Unatoč narodnoj izreci "Blago glupima", niti ciljani subjekti pučke krilatice nisu lišeni glavobolja, barem tu i tamo. Jer kad se osvrnemo oko sebe i uočimo kakvim smo idiotarijama okruženi i izloženi, glave nam se imaju raspuknuti trenutno i svakodnevno.
Tako bi primjerice zajeb sa Jakuševcem trebao amnestirati katastrofu nametnutu Gospiću, ogroman problem i nacionalnu prijetnju predstavlja Bajagin koncert naspram preuzimanja i političke, ali prvenstveno moralne odgovornosti za bogtepitaj koliko afera u zdravstvu, pravosuđu ili gospodarstvu, pa smo eto htjeli mi to ili ne, punih glava bez obzira na kvalitativni sastav istih.
Glavu nam puni i licemjerje čitave svite domaće estrade povodom odlaska frontmana Majki Gorana Barea na onaj svijet, iskazujući prijetvorno žaljenje dokazano primjerenim nedolaskom na posljednji ispraćaj vinkovačkog rockera - poruku vam mogu jedino zaurlati na uho: stidite se i ušutite, moralni jadnici!
Iako će takvi nastaviti kroz život podignutih čela, glavom u oblacima pazeći maksimalno jedino na napudranu estetiku iste, znajte da im niti umjetni materijali kojima ukrašavaju najviši dio svoga tijela neće pomoći sakriti činjenicu koliko im je samo mizeran odraz u ogledalu.
Također moram spomenuti, ovoga puta tek uzgred, zbroj otrovanih, zlih i naopakih glava pripadnika Torcide i kukavne im bratije sa istoka domovine, uskoro zaboravljenih gubitnika gladnih vlasti - pripremite se gospodo, zvoni vam za kraj vašeg izbornog sata!
A sad, kao i uvijek, pjesmom u glavu.

OVER MY HEAD - Alabama Shakes (2015)

Baš jako volim soul, talent i emociju frontwomanice Alabama Shakesa Brittany Murphy, ali i bravurozan i galantan svirački jezik četvorice njenih momaka, uravnotežen i ukusan poput najljepše kapljice peljeških vinskih sorti.
Kvalitativni taktovi završne skladbe drugog albuma grupe sa jugoistoka SAD-a sasvim su kompatibilni sa četrdesetak minuta materijala koji im prethode; Over My Head (Sound & Color, 2015) donosi emotivnu bonacu i predstavlja južnjake u najboljem svjetlu - prekrasna numera strši senzibilitetom i zamamnom kreacijom kakvu mogu osmisliti najbolji od najboljih.
Imate puno pravo ne slagati se sa mnom, no oduševljenje načinom tretiranja soula kroz originalno alternativno sito, pristaje im poput svih četiriju Grammyja: nepravda bi bila ne dodijeliti im zaslužene nagrade!

I HUNG MY HEAD - Johnny Cash (2002)

Najbliže što se Sting uspio približiti countryju dogodilo se na ploči Mercury Falling (1996) u numeri I Hung My Head, odlično produciranoj i posve ispeglanoj viziji usmjerenoj wild west obzoru.
Srećom se potencijal melodije nije uludo bacio zahvaljujući Ricku Rubinu, sposobnom iscrpljenom i veličanstvenom glasu Johnnyja Casha dodijeliti još samo akustičnu gitaru i klavijature, pobjedonosno se naklonivši Stingu za autorstvo pjesme, pokazujući mu kome je country namijenjen i koliko bolno može zvučati. The Man Comes Around naziv je albuma iz 2002. godine, ili njegov podnaslov iz American serije, četvrte po redu (American IV) - skladba tu boravi i pripada društvu grandioznih, ujedno i posljednjih čije je objavljivanje "Čovjek u crnom" doživio, no blago njegovih izvedbi ostaje zauvijek.

OKO MOJE GLAVE - Šarlo Akrobata (1981)

Novovalni zamah beogradskog krila tadašnje scene iznjedrio je upečatljiv trio koji u tom sastavu nažalost nije potrajao, ali je ostavio neizbrisiv trag, umjetnički svjež i dandanas. Koja, Milan i Vd, tri strane jednog bića potpisanog kao Šarlo Akrobata, suvlasnici su, uz Električni Orgazam i Idole, najvrjednijeg, najvažnijeg i oporo urbanog glazbenog proglasa, famoznog Paket Aranžmana (1981), na kojem su ponudili četiri fantastične numere. Jedna od njih je Oko Moje Glave i njome struji nadrealan diskurs neshvaćenog pojedinca u uzdama društva koje ne prašta, ne prihvaća i guši, što je izuzev prijetećim Mladenovićevim pjevanjem i krikom, praćeno izvrsnom međuigrom basa, bubnja i gitare. 
Svirati je lako, stvarati također nije posebno teško, no djelovati u pravcu i načinom upražnjavanom po receptu trojice gospodara stila, ritma i glazbenog kontrasta, ne vjerujem da je ikako ponovljivo.



HEADS WILL ROLL - Yeah Yeah Yeahs (2009)

Karen O i njezina šarena njujorška priča nisu bez razloga okusili uspjeh. Zapravo već od albuma prvijenca Fever To Tell (2003) počela se dizati pompa, a nakon trećeg It's Blitz (2009) i magnetičnih singlova Zero, Skeletons i Heads Will Roll trio se ušetao ne više do statusa ugodnog iznenađenja, nego skupine predodređene za velike stvari koje su se događale u nizovima.
Djevojka grlata na tromeđi Siouxie Sioux, Chrissie Hynde i Kate Bush, pronašla je recepturu za privući pažnju, dok Zinner i Chase izuzev odličnih indie ideja koje se ljube sa glasnim synth/dance odrazima, vizualno podsjećaju na mlađe dane JAMC braće Reid. Pa i to je za pohvalu, iako ne koliko glazbeno im znanje, a da i ono ne prijeđe granice New Yorka, zaslužan je producent (uz Nicka Launaya) David Sitek, poznat nam kao gitarist odličnih TV On The Radio, dok prijateljske odnose upotpunjuje Richard Ayoade, pjevač Sitekovog banda, ovdje pak redatelj videospota predmetne pjesme.
Taj New York nikako ne miruje, po Sinatri niti ne spava.

ONE HEADLIGHT - The Wallflowers (1996)

Ako nije čudno, onda je barem iznenađujuće da se tip koji potpiše ovakvu stvar nije mrvicu više ugledao na oca po pitanju količine hitova. No istina je egzaktna - u slučaju Jakoba i Boba Dylana sličnosti su znatno veće kod vanjskih obilježja tijela, negoli kod stvaralačke superiornosti. Pa ipak i jedan album Wallflowersa, Jakobovog projekta u kojemu je članstvo bilo postojano poput horde smijenjenih ministara za Plenkovićevih mandata, osigurao je lijepom Bobovom junioru slavu, Grammyje i milijune; One Headlight sa Bringing Down The Horse (1996) neporecivo je odlična pjesma izvrsnog ritma, ugođaja, aranžmana i sviračkog intenziteta koji prelazi sa jednog instrumenta na drugi, pa pumpajući bas, odmjereni bubanj i fantastični Hammond i gitare, oličeni maestralnom produkcijom T Bone Burnetta, dobivaju zaslužen gromoglasni pljesak.
Trag u beskraju Dylana mlađeg.

OVER MY HEAD - Fleetwood Mac (1975)

Stevie Nicks volim beskrajno i zauvijek, a tek za nijansu manje, ako uopće priliči takvo što rangirati, osjećaja imam prema drugoj graciji iz famozne postave Fleetwood Maca i dami izuzetnih osobina, Christine McVie. Autorica ove prekrasne skladbe sa desetog albuma iz 1975. istoj je poklonila svoje pjevačko biserje i svilu, svirački je ukrasila električnim klavirom i orguljama, te iz ostatka banda izvukla najljepše emocije koje slušamo u Lindseyevim gitarama, krilu ritam sekcije i pratećim vokalima koji slijede ljepotu melodije u stopu.
Vremenom ovakve pjesme nimalo ne gube čar, možda tek povuku sjetu na vidjelo, podsjete na zaboravljene slike i zatomljene osjećaje, a sve se ovo uz iznenađujuće česta tumačenja nezaboravnih trenutaka banda kroz viđenja mlađih generacija, zrcali u sjaju sastava kojem ne prijeti odlazak u zaborav.

BULLET IN THE HEAD - Rage Against The Machine (1992)

Među najoriginalnijim bandovima 90ih, ime losanđeleske mašinerije nedvojbeno zaslužuje pripetavanje za naslov pobjednika protiv vrelih kandidata poput Massive Attacka, Toola ili Radiheada.
Istoimenim debitantskim albumom R.A.T.M. su prodirali direktno u tijelo glazbeno neobično bogatog desetljeća, svojom neobranjivom energijom, frazama i staturom uklizavali su toliko oštro i brutalno, a svejedno se nijedan sudac ne bi usudio sankcionirati takve startove. Bijes smješten u imenu banda formirao je nove granice dobrog ukusa i četiri podjednako jake karike ciljale su rafalnim mecima bez milosti: riffove poput Morellovih prije nismo čuli, Zackov pjevački diskurs istovjetan je bojama vatrene stihije, dok Commerford i Wilk određuju brzinu, učinak i posljedice sviračke paljbe.
Prvijenac je dakle veleban, bez trunke mane, a Bullet In The Head nudi žestoki užitak koji za sobom ostavlja spaljenu zemlju.
Čuvajte glavu, meci ciljaju upravo nju!

WHERE'S YOUR HEAD AT - Basement Jaxx (2001)

Plesno ludilo Basement Jaxxa praćeno je posebno pomaknutim, sjajnim videospotom u kojem svi podivljaju: majmuni grizu gramofonske ploče, napadaju i pustoše bolnicom, liječnici su mutirali u zombije, a medicinske sestre su odgovorne za miks luđački dobre pjesme.
Apsolutno, stvar sjajno funkcionira i mimo video pratnje; zapaljiva je to kombinacija electro podloge koja namjerava penetrirati u rave vode, no zadržava house neobičnost sa prstohvatom indie metafizike, aludira na raspojasanu garažnu zabavu bez granica, a vokalne dionice neodoljivo vuku ka neozbiljnim i britkim smicalicama njujorških Beastie Boysa.
Londonski duo savršeno opuštenim pristupom pokorio je čitav svijet, kako ovim singlom, tako i albumom Rooty (2001) na kojem numera trese, lupa i udara.

CAN'T GET YOU OUT OF MY HEAD - Kylie Minogue (2001)

Iste godine kad su Englezi iz prethodnog teksta objavili album kojim su žarili i palili od underground klubova, velikih svjetskih festivalskih pozornica, pa do komercijalnih hoolywoodskih franšiza (Lara Croft: Tomb Raider), još se komercijalnije pozicionirao album Fever predivne Kylie Minogue, sa zaraznom melodijom Can't Get You Out Of My Head.
I mnogi je dugo vremena nisu mogli izbaciti iz svojih glava, kako svevremenski dance-pop hit, tako ni australsku "Džepnu Veneru" na koju prebacujem krivnju za poplavu nepatvorenih simpatija koje još uvijek uz nju vežem, počevši od trenutka kada joj Cave dade ulogu princeze tame u neodoljivoj Where The Wild Roses Grow (1995).
Stoga eto pravdanja za ovaj, ne iracionalni izbor, prije subjektivni dojam izvrsno osmišljene i producirane numere lakih nota koja zavodljivom la la la... jednostavnošću lovi u mrežu ribe koje i nije lagano upecati. Dodamo li tome i pripadajući video uradak, ostajem pri ovome: Kylie, dražesnost se zove imenom tvojim!



RAINDROPS KEEP FALLIN' ON MY HEAD - B.J. Thomas (1969)

Kada autor nezaboravnih melodija poput ove odredi izvođača, tom je prijanu pouzdano uspjeh zapisan u zvijezdama.
Burt Bacharach sa potpisnikom stihova Halom Davidom pronašao je idealnu formulu opjevanu romantičnim naglaskom B.J. Thomasa, primarno country pjevača, najzad i za kadrove western filma - numera svira dok mlađahni Paul Newman na biciklu vozi Katherine Ross, djevojku Roberta Redforda, hladnokrvnog pljačkaša Sundance Kida.
Riječ je naravno o uspješnom i netipičnom uratku western žanra, Butch Cassidy and Sundance Kid (1969), a polucilindar na glavi Newmana kao da skriva idealističku pop pjesmu široka osmijeha, provjereno rado slušanu i sjeverno i južno od ekvatora.
Junaci kino hita skončati će u zamrznutom posljednjem kadru, a Bacharachova skladba u zbilji popularne kulture sjati će vedro (usput i Oscarom nagrađena) pa i sa kišnim kapljicama na našim glavama.

"Because I'm free, nothing's worrying me" 

dario b. // 25/10/2026