Nakon dugih trinaest godina
Mika Male dolaze nam s novim albumom
"Teško ćemo sami". Kreativni proces zahtijeva vrijeme. Vrijeme inkubacije, tijekom kojeg teče život, koji moramo pustiti kroz sebe, proživjeti ga i prigrliti sve promjene kroz koje nas nosi. Jer stvaranje nije odvojeno od života, ono iz njega proizlazi, njime se hrani, raste i mijenja se zajedno s nama.
Mika Male nikada nisu prestali živjeti glazbu, a glazba koju žive naposljetku je ponovno pronašla svoj put u svijet.
Mika Male © Edita Sentić
Zagrebački
Mika Male, osnovani 2000. godine, svoj su specifičan glazbeni izraz gradili kroz albume
"Bijelo"(2006.),
"Vremenom"(2010.) i
"Gdje se sastaju luđaci" (2013.), kojima se sada pridružuje "Teško ćemo sami" (2026.).
Njihovu glazbu teško je smjestiti u strogo određene žanrovske okvire. Negdje između indie rocka, folka i šansone, prožetu melankolijom, ali i suptilnom ironijom, nose je Orlanovi introspektivni tekstovi, slojeviti aranžmani i prepoznatljiva atmosfera. Njihove pjesme ne otkrivaju se na prvo slušanje. Traže vrijeme, pažnju i spremnost da im se prepustimo, a zauzvrat nas vode na neka sasvim osobna putovanja prostorima uma i duše.
S
Orlanom Tusom prvi smo put
razgovarali još 2012. godine, uoči izlaska njihovog tada nadolazećeg albuma "Gdje se sastaju luđaci". Četiri godine poslije
posjetila sam ih
na jednoj od proba, u njihovoj tadašnjoj prostoriji smještenoj u atomskom skloništu ispod mog nebodera.
Mika Male © Edita Sentić
Nakon promjena u bendu tada su djelovali kao trio, istraživali nove aranžmanske mogućnosti takve postave i radili na novim pjesmama, prepuštajući se kreativnom procesu bez pritiska kada će i na koji način sve to dobiti svoj konačni oblik.
Deset godina poslije ponovno su četveročlani bend. Pridružio im se basist Leon Kokotović, a nakon trinaestogodišnje diskografske pauze objavili su
"Teško ćemo sami". U međuvremenu su se mijenjale okolnosti, odnosi i životni prioriteti, a pjesme su postupno sazrijevale i pronalazile svoj oblik. Jer samo mijena stalna jest.
Upravo iz tog razloga vratila sam se našim starim razgovorima i nekako mi se sasvim prirodno nametnulo da ih jednostavno nastavimo. Tamo gdje smo prije deset godina stali.
Kada smo posljednji put razgovarali, 2016. godine, bili ste u prilično zanimljivoj fazi. Ostali ste trio, istraživali nove mogućnosti i pripremali pjesme za album za koji tada još niste znali kako ćete ga realizirati. Deset godina poslije album je konačno pred nama. Što se u međuvremenu događalo s Mika Male, prvenstveno u kreativnom i autorskom smislu?
Kroz cijelo to vrijeme mi smo i dalje svirali i stvarali pjesme, iako smo se malo povukli u sebe i nismo toliko održavali koncerte. Imamo pjesama za još dva albuma sigurno, a sad kada ćemo i kako to sve realizirati otvoreno je pitanje i za nas.
Kako je tijekom tih godina izgledao tvoj odnos prema pisanju? Jesu li pjesme nastajale kontinuirano ili je bilo razdoblja kreativnog zatišja? Je li ta diskografska pauza za tebe uopće bila pauza ili je glazba cijelo vrijeme živjela negdje u pozadini, čekajući svoj trenutak?
Pjesme s novog albuma su nastajale kontinuirano kroz niz godina. Sam nisam imao neki osjećaj da smo kreativno stali, ali naprosto nismo bili aktivni na glazbenoj sceni. Bilo je tu i istraživanja, traženja novih članova benda. Potraga za basistom se odužila najviše. U jednom smo periodu odlučili snimati po nekoliko pjesama u nekim fazama pa tako napraviti album, ali ispalo je da to nije najbolji način za nas. Snimili smo 3 pjesme na taj način prije 7-8 godina od kojih se jedna ("Miljama") našla na novom albumu, a ostale su još neizdane te ćemo ih najvjerojatnije ponovo snimati u budućnosti.
Godine 2016. govorio si da vam je tročlana postava otvorila potpuno nove kreativne mogućnosti, ali i da je svaki član morao preuzeti veću odgovornost za ukupni zvuk. Kako danas gledaš na to razdoblje? Što vam je ono donijelo i koliko je utjecalo na vaš daljnji glazbeni razvoj?
Pretpostavljam da imamo prednost u tome što već dugo sviramo skupa pa nam se lakše vratiti u zajedničko sviranje, održavanje koncerata i slično. Znamo kako tko glazbeno diše pa se možemo lakše izvući iz nekih kuteva u koje se zabijemo. Iako, bas nam je uvijek nedostajao da popuni zvučnu sliku. Naša bivša basistica Lucija Potočnik je izvrsna glazbenica, a osobito je sjajna basistica pa nam je nedostajao jedan takav važan element u našoj glazbi.
Tada smo razgovarali i o tome kako svaki glazbenik u bend, osim vlastitog instrumenta, donosi dio svoje osobnosti, senzibiliteta i načina razmišljanja. Danas je s vama i Leon. Kako je došlo do suradnje i što je njegov dolazak donio u vašu međusobnu dinamiku, a što u sam kreativni proces?
Leon je prvenstveno sjajna osoba. To se onda lako prenese i u sviranje. Ozbiljan je i nenametljiv i sjajno se osobnošću uklopio u Mika Male. Leon i ja smo se poznavali od ranije, jer sam vodio tečaj gitare koji je i on pohađao. 10 godina kasnije, svi su iz tog tečaja otišli i ostao je samo on. Onda smo zaključili da nema smisla da ne nastavimo svirati te sam ga pitao želi li nam se priključiti u ulozi basista što je on objeručke prihvatio i sada već više od 5 godina sviramo skupa.
Posebno me zanima koliko je Leon sudjelovao u oblikovanju pjesama za novi album. Jesu li one već bile aranžmanski definirane ili ste ih njegovim dolaskom počeli ponovno promišljati? Postoji li pjesma na kojoj se njegov doprinos posebno osjeća?
Vjerojatno bi trebalo analizirati situaciju od pjesme do pjesme. Neke su već imale ranije aranžmane na basu, neki su nastali u zajedničkoj suradnji, a neki su u potpunosti njegovih ruku djelo. Ne znam bi li se on složio, ali mislim da je čak u našem prvom singlu "Nitko ne gubi" možda i najviše zasjao.
U našem prvom intervjuu kao primjer zajedničkog stvaranja izdvojio si pjesmu "Vremenom", koja je zahvaljujući doprinosu Majde i Igora dobila sasvim novi život. Kako danas nastaje pjesma Mika Male? Koliko se tijekom svih ovih godina promijenio odnos između tvoje početne autorske ideje i zajedničkog aranžmanskog rada?
Mogu komotno reći da svi zajedno stvaramo glazbu i da ona nastaje iz spontanih ili donekle dirigiranih jam sessiona na probama. Muzika onda inspirira tekst i melodiju pjevanja i tako naše pjesme nastaju skoro pa isključivo zadnjih desetak godina. Vrlo rijetko sam napišem glazbu i tekst da ih onda podijelim na probi s drugima kako bi radili aranžman. Glazba je zajednički rad svih članova benda. A na meni ostaje da oblikujem tekstom daljnji kontekst pjesme i u kojem smjeru će se kretati aranžman.
Već ste 2016. imali dosta novog materijala, dijelom nastalog još u peteročlanoj postavi. Koliko su zapravo stare pjesme koje su završile na albumu "Teško ćemo sami"? Zanima me kroz koliko su različitih verzija i aranžmana prošle, koliko ih je mijenjao protok vremena, a koliko vi sami.
Ovo je još jedno od onih pitanja na koje je izrazito teško odgovoriti. Najstarija pjesma je "Koliko već ovo traje", ako me sjećanje dobro služi. S njom sam imao i najviše problema kako bih je smisleno ubacio na album. Imao sam osjećaj kao da je iz nekog drugog "filma", ali na kraju sam zadovoljan smještajem. "Nitko ne gubi" je vjerojatno prošla najviše verzija. Počela je kao instrumentalna, donekle radioheadovska stvar na električnoj gitari i mislim da je trebala trajati jako dugo da bi je potom prebacio na klavir, uokvirio u kratku priču koja je uspjela sve reći u 2 i pol minute i jako sam zadovoljan kako je ispala na kraju. Puno pjesama nismo ni snimili, naročito one koji su nastale u peteročlanoj postavi, jer bi bilo previše kompromisa na već napravljenim aranžmanima pa se nadam da ćemo ih moći dovesti u red uskoro.
Aranžmani su oduvijek bili važan dio tog specifičnog zvuka Mika Male. U vašoj glazbi svaki instrument ima svoj prostor, a svi zajedno grade atmosferu koja je često jednako važna kao i sam tekst. Kako je izgledao proces oblikovanja ovog albuma? Koliko ste eksperimentirali, mijenjali prvotne ideje i tražili konačni oblik pjesama? I postoji li uopće trenutak kada znaš da je pjesma gotova ili je to samo trenutak kada je odlučiš pustiti da ode svojim putem?
Nakon toliko godina diskografske pauze bilo nam je jako važno da izdamo nešto, da ljudi znaju da smo još živi, ali prvenstveno da pjesme zažive među publikom. Proces snimanja i miksanja je trajao više od tri godine. Kad si u miksu pjesma nije nikad gotova, ali odluku da je kraj moraš uvijek donijeti u nekoj fazi i to je to. Recimo da ako si zadovoljan s 96% toga kako pjesma u konačnici zvuči, s ostalih 4% možeš živjeti. Tako nekako.
Naslov "Teško ćemo sami" čini mi se posebno zanimljivim. Može ga se iščitavati na različitim razinama, od vrlo osobnih do širih, društvenih. U njemu prepoznajem i neku vrstu svijesti o tome koliko smo upućeni jedni na druge. Kako je nastao naslov i postoji li neka zajednička nit koja povezuje pjesme na albumu?
Naslov albuma je naslov jedne od pjesama s albuma. I on se iskristalizirao upravo na taj način. Nitko nije otok. Društvena smo bića. I možda je i dobra poruka, na više razina. Nemam s tim problem. Izolacija ne čini dobro nikome. Zajednička nit svih pjesama postoji u tome da smo probali izdati jedan kratki, relativno pitak album, u kojem nećemo pretjerivati s kompleksnim aranžmanima i probali smo birati pjesme koje bi mogle nekako u tom kontekstu odgovarati spomenutom kalupu. Tematski bi ipak bilo malo teže zaokruživati pjesme u neku priču ili cjelinu. S druge strane, kad slažeš raspored pjesama na albumu uvijek razmišljaš možeš li ispričati neku priču, ali ona nije uvijek vezana uz tekstove pjesama. Jako je važno vidjeti diše li album i glazbeno dobro, na koji način pjesme prelaze iz jedne u drugu.
U našem prvom razgovoru dotaknuli smo se emocija kao izvora inspiracije. Tada si govorio kako je svođenje nečijeg autorskog izraza na melankoliju ili tugu zapravo pojednostavljivanje kompleksnog ljudskog iskustva. Kako danas doživljavaš vlastite tekstove? Jesu li se s godinama promijenile teme koje te zaokupljaju ili prije način na koji im pristupaš? Pišeš li danas iz istih unutarnjih prostora kao prije petnaestak godina?
Opisivati svoj rad je toliko subjektivna stvar, a vjerojatno i nemoguća. Sve je u pjesmama. Emocije, igra riječi, veselje stvaranja. I kad se pišu pjesme melankoličnijeg, sjetnijeg karaktera, pojednostavljeno "tužne" ili možda čak neke "sretne" pjesme treba samo posegnuti za izvorom dosadašnjeg životnog iskustva i svijeta oko nas. Odgovor na to pišem li iz istih unutrašnjih prostora je onda i da i ne. Ponešto su se promijenili i prostori, ali u svojoj osnovi su također ostali i isti. Kao i ja. Kao i mi.
Prije gotovo petnaest godina govorio si i o stvaranju kao posebnom iskustvu u kojem vrijeme gotovo prestaje postojati. Ta mi je tvoja misao ostala zanimljiva, posebno u kontekstu svega što se u međuvremenu dogodilo. Je li taj osjećaj ostao isti? Koliko se promijenio tvoj odnos prema glazbi, pisanju i samom procesu stvaranja?
U idealnom procesu stvaranja vrijeme zaista ne igra nikakvu ulogu i pjesma koja proizađe iz njega je takva da nikad ne možeš objasniti kako je nastala. Ali to su već svi autori na svoj način objasnili. I svi se slažu da su samo katalizatori, da je takva pjesma samo izašla iz njih i da ni sami ne znaju odn. čak i ne prihvaćaju da su je oni napisali. Kao da ih je dotaknulo nešto nebesko. Bez ulaženja u nebesko, apsolutno se slažem da je taj osjećaj neobjašnjiv. Vjerojatno se radi o tome da što više pjesama pišeš i ulažeš trud u svoj rad povremeno te pogodi i grom odn. dobra pjesma.
U našem razgovoru iz 2016. govorili smo o publici i pažljivom slušanju glazbe. Tada si rekao kako ljudi kroz glazbu mogu otkriti neke nove svjetove, prepustiti joj se i barem nakratko izaći iz svakodnevice. Danas, kada se glazba sve češće konzumira usputno, fragmentirano i gotovo bez koncentracije, kako doživljavaš odnos publike prema vašoj glazbi? Ima li još uvijek dovoljno prostora za takvu vrstu slušanja?
Ne znam. Vidjet ćemo. Nadam se trenutku koncentracije.
Na proslavi 25.rođendana Terapija.net-a ponovno sam vas slušala uživo. Energija izvedbe bila je predivna i posebno mi je bilo zanimljivo čuti kako su i stare pjesme u novoj postavi dobile neki novi oblik. Kako ih ti danas doživljavaš na pozornici? Jesu li i tebi neke od njih s godinama dobile novo značenje, možda i sasvim novu energiju?
Na rođendanu Terapije.net nismo baš bili u posve cijeloj postavi odnosno Majda je samo pjevala jednu pjesmu s nama, tako da smo malo i prilagodili aranžmane nastupu za nas trojicu. Neke pjesme su se bolje prilagodile prolasku vremena od drugih, možemo to tako reći. Pozornica je vrijeme da svoje pjesme iskomuniciraš s publikom i nadaš se da će se pokoja nekome svidjeti. To je imperativ koncerta. I da ne nestane struje, što također pomaže.
Uz novi album predstavili ste i singl "Nitko ne gubi", praćen videospotom.
Pjesma se kreće nekim međuprostorom, između odlaska i povratka, poznatog i nepoznatog, sigurnosti i rizika. Zanimljivo mi je kako se taj motiv može povezati i s vašim dugim kreativnim putovanjem. Zašto ste upravo ovu pjesmu odabrali za singl i kako je nastala ideja za spot? Koliko njegova vizualna priča proizlazi iz same pjesme, a koliko otvara neki novi prostor za njezino doživljavanje?
Pjesma je kratka, a ako poznaješ naš opus, nemamo puno takvih. Također, u malo riječi puno toga opisuje pa smo mislili da je prikladna za povratak. Na neki način upućuje i na kratko trajanje samog albuma. Ideja za spot nastala je iz slika snimljenog. Asocijativnim putem spot može biti doživljen na razne načine pa smo ga kao i glazbu htjeli ostaviti negdje publici da ga sama protumači kako želi. Volim da sam spot ne skreće previše pažnju od same pjesme, već da samo ocrtava njene veće zadane smjerove svojim vizualnim obrisima.
Prije deset godina razgovor smo završili pitanjem kada možemo očekivati novi album. Tada ste još istraživali mogućnosti i razmišljali o tome kako ga snimiti. Danas je "Teško ćemo sami" konačno vani. Imate li osjećaj da ste njime zaokružili jedno dugo razdoblje ili je njegov izlazak zapravo otvorio prostor za novi kreativni početak?
Trenutno imam osjećaj da smo s ovim albumom zaokružili jedno razdoblje.
Ovo je više komentar za kraj, nego pitanje, no album "Teško ćemo sami" izlazi isključivo na vinilu. Iako su se vinili posljednjih godina vratili na velika vrata, nekako mi se čini da je upravo za glazbu Mika Male to najprirodniji format. Vaše pjesme traže vrijeme, pažnju i posvećenost, a vinil nas na neki način poziva upravo na takvo slušanje, bez preskakanja i usputnog konzumiranja.
Hvala na komentaru i nadam se da će nas tako i slušati.
Priliku da se prepustimo njihovoj glazbi, onako kako ona to zaslužuje, bez žurbe, s pažnjom i otvorenošću za sve one male svjetove koje nam otvara, imat ćemo 29. studenoga u Močvari, gdje će Mika Male koncertno predstaviti album "Teško ćemo sami". Jer neke pjesme jednostavno treba doživjeti uživo.
edi // 16/11/2026