Jedan od vodećih protagonista glazbenih 80ih, Branimir Johnny Štulić, na početnoj točki karijere, debitantskom albumu Azra (1980), pjevajući o stanovitom Đoki Anarhistu u pjesmi Jablan, gotovo pa savršenom otvaranju ploče koja će zavrtjeti glavama mladolikih i onih koji su se tako osjećali, sve od Vardara pa do Triglava, tečno je i beskompromisno povukao imperativ ka prijatelju zaustivši: "Kreni, drugom stranom jablane kreni". Je li Đoko zaokret napravio i koju je stranu izabrao, ne znamo, ali znamo da je drugom stranom krenuo tvorac pjesme, budući je nakon kratkog boravka u Parnom Valjku Štulić osnovao Azru i stubokom promijenio zbivanja na pop-rock sceni Jugoslavije.

Mijenjaju se zbivanja i kada, svojevoljno ili pod prisilom, primorani, odaberemo stranu, no ovo je toliko opširno područje za precizirati ili podrobnije objasniti, da se bolje odmaknuti od dubljeg zadiranja. Svijet konkretno broji četiri glavna smjera ili četiri glavne strane, a toliko je i sporednih - uočimo sad kakvu ironiju živimo uz činjenicu da političke strane, kojih je tobože tek tri, umnogome diktiraju (naravno ne posvuda isto ili recipročno) kuda nam je, kako i u kojoj mjeri omogućeno slobodno kretanje gore spomenutim krajevima.

Dakle medalja i novčić imaju samo dvije strane, no i to je najčešće dovoljno za određenje okvira, modela ili filtera koji nas usmjeravaju pravoj, ispravnoj odluci. Glazbene je pak municije za biranje napretek, no ove sam naslove ciljano prebacio na svoju stranu.

VRIJEME JE NA NAŠOJ STRANI - Parni Valjak (1981)

Priznajem, samog sam sebe iznenadio uvrstivši pjesmu banda čiji i nisam baš fan unutar favoriziranih deset, no niti najmanje se pravdajući poradi takve odluke, te analizirajući vrsnu, ozarenu i iznimno dobro raspoloženu numeru, otklanjam svaku sumnju u eventualnu ishitrenost svog zaključka.
Dugovječni zagrebački band svoj je šesti studijski album, nazvan po naslovljenoj kompoziciji, izbacio godinu nakon uspješnica Prljavog Kazališta (Crno-Bijeli Svijet, 1980) i kolega iz Sarajeva dok im je vodeći za mikrofonom bio Bebek, a snimali su još uvijek vrijedne stvari (Doživjeti Stotu, 1980), ali je bitno naglasiti kako je Hus ipak prije navedenih konkurenata inkorporirao ska sound na jako dobroj ploči Vruće Igre (također objavljene 1980. no mjesecima prije rivala).
Pravi mali biser, što pjesma Vrijeme Je Na Našoj Strani uistinu jest, plijeni fantastičnom kombinacijom solo i ritam gitara, poletnim ritmom i idejnim rješenjima, dok Akijev pjevani diktat uvriježeno dinamičan i znojan podiže temperaturu do usijanja, tek u posljednjem refrenu vežući vremenski pojam uz skupinu, zapravo i logično jer tada nastupi grupno vokalno žongliranje odobrovoljenih muškardina.
Nema što, zarazno pozitivan niti trominutni adut tada još glazbeno vrlo zanimljivih i svirački savršeno savitljivih zagrebačkih dečeca.

"I baš se dobro osjećam
Jer vrijeme je na mojoj strani"

ALWAYS LOOK ON THE BRIGHT SIDE OF LIFE - Monty Python (1979)

Svojim britkim humorom koji je često bio direkt u lice raznim pokvarenjacima, svirepim ljudskim kreaturama i besprizornim bezdušnicima, a također i lucidnim izričajem, britanska je skupina komičara Monty Python počesto pozivala na razum i moral, naravno uz neizostavno inteligentan koloplet nadrealizma, parodije, ironije i sarkazma, te obzirom na sve znane odlike jedinstvenih humorista, ne čudi uspješan glazbeni ogled sjajnog teksta i ugođaja, sa više nego dojmljivom, gotovo plemenitom sviračkom površinom. Autor stihova i izvođač Eric Idle zabavlja nas komičnim naglascima i slikama koje ostaju poput tetovaže, melodija je visprena i porinuta snalažljivom akustičnom gitarom, da bi se klupko nastavilo raspletati sjajnim klavirskim digresijama i klasično zračnom filmskom orkestracijom (pjesma i jest iz filma, odličnog Life Of Brian), dok prateći zbor i posebno grupno zviždukanje svevremenske teme (podsjeća na onu iz Most Na Rijeci Kwai) odvode pjesmu do sretnog završetka, znatno boljeg od onoga koji je snašao Grahama Chapmana kao Briana u spomenutom filmu.
Stvar je postala upečatljiva britanska ljubimica, prigodna za proslave i pokope, sing-along materijal nemjerljive popularnosti, jer najzad tko voli život, voli i ovu njegovu krunu!

"If life seems jolly rotten
There's something you've forgotten
And that's to laugh and smile and dance and sing"

BOTH SIDES OF THE GUN - Ben Harper (2006)

Harperova stvar nas drži na nišanu, no ne u smislu eventualnog počinjenja zločina što bi naslov mogao sugerirati, nego pružajući slušateljima metaforičko težište, odnosno prezentirajući sustav izgradnje istoimenog albuma u dva čina. Vrlo dobar Both Sides Of The Gun (2006) predstavio je Ben dualno - prvi album je nježnije, akustične i osobne naravi (nazvan White), dok je treća i četvrta strana (imena Black) okrenuta misaonim, gnjevnim i gorkim kapljicama planski raspoređenim tijekom blues/funk/soul/rock/roots instrumentalnog djelovanja odličnog pjevača i prikladno identično takvog banda.
Sjajne sviračke osobine nosi dakle i numera kojom započinje druga ploča, pazeći vjerno predočiti amortizirane funk/soul detalje nađene kod prvaka takvih pravaca sedme i osme dekade prošlog stoljeća; poskliznuća nema ni u tragovima, sveprisutne su tek vještine studijske družine, kao i Harperove tekstualne tenzije upućene još jednom u nizu bestijalnih vođa (Bushu mlađem), naučenom na megalomaniju i egoizam sa iskrivljenom slikom domoljublja i mirotvorstva - a tu je sliku autor skladbe rado pokidao.

"Politics, it's a drag
They put one foot in the grave
And the other on the flag"



BY MY SIDE - INXS (1990)

Australci su kroz 70e, a posebno kroz sljedeće desetljeće, svijetu izložili bandove koji postadoše globalno blago i simboli stilske autentičnosti, a kojima je izlazak na pozornicu bivao ravan boravku u vlastitom domu.
Ovdje u prvom redu ističem INXS, skupinu čiji je glazbeni libar pisan rado čitanim vokabularom, sa akcijama poput zlata - vrijednosti su im toliko stabilne, sa gotovo nultom tendencijom opadanja. Četvrtim singlom izdvojenim sa sedmog studijskog albuma X (1990) finalizirali su žitelji najmlađeg kontinenta kolekciju samostalnih uspješnica, a pjesma, iako nije ponovila uspjehe prethodnica na top ljestvicama (hitoidne Suicide Blonde i Disappear), osjećajnim libretom, aranžerskim bravurama i poglavito zapaljivo izdašnim refrenom gdje prednjači vokalni sjaj Michaela Hutchencea, propela se i nadmašila učinak istih kod mora obožavatelja.
Premda grupa vlastiti životni vijek nije okončala tragičnim završetkom sjajnog frontmana i pjevača (Michael je preminuo 1997. u 38. godini života), postojanje skupine vežem isključivo uz glavne vokalne role neprežaljenog solista iz Sydneya - s njim su braća Farriss, Pengilly i Beers narasli do kvalitativno najznačajnijih dionika mekših glazbenih smjerova pop kategorija, gdje su, barem prema mojem sudu, ukusu i iskustveno, uz Blondie i Pretenders (ponaosob iz različitih temelja, no u nazivniku svi borave u pop-rock ladicama) najviše dali.
I da, koncertni zapis By My Side sa Wembleya iz 1991. zvučno je i produkcijski konkurentan čistim desetkama Floyda, U 2 ili Petera Gabriela.

IDEM GLAV(N)OM STRANOM - Obojeni Program (1996)

Ukupno bogatstvo glazbene umjetnosti je nemjerljivo, a upravo to i jest uporište ove kolumne/soundtracka. Jer pod isti krov staviti Harpera, INXS i novosadske fenomene ne govori o širini potpisnika ovih redaka, nego o čudesnom glazbenom blagu koje iz dana u dan pršti svuda oko nas.
Obojeni Program je band stilski potentan i superioran velikoj većini sastava našeg govornog područja, a Kebrina karizma, iako ne toliko u ulozi frontalnog predstavnika grupe, bez zadrške pak kao pjesnika refleksivnog, no ne isključivo takvog stiha i poimanja, suštinski ga pozicionira iznad poetskih dometa npr. Gojkovića, Kostića, Prodanovića i(li) Stublića.
Obojenci su već svojim prvim pokušajima iz korijena ekspresno postali stablo, iz sadašnjosti se pomakli u budućnost - prva dva albuma Najvažnije Je Biti Zdrav (1990) i Ovaj Zid Stoji Krivo (1991) odjednom su i intenzivno zamirisali kao zreli plodovi i takav urod neće nadmašiti, premda je moja topla preporuka obratiti pažnju na sljedeće uratke poput Verujem Ti Jer Smo Isti (1994), Ili Pet Minuta Prije Tebe (1996), Sva Sreća General Voli Decu (1999) i da dalje ne nabrajam, možete i sami nastaviti niz, nikako nećete požaliti.
Idem Glav(n)om Stranom sa albuma iz 1996. bilježi sve već poznato: alt-rock fragment sa naglašeno dobrim Ljubinim basom i Cininim ritmom, te Kneževićevom gitarom koja pomalo zaziva i Šarlo Akrobatu, dok se postojano repetitivni Kebrini stihovi ukorak slažu sa damskim pratećim vokalima čineći dobro poznatu cjelinu očigledno još boljih atributa.
A nazivi albuma novosadske ekipe? Tek im tu nema ravna!



THE SUNNYSIDE OF THE STREET - The Pogues (1990)

Suncem okupana numera dogodila se nedugo pred Shaneov razlaz sa dotadašnjim istomišljenicima i glazbom povezanim suputnicima. Hell's Ditch (1990) je ploča čije se produkcije uhvatio Joe Strummer i iako je zajedno sa dečkima potpisao solidan uradak, u konačnici takav folk kolaž ipak ne dobacuje do fenomenalnih rezultata ostvarenih sa If I Should Fall From Grace With God (1988) ili njegovim prethodnikom i drugom studijskom pločom Rum Sodomy & The Lash (1985), no i ovdje nalazimo provjerene adute poput osunčane kompozicije, te azijskim motivima oslikane, prekrasne Summer In Siam.
Je li MacGowan snimio tako dobar vokal izbjegnuvši ovisničke eskapade ili je pod utjecajem različitih opijata baš i bio toliko uvjerljiv, teško možemo dokučiti, ali pjesma koja se kreće sunčanom stranom ulice doista tako i zvuči - ne nedostaje svite instrumenata što smo i navikli čuti kod raspoloženih Iraca.
Elem, povijest ovog sastava je vrlo šareno ispisana, a odličan i veliki band vođen upečatljivim frontmanom i možemo pamtiti (ne isključivo) po ovakvim, energičnim i tečnim poentiranjima.

"I just want to spend eternity
Right where I am, on the sunnyside of the street"

SIDE WITH THE SEEDS - Wilco (2007)

Za čikaške prvake melodije i zvuka ovako kompleksna i zahtjevna pjesma dođe poput lagane domaće zadaće koja uključuje matematičke operacije prvog stupnja.
Posebna klasa stvaralačke mašinerije čuje se u gotovo svakom taktu sjajnog Sky Blue Sky albuma (2007), znaka, krune i potvrde univerzumu da u ovim dečkima ima siguran oslonac, garanciju originalnog skladateljskog uprizorenja i zadivljujuće neobičnosti koje su definicija genijalnosti. Tweedy je pjesmu Side With The Seeds komponirao sa Mikaelom Jorgensenom čiji klavir nosi dah intime, prisnosti (vrlo čest čuvstveni dojam uopće tijekom slušanja ove ploče), a novopridošli Pat Sansone, ovdje na orguljama, te posebno bravurozni Nels Cline sa plemenitim, neustrašivim i istovremeno letećim gitarskim praksama i trikovima, lansiraju numeru (ka) navedenom plavetnilu nad nama, dok zasluge maestralnoj ritmičnosti i sjajno izvedenim izmjenama idu nepogrešivoj suradnji i preciznosti Kotchea (bubnjevi) i Stirratta (bas).
Ako ste i nabasali na ponos i bolju stranu Amerike, što ovaj sastav neupitno jest, tek igrom slučaja, neobično u svemu bi jedino bilo da ste nakon druženja sa ovim dečkima ostali žedni dobre glazbe.

MR. BRIGHTSIDE - The Killers (2004)

Svijet, život, civilizacija te neposredno i kultura, dobro nam je poznato, počivaju na predrasudama. Jedna od njih se veže uz Las Vegas kao prihvatilište i leglo kocke, nemorala i općenito niskih strasti, a gle čuda - iz jedne takve sredine pristiže band sa debitantskim ostvarenjem (Hot Fuss, 2004) koje nekako, složiti ćete se, odudara od "realnosti" iz gornje formulacije i čije autore imamo pak podalje od te maksime.
Grupa je vrlo bogatim prvijencem osvojila puk, srca, osjećaje i glazbene ljestvice na obje strane Atlantika, a Mr. Brightside je postala himnična pojava lijepo koncipirana, sa gitarama koje nose i uzdižu, ritmom koji raste i rastvara sva vrata i prozore, te produkcijom, Brandonovim klavijaturama i napose pjevanjem sposobnim i realno moćnim pružiti utočište art-rocku, synth-popu ili novovalnim osobinama u hvale vrijednim eksponatima.
Od doživljene partneričine prevare Flowers je neko vrijeme prolazio proces cijeljenja rana, no ipak je na koncu, čini se, značajno profitirao.

"Open up my eager eyes
'Cause I'm Mr. Brightside"

WALK ON THE WILD SIDE - Lou Reed (1972)

"And the colored girls say
Doo, doo-doo, doo-doo, doo-doo-doo..."

Zbilja sumnjam u postojanje nekoga kome je nepoznato Reedovo i pjevušenje dama krasnih vokala u najpopularnijoj Njujorčaninovoj kreaciji znakovita naslova.
Nakon napuštanja broda zvanog Velvet Underground, Lou Reed snima istoimeni debitantski album manje zapažen (1972), što je sasvim suprotno velikoj i važnoj drugoj autorskoj stanici nazvanoj Transformer, remek-djelu sa podosta glam-rock potpisa uvjetovanih očigledno druženjem i suradnjom sa Bowiejem i Mickom Ronsonom, gdje je potonji najvećim dijelom utjecao na konačan produkt obznanjen tek nekoliko mjeseci nakon prvijenca, koncem 1972. godine. I kako god u povijesnom kontekstu to tumačili, evidentno je da se kolaboracija velikana izdašno odrazila u oba pravca - Reed je na Transformeru dobio značajno nov, pun sound sa vrućim aranžerskim tragovima engleskog dvojca, dok se na Alladin Sane (1973), pa i Diamond Dogs (1974) može čuti Louova dramatika.
Smirujuća melodija zvjezdane Walk On The Wild Side oličena famoznom temom Flowersovog double basa, Ronsonovom akustičnom gitarom, pratećim vokalima skupine Thunderthighs i plavo obojenim tonovima saksofona Ronnieja Rosa, tijekom čega slušamo o Warholovim štićenicima i transrodnim personama, poglavito u ono vrijeme na marginama društva, otkriva još kroz Velvete prisutnu maestrovu nježniju stranu, iako je buku obožavao i bio među pionirima uvođenja iste po vlastitim artističkim nahođenjima. Širi auditorij će ga ipak pamtiti po pitomijim komadima, premda je upravo takvim brojevima najčešće običavao uskratiti vedriji poetski model.

"Candy came from out on the Island
In the backroom, she was everybody's darling"

OTHERSIDE - Red Hot Chili Peppers (1999)

Kalifornijska organizacija dobro "raštimanih" manijaka, u početnim godinama svoga egzistiranja malokad je upražnjavala naputak i obvezu gotovo svih profesija: dok radiš, ne konzumiraj zabranjene i štetne supstance!
Ovim faktom niti kudim, niti sudim, uostalom polazim od onog nikad arhaičnog citata o grijehu i kamenu kojem je svaki dodatak suvišan. Ovo je zapravo lajtmotiv upisan u naslovu predmetne pjesme koji se odnosi na prerano preminulog negdašnjeg člana banda, Hillela Slovaka i njegov odlazak uzrokovan heroinskim predoziranjem, a kako se i frontman, pjevač i autor stihova Anthony Kiedis u više navrata približio datom stanju, ali srećom mu se uspješno othrvao, njegovo pjevanje o toj temi iako izaziva emotivni udar, istovremeno biva i dobar strah koji ga drži na pravom putu.
Odmjerena doza tečnih, valovitih i lako prianjajućih gitarskih i basovskih dionica proizašlih iz odavno već mitskih sviračkih originala Frusciantea i Fleaje, sjajno je i suvereno umrežena ritmom koji diktira Chad palicama - istini za volju, ovakav stilski standard vrijediti će upravo od albuma Californication (1999) i tim sam doduše tek djelomično oduševljen. No ovdje zbilja odlično funkcionira, sjeda u ležište, i pjesma osim što je ultimativni hit i koncertna erupcija, potvrda je uvriježenog mišljenja da ukoliko neokrznuti izađemo iz suočenja sa ponorom, životu dugujemo duboku zahvalnost na pruženoj drugoj šansi.

"I gotta take it on the otherside"

dario b. // 15/02/2026