UTJECAJ GLOBALIZACIJE NA ETNO MUZIKU

Utjecaj globalizacije vidljiv je u svakodnevnom životu, u glazbi u vidu spajanja elemenata rocka, pop melodije sa dijalektima naših regija. Spajamo tradicionalne instrumente, lijericu, sa drugim instrumentima drugih kontinenata, kao što su djembe. Može li se uz globalizaciju očuvati identitet jedne nacije? Da li je neophodno prihvaćanje tekovina drugih nacija? Što znači globalno? Možemo li se zatvoriti pred utjecajem globalizacije? Na ovo pitanje daje svoje mišljenje Damir Imamović: Nije bolje da budemo zatvoreni u svoj krug nacionalizma. Dobre stvari u svakoj umjetnosti su zastrašujuće rijetke tako da propuštamo mnogo ako se ograničimo samo na ono što mi u Bosni i Hercegovini zovemo moja 'mahala' ili komšiluk, ili susjedstvo. S druge strane, mora postojati neka 'disciplina' kada se nešto uči. Baš kao što ne možete naučiti govoriti uopće, nego uvijek morate najprije naučiti neki konkretan jezik. Ista stvar je u umjetnosti: svaki umjetnik/ca mora imati neku 'ishodišnu tačku', neku tradiciju u kojoj će naučiti alfabet. Da li će to biti vrsta muzike (klasika, jazz, sevdah, indijska klasična muzika) ili uža, oralna muzička tradicija (hrvatska, bugarska, sjevernoindijska ili južnoindijska), to je manje važno i zadato nam je obično odgojem ili sredinom u kojoj smo rođeni. Dakle, normalno je da imamo ishodišta, ali je pogubno da se bojimo prevazići ih. Mislim da je dilema oko globalizacije lažna. Sve ovo što se danas dešava s muzikom u svijetu, već se desilo u mikrosredinama. Samo je danas horizont svjetsko tržište. Na primjer, latino ritmove ste imali i u ex-jugoslovenskoj pop i folk sceni još od 60-ih. Od 60-ih imamo i 'narodnjačke' tekstove i napjeve kao R'n'R himne u SFRJ. To se čak može sjajno pratiti upravo na primjeru Gorana Bregovića: on danas radi isto što je radio cijeli život, samo je sada tržište veće. Neprestano umišljamo da je globalizacija počela nedavno, a zapravo se radi o tome da su je tek nedavno u kulturološkom smislu prihvatili veliki centri kapitala.
Kroz utjecaje drugih kultura učimo i o sebi. Globalizacijom nećemo izgubiti vlastito, jer će nas ona nukati da istražujemo svoje korijene. Spoj novoga, nepoznatoga uvijek je privlačan, te nuka ljude na istraživanje, a kroz glazbu na različite načine možemo istraživati druge kulture. Kao što kaže i sam Dražen Franolić: Globalizacija je dobra jer potiče, podiže opću svijest o muzici, kao i o svim ostalim stvarima. Muzičarima to omogućuje širu publiku - prije je 'neobična' muzika bila rezervirana za pojedince 'freakove' koji su putovali po svijetu, danas je dostupna više-manje svima koji su zainteresirani. Osim toga muzičarima globalizacija omogućuje lakše spajanje s drugim muzičarima, lakše se kombiniraju muzičari raznih kultura i interesa (kao što ja sviram s Indijcem, na primjer).
Mojmir Novaković kaže sljedeće: Puno ljudi diljem svijeta svjesno je da je raznolikost bogatstvo. Svjesni su da u svom 'globalnom selu' ne žele živjeti okruženi suseljanima koji nisu u stanju samostalno izreći svoj stav. Kada to ponovo prenesemo na medije i glazbu koja se putem medija širi eterom diljem svijeta, postaje jasno da je jedini put, put potpomaganja raznolikosti. Sasvim prirodnim putem do raznolikosti na glazbenoj sceni će doći. Jer je to prirodan tijek koji se ne može izbjeći. Kao što se ne može izbjeći da mladi glazbenik pri stvaranju vlastitog glazbenog izraza koristi iskustvo glazbe koju je tijekom svog života čuo. U cijelom ovom procesu kojem svjedočimo postoje dvije zamke. Prva zamka je zamka straha od globalizacije i zatvaranja u vlastito dvorište gdje smo 'slobodni' dok šepajući koristimo 'štap' nacionalizma. Na taj način je često potpuno izvitopereno korištenje 'folklornih' elemenata koji dapače vrlo često nisu 'izvorni' . Druga zamka je zamka blještavila moći 'velikih brojeva' u koju se lako upada zaslijepljen lakim rješenjima bili oni financijski, tehnološki, filozofski...ili glazbeni. Na taj način je sve novo i do sada nepoznato dobro, a sve staro i poznato loše i neisplativo. Održati ravnotežu a da se ne zapadne u neku od zamki nije lako, naročito u glazbi.

Mojmir je primijetio boljku globalizacije - zamka koja postoji jer smo suočeni sa mogućnošću da prihvaćamo nove tvorevine kao nešto dobro dok se staro odbacuje kao loše, i više nekorisno. U zborniku radova, Etničke manjine i sigurnost u procesima globalizacije, urednika Siniša Talatović, pronašla sam tekst autorice Lidije Kos-Stanišić (2007:109) koja navodi kako je izuzetno teško u vrijeme globalizacije kulture i univerzalne civilizacije sačuvati nepromijenjeni identitet. Smatra da je to moguće samo udaljenim amazonskim plemenima koja žive u potpunoj izolaciji od ostatka svijeta. Daje primjer Indijanaca koji lišće koke smatraju snažnim simbolom svoje kulture i identiteta, a SAD je pokrenuo geonarkotički pristup (taj pristup ne uključuje vojnu silu, već ekonomske i političke sankcije, koje provodi kroz različite institucije u kojima ima ključnu ulogu) protiv proizvodnje koke. SAD u suradnji sa vladama Perua i Bolivije zaprašivanjem žele potpuno iskorijeniti plantaže lišća koke u Andama. Indijanci smatraju da postoji fundamentalna razlika između žvakanja koke u Andama i nezakonitog uživanja na Zapadu. Čak je i znanstveno dokazano da Indijancima koka pomaže u zdravstvene svrhe s obzirom na okoliš u kojem žive. Indijanci smatraju da oni koji pokušavaju iskorijeniti osnove andskog kulturnog nasljeđa i otrgnuti ih od njihove tradicije predaka, promoviraju zapadnjačku civilizaciju, te ona nije dobra za njih. U ovom primjeru svakako globalizacije ima negativan utjecaj, jer se pokušava uništiti jedan dio narodnog bića, te je zaista rezultat izolacija, zatvaranje u sebe, kako do uništavanja ne bi došlo.
Milardović pojašnjava terminološki pojam globalizacije koji dolazi od global, što se odnosi na sveukupnost, općenitost. Global znači okrugao, zaokružen, sveukupan, koji se odnosi na naš cijeli planet, dakle planetarni, svjetski. Navodi da neki autori smatraju da su Europljani rodonačelnici prve svjetske globalne kulture, te da su stvaranjem svjetskog kolonijalnog imperijalnog i supranacionalnog sustava stvorili i utemeljili europske institucije u sredinama i kulturama koje bitno nisu bile niti zapadne niti europske. Tako da je zapadna kultura prva globalna kultura.

Postavljam si pitanje, postoji li globalna kultura? Kroz godine koje su minule nemamo jednu jedinstvenu kulturu. Nacije su sačuvale svoje vlastite prepoznatljive kulture, tako da ne postoji bojazan od gubitka vlastitog. To navodi i Kalapoš (2002:91)...iako se proces globalizacije odvija već desetljećima, globalna kultura kao njegov fiksni rezultat ne postoji. Pojam globalne kulture i njezinih sadržaja odnosi se prvenstveno na pojedine kulturne elemente razvijenih postindustrijskih zapadnoeuropskih i sjevernoameričkih (uz djelomično iznimku Australije i bogatih dijelova Azije) država i kultura.
Proces globalizacije donosi spajanje lokalnih i nelokalnih elemenata, a taj proces zvan glokalizacija pojašnjava Kalapoš (2002:93) kao proces koji se rađa iz želje da se iz inventara kulture i drugih elemenata koji čine određeni identitet odaberu oni koji se smatraju izvornim ili originalnim obilježjima određene skupine, zajednice i/ili prostora, te da se ta originalna obilježja kombiniraju s onima koja se smatraju globalnima. U mnogim (europskim) državama neki dijelovi javnosti kroz proces glokalizacije, osjećaju strah od gubljenja vlastitog identiteta. Vide smanjenje značenja ili posvemašnji nestanak malih često nacionalnih kultura, zbog prisutnosti izvornih i drevnih lokalnih značajki. No taj strah nestaje. S druge strane nestaje i strah od kulturne ili bilo kojeg drugog oblika izolacije do koje potencijalno može doći ne sudjeluje li određena zajednica u procesu globalizacije…Članovima užih zajednica s jedne strane ponuđeno je aktivno sudjelovanje u procesima globalizacije, a time i konzumiranje sadržaja globalne kulture. A s druge strane lokalna kultura nudi mogućnost obnavljanja već postojeće identifikacije i osigurava osjećaj kontinuiteta vlastitoga.

Tamara Obrovac: Bez obzira da li se etno glazba definira u rasponu od čisto tradicionalne, izvorne forme do njenih različitih implementacija u moderne glazbene forme, moje je mišljenje da prvenstveno manji narodi i manje ekonomski jake zemlje imaju šansu prezentirati svoju kulturu na globalnom svjetskom tržištu upravo kroz vlastitu etničku glazbu koja im može zajamčiti prepoznatljivost.

Jezik je zapravo prvi od elemenata koji uočavamo kao bitnu razliku između država. Jezik se također kroz povijest razvija, mijenja, no svakako se pokušava sačuvati od utjecaja stranih izraza, kako ne bi nestao. Pojedini jezici uspješno pronalaze vlastite izraze za novine koje dolaze u svakodnevnu upotrebu, dok neki prihvaćaju strane izraze.
Tako i Kalapoš (2002:94) navodi primjer procesa glokalizacije unutar šireg područja popularne kulture, da se popularna rock glazba pjeva na nacionalnim (čitaj: ne-engleskim) jezicima. Smatra da se kroz popularnu i rock glazbu identificira velik dio mlade populacije, a upotrebom nacionalnog jezika toj istoj populaciji pruža se osim samog i pouzdanog razumijevanja teksta pjesama, i opipljiva razina identifikacije. (...) Dalje nastavlja da se dijalekt u cijeloj Europi, pa tako i u Hrvatskoj, uglavnom rabi kao jedan od osnovnih označitelja regionalnog identiteta, prisutan tek u lokalnim medijima, na lokalnim kulturnim manifestacijama i često predstavljen kao izraz izvornog, autohtonog, tradicijskog i nepatvorenog.

Kalapoš (2002:121) navodi kako na teritoriju gdje postoje različiti narodi i narodnosti, sa svojim specifičnim običajima, jezikom i kulturom. Sve te razlike utječu na tvorbu identiteta. Važno je ne zaboraviti da je kao svaki pojedinac mozaik različitih razina identiteta, koje se aktiviraju u određenim prilikama, uglavnom u susretu s drugim, drugačijim; identitet nije zadan, jednom definiran i oblikovan, identitet je proces (usp. Meštrović 1988); suvremena ponuda identiteta u izlogu moderne je izuzetno bogata i obuhvaća između ostalih lokalnu, regionalnu, nacionalnu, kontinentalnu, globalnu razinu.

Kroz globalizaciju svatko ima priliku doći do izražaja. To je omogućeno kroz različite vidove festivala, a na jednom od njih zvanom Womex, imali su prilike 2001. godine nastupiti i naši Cinkuši. Te je tom prilikom gitarist grupe, Nebojša Stijačić, Vjesniku dao svoj osvrt:
Jedina globalizacija koja male ne uništava, već ih jača Na 'Womexu 2001.' su svoj komad kolača i mjesto pod glazbenim suncem svijeta potražili Tamara Obrovac, Lidija Bajuk, Grupa Legen, Cinkuši i festival 'Ethno Ambient Live'. Oni su predstavljali svoju glazbu i samim time hrvatsku scenu 'world music'. Svakako da je riječ o neumoljivim zakonitostima tržišta, no u ovom slučaju globalizacija ne uništava male, već ih izdiže na nivo gdje vlada glazba svijeta. Možda ćemo rezultate tih pohoda uskoro pratiti po svjetskim medijima i sve većem broju časopisa o 'world music'. Činjenica je i to da konzumentski apetiti u svijetu za etno glazbom sve više rastu, pa bi Hrvatska u tom smislu sa svom svojom raznolikošću etno izričaja mogla predstavljati intrigantan i suvisao proizvod.

Raznolikost je važna za europske susrete. Raznolikost podrazumijeva razmjenu proizvoda, ideja, informacija i znanja. Ona također označava obrazovanje, stimulaciju, užitak, suradnju, čak i razmjenu pojedinca, stručnjaka, turista. Raznolikost podrazumijeva i konkurenciju, nesporazume, razočarenje, rasprave, zadirkivanje, rezerviranost, sumnju, strah, mrskost, zavist, predrasude, sukob. Što je više tržišnih suradnji, više kontakata, interakcije, komunikacije, suradnje, istodobno nestaje više rizika i zamršenih stanja stvari.

ULOGA MEDIJA

Današnjicu ne možemo zamisliti bez televizije, novina, radija, interneta. Zbog toga je uloga medija u prenošenju informacija od iznimne važnosti i za razvoj i za prihvaćanje novih mišljenja i tekovina. Pred nama stoji veliki izbor informacija, te ih možemo uspoređivati, istraživati, i pomoću njih izgrađivati sebe i nadopunjivati svoje znanje. No dolazimo i do pitanje u moru informacija, koliko se može paziti na kvalitetu onoga što nalazimo pred sobom. Dražen Franolić smatra: Smanjuje se mogućnost manipulacije koji su prije imale državne televizije i radija i to opet spada u podizanje svijesti. Informacije su jednostavno tu, nameću se (ponekad i previše!), i mjesta za manipulaciju je manje. Uzmite npr. YouTube - svatko može u njemu sudjelovati (zato je kvaliteta tu upitna) ali je upravo nevjerojatno da danas možete gledati i slušati uopće svakoga koga poželite. To naravno doprinosi i jednoj globalnoj 'demistifikaciji' - sve je dostupno pa to zapravo i nije ništa posebno, mistično, kako se možda prije činilo.

Tako Marošević (1985:501) smatra da se danas često ističe kako su glazbenim životom zavladali tržišni odnosi koji su glazbenu umjetnost sveli na potrošački artikl i tako omogućili hiperprodukciju zabavne i lake glazbe trivijalnih i banalnih sadržaja. Naglašava se da diskografska produkcija, orijentirana u prvom redu prema prevladavajućim zahtjevima potrošača, ujedno i sama stvara nove potrošačke potrebe te da hiperprodukcijom manje kvalitetnih pa i bezvrijednih sadržaja podilazi lošem ukusu publike. A to dovodi do općeg pada glazbenog ukusa.
Na ovo se nadovezuje i mišljenje Tamare Obrovac o masovnim medijima: To je tekovina moderne civilizacije protiv koje se nema smisla boriti, već je pokušati 'iskoristiti' i u plasmanu kvalitetnih glazbenih formi. Etnički princip na neki način predstavlja određeni arhetip, određenu istinu filtriranu kroz generacije, no i glazba bazirana na etničkom principu može biti jednako dobra i jednako loša kao bilo koja druga.

Primjer zabavne i lake glazbe, donosim iz naše nedavne povijesti. Uspostavom hrvatske nezavisnosti 1991.godine, hrvatski mediji su snažno podržali rodoljublje i patriotizam, te se pojavila cijela serija domoljubnih pjesama - Hrvatska mora pobijediti -Psihomodo pop, Bili cvitak Jure Stublića, Croatia in flame - Montažstroj, Zemlja - grupe Boa, Stop the war -Tomislava Ivčića itd. Samim time rođena je pučka glazba novokomponiranog folka koja je dominirala tijekom 80-tih godina.

Marošević (1985:501) smatra ...Stvaranje i zastupljenost određenih vrsta glazbe koje se prezentiraju putem medija masovne komunikacije posljedica su uzajamnog odnosa koji je oduvijek postojao između glazbenog primalaštva (njegovih kulturnih potreba i receptivnih mogućnosti) i glazbene produkcije. S tim u vezi podsjetimo se da su mnogi skladatelji i u prošlosti komponirali 'po narudžbi' određene publike, a spomenimo i činjenicu da su 'trivijalni tipovi glazbe', s naglašenom razonodnom funkcijom i u 19.st., primjerice, privlačili daleko šire segmente građanskog društva nego 'ozbiljna, umjetnički vrednija djela priznatih majstora. Dalje autorica Marošević nastavlja: U kontekstu izloženog, potrebno je osvijetliti i folklornu glazbu, čiju prezentaciju putem medija masovne komunikacije, s obzirom na posebnost njene prirode, prate i specifični problemi. Bitno obilježje kojim se folklorna glazba razlikuje od drugih glazbenih vrsta, u prvom je redu povezano uz način njena postojanja. Folklorna glazba živi u neposrednom usmenom kontaktu određene grupe ljudi, a obilježava je spontanost i sloboda izvođenja. Posredništvo pri uspostavljanju komunikacije, kao i spomenuta receptivnost koju podržavaju i razvijaju masovni mediji, kategorije su u biti strane samoj prirodi folklorne glazbe. Za razliku od nekih drugih glazbenih vrsta, koje isključivo žive putem različitih posrednika, pri čemu se komunikacija između glazbenog dijela i publike realizira slušanjem (recepcijom), folklorna glazba predstavlja glazbenu aktivnost samih nosilaca, dakle, sudionika folklornog procesa koji, kao homogena grupa ljudi, živim i neposrednim izvođenjem glazbenog sadržaja uspostavljaju direktnu umjetničku komunikaciju. Ukratko, folklorna glazba po svojoj prirodi primarno postoji da se izvodi, a tek onda da se sluša!

Mojmir Novaković ovako kaže: Nema glazbe koja nije nastala iz 'folklornih' elemenata. Samo je pitanje da li ćemo omogućiti razvoj i udahnuti novi život 'starim pjesmama' ili ćemo ih strpati u muzeje i institute i nastaviti 'musti jedne te iste pjesme'.

Danas se folklorna glazba kroz spoj suvremenosti ipak prvenstveno sluša i u njoj uživa. Muzičari su ti koji ju izvode za publiku na koncertima, a ne povodom nekih radova u polju, tako da je glazba postala prvenstveno vid zabave i način iznošenja vlastitih stavova. Novine su jedan od aktera koje pomažu promoviranju glazbenika. I onih glazbenika koji ciljaju i na šokiranje publike. Primjer toga donosim članak iz Večernjeg lista, autorice Čulig Lane, koja je opisala kontraverzan rad grupe LET3.

marietta // 18/02/2010