranih Simple Minds (u produkciji John Leckiea), The Fall, Cabaret Voltaire, te nadasve mega uspješni Yello. Upravo je ovaj švicarski sastav uz primjer Tuxedo Moon stekao ogromnu svjetsku slavu netom nakon svojeg prvog albuma "Solid Pleasure" kojeg su objavili upravo za Ralph Records 1980. (sjetite se samo kasnijih hitova "I love you", "Vicious games" ili "The race", te mega uspješnice "Jingle bells").
Sukladno sa razmišljanjima samog Reiningera i ostatka sastava, po dadaističkom sistemu da "nije vrijedno napraviti nešto što je već netko napravio", Tuxedo Moon 1978. objavljuje svoj prvi album "Desire" koji je posve zbunio kritičare i vrlo maleni opseg publike. Bio je to posve netipičan new wave album koji po ničemu nije odavao prisutnost rocka, štoviše, zbog same produkcije i glazbe više je odgovarao nekakvoj komornoj klasičnoj glazbi koju će primjenjivati desetak godina kasnije Balanescu Quartet i Kronos Quartet ili bliskiji im projekt Mick Karna (iz Japan) i Peter Murphya (vokala Bauhaus) u duetu Dali's Car na albumu "Waking Hour" iz 1984. (naslovi "East-Jinx", "Victims of the dance", "Again"), dok se jedini duh elektronskog plesnog rocka i tada nadolazećeg pravca new romantics osjetio u pjesmi "Incubus (blue suit)" i naslovnoj "Desire", te "In the name of talent" što će se pokazati vrlo važnom karikom u karijeri Japan, Ultravox, Gary Newmana, OMD, Simple Minds, spomenutih Yello, te kasnije kod Depeche Mode, New Order i "industrialista" avangarde i undergrounda - Einsturzende Neubauten, slovenskih Laibach i švicarskih The Young Gods. O utjecaju Tuxedo Moon na cjelokupnu alternativnu glazbenu scenu samo s ovim albumom moglo bi se govoriti mnogo toga. Važno je napomenuti da album "Desire" završava kompozicija "Holiday for plywood" u kojoj su prepleli utjecaje klasične glazbe (vjerojatno su mnogo slušali Bartok Belu) i elektronike na posve plesan i pop način što će im u daljnjem toku karijere biti vrlo prepoznatljiv segment.
[  ]

TUXEDOMOON - Half Mute (1980, Ralph Records)

Nikako uspješan prvi album "Desire" i EP "No tears" na koje su polagali velike nade, Tuxedo Moon su pokušali izravnati sa drugim albumom "Half-Mute" ponavljajući formulu koja se sastojala od jedne "klasično" orijentirane kompozicije i jedne nazovimo "rock" pjesme uzastopce. Čak im je pošlo za rukom da singl "59 to 1" plasiraju na britanski indie-chart, no velikog uspjeha ipak nije bilo unatoč tome što su glazbeno bili sjajno potkovani. Mora se spomenuti da su u to vrijeme bili strahovito podcijenjeni od strane posebno britanske kritike koja očigledno nije imala sluha za ovakav neobičan eskapizam u nove i neistražene glazbene teritorije. Za to vrijeme već se pojavio na Ralph etiketi album prvijenac Yello - "Solid Pleasure" koji je stekao vrlo dobar ugled (par godina kasnije će Grace Jones glumiti u reklami za Lee Cooper uz podlogu hita "Bostich"), no osim povremenih ne pretjerano pozitivnih kritika album nije apsolutno izazvao nikakav odjek publike.
Album je donio dobar profil spoja elektronike, gothic-rocka i klasične glazbe, te je vrijedno spomenuti da vokali zvuče kao bliska paralela Ian Curtisa (Joy Division) i Jon Kinga (Gang Of Four). Album odlikuje i niz ambijentalnih veza sa radovima Brian Enoa, a sama početna kompozicija "Nazca" biti će vrlo važnim momentom u solo radu David Sylviana. Uz odlične kompozicije "Volo Vivace" (sa vrsnom violinskom potkom Reiningera), Kraftwerkovsko-Peter Hamill-Peter Gabriel-John Foxx-ovskom "7 years", ovdje se pronašao i novi remix "What use" koji im je trebao priskrbiti tantijem new romanticsa. Međutim, vrlo je blesavo da tada nitko od tadašnjih zvijezda nije priznavao utjecaj Tuxedo Moon (što je bilo najočitije u radovima Ultravox, Visage, Japan, Simple Minds, Magazine, Joy Division, A Certan Ratio, Cabaret Voltaire i Yello). Sve je ostalo praktički na razini koju danas poistovjećujemo s poimanjem demo-banda.
Reizdanje albuma na cd-u donijelo je i nekoliko sjajnih eksperimentalnih kompozicija.

TUXEDOMOON - Divine (1982, Operator Twilight)

Promjenivši etiketu, Tuxedo Moon su pokušali koliko-toliko pospješiti svoj sada već od kritike povremeno priznati umjetnički rad, no bilo je i mnogo negativnih kritika u smislu da sastav paradira s glazbom o kojoj nemaju pojma. Prvih 5 kompozicija ("Entracte", "Mata Hari", "Anna Christtie", "Grand hotel" i "Entracte II") su napravljene kao pravi art u kontekstu rocka (ambijentalna glazba koja prelazi u čistu klasičnu, ozbiljnu glazbu s naglaskom na imunitet od bilo kakvih majmunjarija), dok je naslov "Ninotchka" pravi ethno-kazačok s odgovorom Tuxedo Moon na tadašnji hladni rat između Sovjetskog Saveza i USA. Primjerice, Tom Waits će se toga stidljivo dotaknuti tek nakon propasti SSSR-a, 1992., na albumu "Black Rider". Istovremeno, Tuxedo Moon su bili vrlo svjesni da rock glazba mora imati velike promjene da bi mogla opstojati, te su svojim zvukovima proširivali "granice teritorija". Vrijeme kada su svi prangijali po new waweu, romantizmu i elektronici, Tuxedo Moon su se posvetili ispitivanju novih mogućnosti izraza izvan rocka. Stoga je i možebitan vrlo važan utjecaj Bartoka, Kraftwerk, Philip Glassa, minimalizma, Laurie Anderson , te nove pojave u avangardi, odnosno modernoj klasičnoj glazbi kao što je bila tih godina Meredith Monk. S ovim albumom Tuxedo Moon su definitivno izašli iz okvira rock glazbe (jedino ih je držala ritam mašina u naslovu "Camille"). Iznenađujuće sjajan album kojeg kritika nije znala uvrstiti u kategoriju "rock" ili "klasična" glazba, te ih je većina kritičara smatrala napuhanim umjetnicima koji šalabajzaju poput najobičnijih šarlatana.
Interesantno, niti jedna kompozicija s ovog briljantnog albuma nije našla svoje mjesto na "best of Tuxedo Moon".
U isto vrijeme Raininger objavljuje svoj prvi solo album "Broken Finger" gdje je pokazao zanimanje za eksperimentalnu glazbu.
[  ]

TUXEDOMOON - A Thousand Lives By Picture (1983, Ralph Records)

Prva kompilacija nazvana po stihu skladbe "Desire" donesla je 8 već objavljenih pjesama sa sitnim studijskim dodacima, a težište kompilacije je bazirano na elektronici i plesnoj glazbi. Uz plesne "What use", "Incubus", "Desire", "Dark companion", "Jinx" (sve sa debi albuma), "59 to 1", te dvodijelnog 'live' instrumentala "Tritone", našla se samo jedna laganija kompozicija "7 years" (sa "Half Mute"), te samo jedna do tada neobjavljena, plesni instrumental "Crash". Ovo je bila očita želja samih Tuxedo Moon da kompilacijom završe jedan period rada kojeg je okarakterizirao elektronski stil s povremenim izletima u ekstravagantne eksperimentalne vode. Ovom stilu će se u budućnosti tek na nekim sitnim fragmentima povremeno vraćati, a uživo će ga često primjenjivati s otprilike sličnim instrumentalističkim egzibicijama uz pomoć ritam mašine, synthova, gitare, duhačkih instrumenata, violine i bas gitare.

TUXEDOMOON - Holy Wars (1985, Restless)

Ovdje su se Tuxedo Moon riješili svih utjecaja koje su imali na svojim prošlim radovima i slobodno se može reći da je ""Holy Wars" njihov najznačajniji album u karijeri. (vrtio ga je i Ante Batinović u radio emisiji "Rock express"). U protekle dvije godine Reininger se odvojio od sastava, te sa gitaristom Michael Belferom objavio drugi solo rad oivičen s dva EP-ija "Colorado Suite" i "Paris En Automne", te se ponovo pridružio ekipi na snimanju ovog albuma, dok je Steven Brown također lagano zagazio u solističke vode objavljivanjem dva albuma - kolaboracijom sa Bejamin Lewom za Crammed Disc label 1983. i "Music For Solo Piano" 1984. na etiketi Crepuscule.
Sve kompozicije su sjajne, briljantne, fenomenalne.... Nije bilo riječi za pohvalu ovog iznimnog albuma te 1985. godine i za dlaku im je promakla nagrada za naj album godine ispred "Psychocandy" The Jesus And Mary Chain i "Steve McQueen" Prefab Sprout. Sjajan performance koji je obezbjedio Raininger u svojoj glavi ovdje je došao do maksimuma. Umjerena upotreba klasične glazbe, elektronike, rocka, alternativnih fascinacija s raznim neobičnostima, pop shema, limene glazbe, jazza (s kojim su bili često povezivani), te neizostavne avangarde najbolje su došli kroz izraz svih 10 kompozicija na albumu. Od uvodne "Waltz", preko sjajnih "St.John", "Bonjour Tristesse", "Some guys", "Holy wars" ... do zadnjih "Egypt" i "Soma", ipak se ističu naslovi kultna laganica na el. gitari "In a manner of speaking" i "Hugging the Earth" (koji su se u to vrijeme vrtjeli kao hit-singlovi). Ova prva ("In a manner speaking") može slobodno sloviti za jednu od najiskrenijih rock pjesama svih vremena.
[  ]

TUXEDOMOON - Ship Of Fools (1986, Restless)

Na ovome albumu sastav je nastavio svoj vrlo plodonosan kreativni opus koji će trajati još dobrih 5 godina zahvaljujući iznenađujuće sjajnim kritikama i vrlo dobrom komercijalnom uspjehu prethodnog albuma "Holy Wars". Kao i prethodni album, i ovdje se rabila elektronska postava bubnjeva koje su vrlo dobro prilagodili za svoje alter pop opservacije kroz kompozicije "Atlantis" (objavljen i kao singl), čudnovati funky s obiljem duhača "Reeding, righting, rhythmatic" (u kojoj se po prvi puta pojavljuju ženski back vokali i vrlo blisko nalikuje radovima znamenitog avangardista Mark Stewarta i njegove Mafie), zatim "Break the rules" (gdje su se približili electro-techno pop zvuku nalik na Yello). U instrumentalnoj kompoziciji "A piano solo" vraćaju se klasičnoj modernoj glazbi koja se nakon minimalističkih sekvenci odsviranih na pianinu pretvara u fuzionirani jazz-pop s elementima klasike u kraćim instrumentalnim naslovima "Lowland tone poem", "Music for piano + guitar" i "An afternoon with N" negdje na razmeđi Cocteau Twins, David Sylviana i Mark Ishama, dok album zatvara još jedna pjevana skladba "The train" u kabaretskom jazzy stilu.
Nakon ovog albuma kritika se posve razdvojila na dvije opcije - one za i one protiv.

TUXEDOMOON - Pinheads On The Move (1987, Cram Boy)

Ovaj album otvara njihov prvi singl, istoimeni "Pinheads on the move" iz 1978., te ga ista kompozicija i zatvara, ali u proširenoj elektronskoj varijanti koja obiluje sa mnoštvo uvrnutih zvukova psihodelije. Album je u stvari zbirka njihovih ranih radova koji zbog razbacanih koncepcija nisu pronašli mjesto na prva 3-4 albuma, a pravu bombu kompozicije napravili su sa singl skladbom "The stranger" koja je prvotno objavljena na neuspješnom albumu "Suite En Sous Sol" 1982. pod naslovom "L'e'tranger". Ovom prilikom Tuxedo Moon su podebljali zvuk gudača (violina i čelo) tako da se dobila prilično paralelna melodijska fraza iz hita "Sweet dreams" Euryhtmicsa i "Born, never asked" Laurie Anderson u obilatoj elektronskoj produkciji. Album po prvi puta prikazuje sastav u proširenoj varijanti, pa tako ploča nosi čak 20 naslova koji su objavljeni kao dvostruki album kojeg karakterizira alternativni elektronski gothic-pop minimalizam otprilike sličan radovima Suicide i Cabaret Voltaire uz daleko veću prisutnost pozadinskih efekata (gitare, sintesajzeri, šumovi...). Ovdje se pronašlo i nekoliko obrada - "I heard it through the grapewine", "I left my heart in San Francisco" (koja sa originalom zajedničko ima samo ime), te tri live snimke s njihovih interesantnih nastupa iz prve faze djelovanja od 1977. do 1983. godine ("Touched", "In heaven", "Martial, this land"...) gdje su zvučali kao produžena glazbena ruka kraut rock a'la Can s eksperimentalnim varijacijama kakve su ponekad znali raditi Wire. Također je na albumu prisutno i nekolicina eksperimentalnih glazbenih uradaka poput "Une noit au fond del la frayere", "Fifth column", "Over his head", te dva kratka jingla nazvani "Jingle 7" i "Jingle 9". Manje-više sve skladbe su komponirane uz pratnju ritam-mašine tako da album u globalu odgovara elektro-pop sintagmama.
Ako je tražiti njihov najslabiji rad do tada, to se može slobodno utvrditi za ovaj dosta zbrkan album koji je sastavljen od tzv. "odpadaka" jer je sastav bio u fazi čestog Rainingerovog napuštanja i vraćanja u stalni tim.
Iste godine Raininger objavljuje solistički album "Live In Brussels", te svoj treći studijski album "Byzantium".
[  ]

TUXEDOMOON - Suite En Souls / Time To Lose / Short Stories (1987, Crammed Disc)

Iste godine Tuxedo Moon za nezavisnu etiketu Crammed Disc ponovno objavljuju svoje "zapuštene" radove iz 1982. godine koje su namjeravali objaviti kao album "Suite En Souls" i EP "Time To Lose". Ovako dugo čekanje od punih pet godina bilo je povezano s neusklađenom produkcijom koju su tek sada uspjeli obaviti, a ovdje su se prikazali kao poseban alternativno-eksperimentalni projekt pod okriljem elektronske glazbe. Nastavljajući kombiniranje klasične glazbe u obrazac pop-rocka s povremenim jazz paralelama, album je ponovno donio sličnu kompoziciju poput "The stranger", a riječ je o "Courante Marocain", još jednoj ethno-world music orijentalnoj plesnoj arabeski gdje se uz korištenje violina i duhačke sekcije pojavljuju i vokalne insinuacije na sjevernu Afriku. Uz odlične singlove "L'etranger", "Time to lose" i "The cage" prožete laganijim tempom, album gotovo i da nema neku izrazitu plesniju skladbu kakve su imali na prethodnim albumima (izuzev završne elektro-pop pjesme "This beast"). U eksperimentalnom pogledu album nosi nekoliko zadivljujuće hrabrih ekspresija - naslove "Sarabande en bas de l'escalier", "Polonaise mecanique", neobičnu "Blind", te impresionističku "Music #2" koja je vrlo bliska ambijentalnoj klasičnoj glazbi.

TUXEDOMOON - You (1987, Cram Boy)

Ovaj album koji je morao biti veliki komercijalni pogodak sveo se samo na naslovni singl "You" koji je za ovu prigodu dotjeran u plesnoj elektronskoj produkciji kroz tzv. "Christmas mix". Kompozicija je doduše obećavala mnogo kada se pojavila kao singl koji bi se mogao dopasti širokoj publici u rasponu od elektronskih New Order do Pet Shop Boys, no do očekivanog uspjeha nije došlo. Album je pokazao njihovo novo lice okrenuto ka plesnom elektronskom popu spojenim sa jazz fuzijama, a zbog izostanka većeg komercijalnog učinka sastav se nakon koncertnog "Ten Years In One Night (Live)" (1988, Play Boy) na nekoliko godina razilazi u potrazi za novim inspiracijama.

TUXEDOMOON - The Ghost Sonata (1991, Crepuscule)

Četiri godine diskografske pauze Tuxedo Moon su iskoristili za vlastito ispitivanje mogućnosti klasične glazbe na eksperimentalnim osnovama, pa je tako ovaj album urodio njihovim najneočekivanijim proizvodom. Čitav album je konceptualno povezan samo kroz jedan naslov "The Ghost Sonata" gdje izmjenjuju smjernice moderne klasične glazbe upotrebom gudačkih instrumenata s klavijaturama i povremenim elektronskim eksperimentima negdje na razmeđi radova Philip Glassa, Balanescu Quarteta i Kronos Quarteta. Album je gotovo lišen bilo kakvih tekstualnih vokaliziranja, te se glasovi pojavljuju samo kao sitni efekti kroz tzv. "lajt-motive".
Ovo je ujedno bio i posljednji zajednički rad Reiningera, Browna i ekipe koji su nakon ovog albuma počeli raditi samostalne projekte - Reininger je počeo raditi razne live performance programe koje je objedinio kroz albume "Instrumentals" 1991. i kolaboraciju sa Brownom "One Hundred Years Of Music", dok je Brown nastavio sa svojim avangardnim radom stvarajući glazbu za filmove osnovavši novi sastav Nine Rain.
[  ]

TUXEDOMOON - Joeboy In Mexico (1998, Opcion)

1997. Tuxedo Moon objavljuje svoju drugu kompilaciju "Solve Et Coagula" sa svim najznačajnijim singlovima iz karijere, te se ponovno okupljaju za potrebe još jednog alternativnog albuma nazvanog "Joeboy In Mexico" na kome je objavljeno 13 novih skladbi. Ovdje produbljuju svoj alternativni izraz posegnuvši u avangardu gdje mnogo mjesta zauzimaju razni efekti, samplovi (šumovi, zvona, zvuk vode...) i neobičan aranžmanski eskapizam. Album je instrumentalno istraživačkog karaktera i široj publici koja ih je pratila ranih '80-tih vrlo teške naravi. Uvodna 10 minuta dugačka "The door/ Viaje en la Sierra Madre", zatim eksperimentalna ambijentalna "Shipwreck" (poput Residentsovog albuma "Eskimo"), bizarne "Zombie paradise II", "Bitter bark", neobična minimalistička Throbbing Gristle-ovska "El Popo" (jedina pjevana skladba), te sama završnica albuma "Hindi loop" su najbolji dokaz toga, dok su daleko mekšeg sadržaja lepršava i neobična afro world-music "Brad's loop", praćena melodijom saxa, akustične gitare i violine, lagana "Les six" uz pleteći bas, te plesne "Ambient Popo" i "Zombie paradise I (part 2)" dugačka punih 11 minuta u kojoj ponovno prevladavaju ambijentalne teme oivičene dubovima i The Orb atmosferom, dok je drugi dio kompozicije minimalistički razlivenog sadržaja.

TUXEDOMOON - Live In St. Petersburg (2002, Acoustic)

Dvostruki cd na kome je snimak koncerta iz Rusije 27.XI 2000., donosi 15 skladbi koje predstavljaju poprilično komoran i ogoljen zvuk Tuxedomoona u 21. stoljeću, te se u njihovom slučaju ovo može nazvati i 'unplugged' albumom.
Prvi cd sadrži 8 naslova, te koncert otvaraju sa novom "KM/ Seeding the clouds", prepunom raznih elektronskih efekata i laid-back atmosferom s melodijama na pianu i redovito prepoznatljivom bas ritmikom uz pratnju jednostavne ritam mašine. Potom se redaju znani brojevi odsvirani bez ritam mašine "Desire", "Again" (obje sa debi albuma) i ogoljena "Fifth column" (sa "Pinheads On The Move" albuma), još uvijek odlična "Volo Vivace" (album "Half Mute"). Uz uvodnu skladbu, ovdje se nalaze još 3 nove skladbe - "James Whale" koja se adekvatno nastavlja na njihov eksperimentalni album "Joeyboy In Mexico" i potpuno otkačene "Nite and day" i "Loneliness" gdje se Steven Brown ponovno baca u koštac nekadašnjeg lucidnog vokaliziranja iz rane faze Tuxedomoon s konca '70-tih.
Drugi cd sa 7 kompozicija otvara ambijentalna "Nazca" ("Half Mute" album) koja se ovdje nalazi u dvije varijante, te pomaknuta verzija "59 to 1" gdje ponovno počinju koristiti sitnu potporu ritam mašine koja u drugom nastavku "Nazca II" preuzima bitan dio aranžmana. Sama ekipa glazbenika se očito dobro zabavljala za sebe, te su si tokom koncerta dozvolili različite egzibicije i eksperimentiranja do mile volje. Koncert nastavljaju sa "The cage" i "Litebulb overkill", još jednom novonaslovljenom skladbom koja je u stvari nova varijanta skladbe "Time to lose" (obje sa albuma "Suite En Souls / Time To Lose / Short Stories"). Tek u predposljednjoj "Waterfront seat" se hvataju razlivenih gitarskih distorzija i sjetnih prisjećanja na rane '80-te, da bi na bis odsvirali gotovo unplugged verziju "What use" (sa debi albuma).
Album isključivo za vjerne poklonike njihovog neobičnog eksperimentalnog eskapizma.
[  ]

TUXEDOMOON - Cabin In The Sky (2004, Crammed Disc)

Nakon eksperimentalnog albuma "Joeyboy In Mexico" i koncertnog "Live In St.Petersburg" Tuxedomoon objavljuju 2002. "Soundtracks / Urban Leisure Suite", a 2003. reizdaju "No Tears / What Use: Remixes & Originals", te se vraćaju svom uobičajenom avangardnom pristupu na ovom albumu gdje su pokazali kako pop-forma još uvijek može dobro poslužiti ako postoje kreativni naboji.
Album počinje prilično eklektički, no to su samo prividi. Uvodni dio kojeg čine skladbe "A home away" (poput 'unplugged' kombinacije Gang Of Four i Cabaret Voltaire), "Baron Brown" (neobična gothic šansona sa zvukovima violine, cimbala, piana, bas gitare, poznatog im višeglasja i samplovima trubačke koračnice) i sjajnog psycho ghotic instrumentala "Annunciatto" su komadi koji posve dočaravaju sklonost Tuxedomoon ka strogom glazbenom ambijentalno/ avangardnom vlastitom eskapizmu kojeg su stvarali punih 25 godina, no ovdje je to posve dotjerano do mjere najboljeg umjetničkog dosega u njihovoj karijeri.
Prva skladba na albumu koja donosi novine u njihov skoro eklekticizmom oivičeni zvuk je neobična šansona "Diario di un egoista" otpjevana na talijanskom jeziku uz prigušeni industrial zvuk ritam mašine, da bi nakon kratkog skita "Fiori Fiorello" snimljenog na ulici gdje neki starac razgovara sa Reiningerom i otpjeva par taktova omiljene talijanske šansone usljedila "Cagli 5-0", ambijentalna i uspavljujuća laid-back minimalistička kompozicija koja se nakon 3 minute 'spavanja' pretvara u grubi zvučni sadržaj isprepleten zvukovima saksofona i trube, te mnoštvom samplova (glasovi, šumovi i žamor) koji se nakon toga ponovno prepuštaju u fini slow-down.
Novi pomak prema pop-budućnosti Tuxedomoon rade u laganijem plesnom naslovu "Here till X-mass" gdje veličaju Uskrs sa naravno svoje strane gledišta (ima čak i fućkanja i čudnih vokalnih dobacivanja), a onda slijedi pravi i dugoočekivani novi Tuxedomoon stil na vidjelo kroz eksperimentalnu "Chinese Mike" koja je jedan od najkreativnijih komada albuma. Tu se radi o uzajamnoj smjesi Throbbing Gristle i Psychic TV utjecaja koje su svi oni uzajamno s Tuxedomoon razmjenjivali još koncem '70-tih. Kompozicija ima dva dijela - prvi je izuzetno plesan, a drugi je posve avangardan i ambijentalan, te umnogome asocira na David Sylvianov "Dead Bees On The Cake" album. Nakon prijatnog ambijentalnog ekscentričnog instrumentala "The island" obogaćenog sa lepršavom laid-back jazz atmosferom klavijatura, klarineta, gitarskih, elektronskih i samplerskih dosjetki dolazi veličanstveni lagani, ali plesno hitoidni "Misty blue" u kome su spojene reference švicarskih legendi Yello s ranih albuma "You Gotta Say Yes To Another Excess" i "Stella", te Ferryevski Roxy Music romantični štih.
Pretposljednja skladba na albumu je "Luther blissed", posve rasplesani indie/electro-dance pun bogatih gitarskih riff-distorzija, trubačkih efekata i pratećih 'obrednih' dvoglasja u nekadašnjem Adam And The Ant stilu. Album zatvara kratka simfonija "Annunciatto redux (tarwater take)" gdje Tuxedomoon na instrumentalan način kažu da im je i te kako stalo do onoga što rade.
Zvučni konglomerat usmjerava se isključivo na klavijature (synth i piano), bas gitaru, duhačke instrumente (usna harmonika, klarinet, truba), nezaobilazne violine, sitne upotrebe električne gitare i povremene samplove (razni glasovi i šumovi).
Albumom su prošarali svojom tada već 25 godina dugačkom karijerom prožimajući debeli repertoar koji ih je uvijek vezao uz neobične art-preokupacije. Bogatstvo same kreativne zvučne slike je na visokoj razini, tako da premda su album objavili bez ikakve veće medijske pozornosti spada u red vrhunskih glazbenih avangardnih-pop ostvarenja 2004. godine.
Dvije godine kasnije, 2006. objavili su "Bardo Hotel Soundtrack", glazbenu matricu za istoimeni film u izdanju Made To Mesaure/ Crammed Disc. Na albumu se nalazi 20 kompozicija u različitim dužinama (od pola minute do 12 minuta), te su skladane po samom filmskom scenariju. Premda se radi o namjenskoj glazbi, Tuxedomoon su zašli u duboki segment avangarde i razgalili se s kompozitorskim i aranžmanskim frakcijama do mile volje.
Konac 2007. uz turneju kojom obilježavaju 30 godina postojanja zaokružuje i album "Vapour Trails" koji se do objavljivanja ovog teksta još nije pojavio na tržištu. Paralelno je objavljen i limitirani box-set "77o7 tm" koji uključuje album "Vapour Trails" sa neobjavljenim snimcima, te DVD u trajanju 160 minuta sa neobjavljenim video-spotovima i cd-live zapis snimljen na njihovoj turneji s početka 2007. kada su posjetili i Zagreb. Blaine Reininger je također objavio svoj solo rad "Glossolalia", prvi nakon 1999., te dva instrumentalna soundtrack albuma "Elektra" namijenjenog za Atena festival i "Radio Moscow" za film režisera Nicholas Triandafyllidisa iz 1995.
[  ]

Diskografija:

Desire/ No Tears (1978)
Half Mute (1980)
Divine (1982)
A Thousand Lives By Picture (1983)
Holy Wars (1985)
Ship Of Fools (1986)
Pinheads On The Move (1987)
Suite En Souls / Time To Lose / Short Stories (1987)
You (1987)
The Ghost Sonata (1991)
Joeyboy In Mexico (1998)
Live In St.Petersburg 27.XI 2000 (2002)
Cabin In The Sky (2004)
Bardo Hotel Soundtrack (2006)
Vapour Trails (2007)

horvi // 02/11/2007

Share    

> portret [last wanz]

cover: BRYAN ADAMS: Nepopravljivi romantičar (2004.-2017.)

BRYAN ADAMS: Nepopravljivi romantičar (2004.-2017.)

| 08/10/2017 | veda |

>> opširnije


cover: THE CURE: Finalni zvuk

THE CURE: Finalni zvuk

| 22/09/2016 | veda |

>> opširnije


cover: MORRISSEY - Da li ste znali…

MORRISSEY - Da li ste znali…

| 28/09/2015 | pedja |

>> opširnije


cover: Combichrist - Furiozni industrial razbijači ponovno u Zagrebu!!!

Combichrist - Furiozni industrial razbijači ponovno u Zagrebu!!!

| 05/11/2014 | terapija |

>> opširnije


cover: Mark Lanegan - portretić

Mark Lanegan - portretić

| 15/10/2012 | edi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*