Pročitao sam nedavno jako lijep tekst ili ispovijed majke skoro postalog prvašića, koja se odvažila frišku školarku već nakon nekoliko tjedana škole pustiti da sama otpješači na nastavu. Dijete naravno nije trebalo hodati kilometrima, riječ je o školi u kvartu gdje stanuju, no ipak treba proći pored parkirališta, preko zebre, mimoići se dakle sa solidnim brojem vozila, a kako je mama kćerkicu adekvatno pripremila i naučila oprezu, stečeno povjerenje postalo je odličan saveznik roditelja i djeteta.
Obiteljsko partnerstvo vrlo brzo će se suočiti sa puno većim izazovima, ali hej, bez iznenađenja, molim - malena je do polaska u školu naučila pisati i čitati, voziti bicikl, ulovila već tko zna koliko krivina obrlativši roditelje, imala duuugu kosu, šiške i rođendanski tulum u McDonald's-u, a završi li "uspješno" prvi razred, možda i dobije toliko željenog psa. Još neko vrijeme će joj biti zanimljivo tražiti pisanice za Uskrs, a onda kreće spektakl - pubertet će je uloviti prije nego je ščepao njene roditelje i živopisne epizode će se redati kao na traci. Pa i kad mama zaradi drugi već nervni slom u tri-četiri mjeseca, okrenimo priču gore ka naslovu i sjetimo se nevinosti - svi smo nekad bili u ulozi djeteta i ta serija ima ograničen vijek trajanja.
Bilježimo te scene okom kamere jer svaku je djetinjariju doista vrijedno oživjeti.



CHILD OF VISION - Supertramp (1979)

Čitatelji čije se godine pišu sa početnom peticom u solidnom mnoštvu, ili tek nešto mlađi, sjetiti će se glazbenog uvoda kultne Kviskoteke, kviza kojim je Lazo Goluža pokazao koliko je autorski moćan, a Oliver Mlakar da mu nije bilo premca na voditeljskom položaju; instrumentalnom dakle trileru koji počiva na izvrsnim klavijaturama prog-rock fuzije napetost će naglasiti udarci bubnjeva, a sjajnu ritmičku selekciju punu sinkopiranih trenutaka naći ćemo na najpoznatijem i najboljem albumu Supertrampa, Breakfast In America (1979).
Aranžerski nepredvidljiv i svirački zapanjujuće prodoran, originalan i sasvim zasluženo prihvaćen i kod publike i od kritike, nije trebao pomoć Kviska jer je na njemu sve znalački posloženo i prezentirano, te se dobar broj numera, uključujući i odličnu Child Of Vision, često čuje na radio valovima koji znaju prepoznati kvalitetu.

DEČIJA PESMA - Disciplina Kičme (1987)

Stripom inficiran i minimalizmom vođen frontman Discipline Kičme, jedinstveni Koja ili samoprozvani Zeleni Zub, na EP-u iz 1987. godine konzervirao je vlastitu duhovitost, svu suprotnost lijenim ritmovima i pravu pravcatu balkansku (auto)ironiju kronično dobrih i mahnitih osobina.
Svatko od "prozvanih" u tekstu Dečije Pesme reagirao je na svoj način, pa se Milan Mladenović od srca smijao, Bojan Pečar je bio ljut kao ris, a Bregović se ponašao poput uvrijeđene mlade.

"Nije dobro Bijelo Dugme 
Nije dobra Katarina 
Šta je dobro, šta nam treba? 
Kičme, kičme Disciplina"

Zeleni Zub je pjesmi podario pet različitih mikseva, uobičajeno distorziran bas, buket pratećih vokala, pamtljivu ponavljajuću frazu truba, te ako se mučite sa određenjem žanra i niste sigurni je li to post-punk, funk, hip-hop ili eksperimentalna glazba, ne treba vam Kvisko, nego hrabro u glavu - jer ovo je sve nabrojano.
Zar se ovaj dečko šali? Ni najmanje!

CHILDREN OF THE REVOLUTION - T. Rex (1972)

Je li se glam-rock sjajem više okitio i nauživao njegov izumitelj Marc Bolan sa T. Rexom ili je ta čast pripala Davidu Bowieju (pr)ocijenite sami, no neko autorsko finale tog žanra odigralo se upravo '72 kada su obojica posegnula za zlatom neprocjenjivog sjaja - Bowie naravno u kostimu zvjezdanog junaka Ziggyja Stardusta, a Bolan sa cilindrom Willyja Wonke na naslovnici izvrsnog Slidera.
Upravo na sessionima tog svjetlucavog remek-djela nastala je Children Of The Revolution - mjesto na albumu neće dobiti, zadržati će se kao singl i na kasnijim best of kompilacijama, a svoje proljeće i renesansu ugledati će u filmskom dokumentu Ringa Starra iste godine, Born To Boogie. Koliko je puno ili malo potrebno za mjesto u povijesti? Jedan riff, nekoliko gudača i pamtljiv refren i stihovi, odgovorni su za sjajan glazbeni portret.

"No, you won't fool the children of the revolution 
No, no, no"

KIDS - MGMT (2007)

Psihodelične klavijature koje usmjeravaju himničnoj melodiji sjajno su usklađene sa pjevanjem VanWyngardena i stvar sa bandovog debitantskog albuma polučila je i zaslužila uspjeh, što se poklapa i sa konačnim rezultatom dugosvirajućeg prvijenca (Oracular Spectacular, 2007).
Odličnu produkciju označiti će i synth-pop i indie elementi ukoričeni pod kontrolom vrlo inteligentne elektronike, a trenutke iznenađenja duo VanWyngarden/Goldwasser dostaviti će u numeru nakon drugog refrena propetim prog klavijaturama, da bi uslijedio čvršći house intermezzo sporijeg tempa, te još malo sanjive psihodelije za kraj jedne od važnijih točaka i danas vrlo dinamične karijere sastava.
A svi koji u ovim minutama i stihovima primjećuju dječji smijeh i plač, valjda se mogu poistovjetiti sa roditeljskim slikama: dok su juniori tako mali, sna i odmora kronično nedostaje, za razliku od opreza i neopisivog veselja.

THE CHILD - Alex Gopher (1999)

Kada mi je prijatelj davne 2000., ili možda ipak bješe 2001., tko bi točno upamtio baš sve datume i godine, u razgovoru spomenuo ime francuskog DJ-a Alexa Gophera, nije dugo trebalo da i danas mi odličan album You, My Baby & I (1999) ne samo preslušam, nego danima ne mičem iz plejera.
Francuza sam doživio glazbeno vrlo razgovorljivim i lukavim naratorom stilski lojalnom francuskoj house školi 90ih, sa neizbježnim prstohvatom autentičnosti, tehničkog elana i dekorativnih vještina.
Kompas je pokazao pravu stranu i u slučaju predmetne The Child, podignute sa semplom pjesme God Bless The Child kome sve ne vokalne mezimice Billie Holiday, gdje se poigrao downtempo frazama ukalupljenim u obrnutom, molskom ozračju (u odnosu na original) protisnutom kroz urbani magličasti zastor zvučne kružnice.
Vrlo lijepo, pitomo i zavodljivo, prikladno evociranju plemenitih umijeća jedinstvene pjevačice.

NEW KID IN TOWN - Eagles (1976)

Što se Eaglesa tiče, Joea Walsha se držim kao pijan plota, no autorska zvijezda Dona Henleya i Glenna Freya ovdje je našla svoj sjaj isklesana iz ideje, odnosno refrena JD Southera, sa konačištem u pop-rock/country melodiji sa ploče Hotel California (1976), prve na kojoj se čuje i svirački genij prije spomenutog Walsha.
No ponavljam, ne mogu osporiti niti umanjiti autorske i sviračke domete bandovih veterana i utemeljitelja, odgovornih za zlatni status kalifornijske skupine; samo godinu prije Hotela California objavljeni su Their Greatest Hits (1971-1975) koji će postati jedan od najprodavanijih uradaka rock glazbe, a slična će sudbina zadesiti i Hotel.
New Kid In Town prvi je singl izdvojen sa ploče i tu se susreće gitarska karizma Glenna Freya, sviračka svestranost Joea (električni klavir i orgulje su u njegovim rukama), ali najviše pogađa pjevačka dinamika i višeglasna kreacija, što je i nulta točka sastava evidentiranog kao sveameričko blago koje su svojatali i Reagan, i Clinton, i jezivi Trump.
Vatreno je bilo na dodjeli nagrada Grammy gdje su ukupnu pobjedu odnijeli Fleetwood Mac sa pločom Rumours, ali New Kid In Town se zasluženo okitila pozlaćenim gramofonom za Najbolji vokalni aranžman.
Slažem se da je takav izbor sasvim pravedan.



MOTHERLESS CHILD - Tom Jones & Portishead (1999)

Na albumu Reload iz '99 gospodin Jones se dvaput uhvatio u koštac sa Portisheadom. Njihovu pjesmu All Mine (album Portishead iz 1997.) izveo je sa The Divine Comedy i odveo je svom dobro znanom big bandovskom ozračju 60ih, dok je tradicionalnom skladbom nastalom iz iskustva afroameričkih robova, Motherless Child, zaključio sa Bristolcima nemalo uspješno i popularno djelo.
Barrow i Utley su klasično zaplovili po svom i Sira gromkog glasa doveli u vode gdje su nesputani poput dupina - preduvjet uspješne suradnje inicirao je zapravo Tom, davši partnerima odriješene ruke, što su trip-hop senatori nagradili bondovskom melodijom prožetom okomitim i bolnim gudačima i puhačima, nudeći napetim sekvencama vjetar u jedra pjevačevim osobinama da ih oslobodi, propne, obilato razglasi.
Iz Bristola su se devedesetih i ranih dvijetisućitih porinuli brodovi osobitog značaja, a i ovom se pamte kapetan i vjerna posada.

ŽENA DIJETE - Urban (1998)

Splitski album iz 1998. Riječanina Urbana, pored svih kasnijih nagrađivanih uradaka, opravdano pretendira k tronu hrvatskih diskografskih ostvarenja. Žena Dijete je djelo zamagljenih, poročnih, (ne)shvatljivih i burnih splitskih 90ih i svoj im je obol narisao pjevač neiscrpnog umjetničkog izvora dobivši uza se tih ljetnih, jesenskih i zimskih mjeseci '97 sviračku reprezentaciju grada pod Marjanom, predvođenu velebnom glazbenom palicom Lukyja, hotimično potpisanog kao Dilan Dop.
Sljedeći čin pjevačevog glazbenog života igrati će se pod promijenjenim uvjetima i pravilima, no ljepota u osnovi pop skladbe Žena Dijete u koju je uloženo prilično emocionalno bogatstvo urešeno trima gitarama (Saša Bulić, Nikola Radman i Pero Radanović sa svemirskim solom), šumećom elektronikom i mirujućim nemirom akordne jednostavnosti Ljube Silića i Urbana, opstaje kao jezgra čija opna ne popušta pod olujama vremena sretnih, grubih, nasmijanih i tužnih.

"Žena dijete postaje uvijek kad je ostave"

VOODOO CHILD - The Jimi Hendrix Experience (1968)

U tjednu kada su nas napustila dvojica junaka našeg glazbenog podneblja, nimalo recipročno isticana, hvaljena, a o medijskom posljednjem spomenu da ne govorim (i, naravno, bježim od svetkovanja turneje lijesa, ne prvi put zabilježene kod nas), te kad vidim da razum američke većine ipak nije potpuno zamrznut pod debelim ledom, nikad istrošeni svirački inventar gitarista čiji se instrument ponašao poput vrača, čarobnjaka i poglavara kojem bezrezervno vjerujete, našao je put do ovotjedne dječje desetke koja bi možda već sutra izgledala ponešto drugačije, no Hendrix bi bio siguran koliko je zelenila u Amazonskoj prašumi.
Štogod od te divljine pretočio je Jimi u dvostruko remek-djelo imena Electric Ladyland (1968) i nemirne godine hipi revolucionara dodatno uzburkao tonovima koji nisu niti znali za vlastito postojanje, oslobodivši silu psihodelične magle dotad nepostojećim hard blues harmonijama ubrizganim u tijelo manično prodorne kompozicije.
Slight Return verzija pjesme Voodoo Child (ili Voodoo Chile) na albumu se proteže na nešto duže od pet minuta trajanja i lekcija je svim korisnicima wah-wah pedale, odnosno gromoviti priručnik za uporabu iste, no znatno uzbudljivije su žive izvedbe koje sijevaju na križanju kaosa i pulsirajućeg nadahnuća - stoga bih izdvojio upravo nastup na Woodstocku kao odjavu programa festivala mira i glazbe gdje je gitarskim rafalima liječio, a ne ranjavao, istovremeno kritizirajući pogibeljnu isključivost američke politike.
Slijepi smo ako ne vidimo da je gotovo šezdeset godina kasnije zajednica Angla i Sasa moralno i etički i dalje neodgojena, a nema tog glazbenog izričaja koji bi osvijestio nužnost nove revolucije.

SRETNO DIJETE - Prljavo Kazalište (1979)

Iako će Houra svoju autorsku disertaciju obraniti godinu dana kasnije albumom Crno Bijeli Svijet (1980), nebrušenu mladenačku okretnost i talent uvelike je pokazao i na debitantskom albumu Prljavo Kazalište gdje tresu novovalne gitare punkerskog usklika, pretežno u rukama Marijana Brkića Brka.
Sretno Dijete je jurnulo sa dubravske avenije ka centru Zagreba i za sobom povuklo svu mladost koja se okupljala po alejama, perivojima i strateškim punktovima grada; Bogović je za takvo što imao prigodan glas, ritam sekcija odgovarajući udarac i tempo, a Brkova gitara se komotno mogla suprotstaviti prozaičnim riffovima sa Otoka. Zašiljimo li još Stančićevu produkciju i Jajine pripovjedačke parole pune života i rijetkog lirskog dara sa potencijalom grafiterske trke u posjetu friško obojenim fasadama usputnih zgrada, dobijemo jasnu sliku scene koja je bila ukorak sa zbivanjima po najzapadnijim europskim klubovima i pozornicama, spremne regrutirati buntovnike sa i bez razloga: trebali su imati nešto osobnosti, zrno hrabrosti i gotovo budistički komad strpljenja.
Čak ako i zažmirim na izostanak posljednje stavke u bitku prve postave banda, dvije prethodne su toliko očigledno plesale prljavi stiskavac. 

"Ja sam odrastao 
Uz ratne filmove u boji 
Uz česte tučnjave u školi 
Uz narodne pjesme pune boli"

dario b. // 08/11/2026