Još prije nego započne cvat trešnje,odmah nakon posljednje studeni koja naiđe nošena burom,te u prvom sljedećem maestralu jasnije osjetimo miris borovine,tijelom nam krv krene brže kolati što je simbol novog početka nakon usporenih zimskih dana i posljedično uspavanog nam organizma.
Nikada neću zaboraviti koliko su vrećica uzete mi krvi naslagali na kolica dan prije operacije koju sam kao mladić imao - bili su to klimavi životni trenuci, srećom ne i fatalni jer sam opasnu dijagnozu ostavio iza sebe i potpuno zdrav nastavio dalje. No život je nepredvidiv,pravedan,a ponekad i ne; obzirom da od svoje 19e živim novo poglavlje,htjedoh jednom davnom zgodom u Petrovoj dati krv i nekome možda pomoći,no nakon ispunjenog upitnika i navedenog zahvata upisanog kod pitanja o istima, gospođa u bijeloj kuti reče da nažalost ne mogu biti kandidat za davanje crvene tekućine.
Ostadoh eto tek na dobrovoljnom pokušaju,a konkretnije uspjele rezultate o dozama crvenila koje često život znači,naći ćete u probranim punokrvnim numerama.

BLOOD SUGAR SEX MAGIK - R.H.C.P. (1991)

Let ka vrhovima popularne glazbe kod Peppersa je započeo albumom iz 1991.,promjenom kursa sa oborito čvrstih ritmičkih gitara (Mother's Milk,1989) prema melodičnijim sekvencama.
Frusciante barata Stratocasterom kao Zagor tomahawkom i većina pjesama Blood Sugar Sex Magika obilježena je Johnovim kreacijama koje oduzimaju dah. Skladbom koja je albumu i dala ime gibaju se dečki hodajućim tempom,sve dok na refrenu ne udari grom distorzirane gitare i kao vrelom vodom zasut Kiedisov pojačan vokal - još otprije sceni dobro znani losanđeleski manijaci zatražiti će i dobiti znatno jaču svjetlost reflektora,mnogo veće pozornice i zahtjeve organizatorima koncerata,logično i promociju u završnicu glazbene Lige prvaka.
Momci su stvarali šanse i strahovito popravili realizaciju,vjerujem kako su suglasni da ne baš male zasluge idu produkcijskoj taktici velikog Ricka Rubina,titana koji ih je lansirao u orbitu slavnih i imenovao vrlo prikladno crvenim i vrućima.

"Blood sugar baby
She's magik
Sex magik,sex magik"

ROMEO IS BLEEDING - Tom Waits (1978)

Klupska session atmosfera opkoljena dimom cigarete prebačena je u studijske prostorije i Tom ovom skladbom kao da čita scenarij holivudskog krimi zgoditka nominiranog za osvajanje publike svojim jazzy bluesom.

"But Romeo is bleeding but nobody can tell
And he sings along with the radio
With a bullet in his chest"

Svojeg junaka iz pjesme stavio je Waits na rub ponora i ples po ivici obilježiti će odličan prateći band saživljen sa pjevačevom pripovjednom seansom - poput kamere na tračnicama kreće se fabula pjevana u mikrofon,da bi značajne uloge također narativne ritam sekcije,Hammonda i posebice sjajnog saksofona Franka Vicarija,slijedile noćne kadrove bijega holivudskim ulicama. Romeo će nažalost zakoračiti preko ruba iskrvarivši,možda u konačnici i sretan jer je osvetio brata presudivši šerifu koji ga je upucao,dok se nimalo slučajno na filmskom platnu pojavljuje "anđeo garava lica" James Cagney.



WILLIAMS' BLOOD - Grace Jones (2008)

Nakon godina mirovanja dugonoga Jamajčanka vratila se glazbenoj zbilji odličnim albumom Hurricane.
Uz nju su još uvijek Sly & Robbie,zvuk je možda i nikad bolji (Ivor Guest zaslužuje 10ku za produkciju), forma otočanke sa ritmom u krvi postojana je i svježa,takve su i autobiografske niti koje se isprepliću čitavim bićem albuma koji objedinjuje dub, trip-hop i finu elektroniku,da bi u pjesmi Wendy i Lise (sjećate ih se,Princeove "revolucionarke") miss Jones razotkrila otkud joj tako jak glazbeni gen,upisavši majčino djevojačko prezime u naslov ove skladbe.
Grace je sjajna žena čiji su me pop standardi često znali okupirati. Uloga kćerke u ovom konkretnom slučaju pokazuje drage joj slike obiteljskog albuma i ističe dojmljiv majčin pjevački darak izvađen iz snimke Amazing Grace na koncu pjesme; slojevitom svirkom okićena i aranžerski dotjerana,Williams' Blood ne poznaje prosječnost i monotoniju,nastavlja artikulirati osobitost tamnopute gospođe kroz intiman pogled ka obiteljskim (glazbenim) vrlinama.

KRVARIM OD DOSADE - Majke (1993)

Bare se predstavlja kao momak iz proklete kuće,u što ne znam trebamo li povjerovati (ili sumnjati), ali činjenice govore da je sa Zokijem Čalićem,Korozijom i Nižićem,iako zaobilazeći nadu i svjetlo, uobličio jednu prokleto dobru pjesmu.
Vinkovački sastav mobilizirao je redove sklonivši se od ratnog tutnjanja iz ravne Slavonije u Zagreb,te su posredstvom Zdenka Franjića koji je prvi na kaseti objavio materijal budućeg naziva Razum i Bezumlje (Search & Enjoy,1990) i evo direktnim utjecajem ponajprije Ace Dragaša dospjeli do Croatia Recordsa za čiju su podetiketu T.R.I.P. objavili drugi,obilato crn,mutan i teže prohodan,a opet karizmatičan i originalan, album Razdor (1993).
Denykenova produkcija uhvatila je trom,ogorčen i muljevit sound banda koji se sjajno upario sa Goranovim prilično neravnim stihovima,te se u krvavim vremenima dogodilo i da pjesma prokrvari - čujemo desperatan krik duše sa dobro utisnutom brazgotinom,ali znakovlje gitare,basa i bubnja iz dna garaže izlazi na vidjelo i narušava (tada) nemir,te i danas podiže temperaturu i izaziva trnce pod kožom.

LET IT BLEED - The Rolling Stones (1969)

Odličnu stvar još boljeg, istoimenog albuma,nosi i usmjerava tip koji nikada nije bio zvanično članom banda,no prijateljstvo,darovitost i sviračka kompatibilnost uglavnom su ga držali u blizini.
Riječ je naravno o Ianu Stewartu čije klavirske partiture pamte,vole i decibelima pozdravljaju istinski fanovi Stonesa; jasno,nije Stu pokretač gigantskog promjera kvalitete imena Let It Bleed (1969), opako moćne ploče puštene u prodaju godine kada pljušte glazbeni vrhunci (Zeppelini,Beatlesi,Whoovci,Velveti...), no pjesmi iz naslova pogonsko je gorivo i fitilj koji kontrolirano nosi plamen. Znao je Keith vrlo dobro,kad je pisao pjesmu,gdje i što postaviti,te se izuzev klavirske pouzdanosti uzdižu upravo njegove gitare: prvo akustična kao nositeljica uz Stua,a potom i električna slide koja šeta između Micka,Charlieja i Billa,spremno bivajući gard i zavjetrina Jaggerovim stihovima.
Rado bih da se složite kako od (njihove) povijesti,pa do budućnosti ukupno ima,ha,tek nekoliko djela važnijih i na ruku jačih od ovoga londonske družine. A među njima su i dva koja će ekipa isplaženog jezika snimiti dvije,odnosno tri godine nakon dijamanta krvavih osobina.

BLUE BLOOD BLUES - The Dead Weather (2010)

Fertitina gitara drži upravljač u rukama,Lawrenceov fuzz bas prati sa suvozačevog mjesta i možda su jedino pretjerali istaknutijim Jackovim vokalom u odnosu na onaj lijepe Alison. Ali ni to nije neka fatalna mana koja bi nas odvratila priznati da praktički svi Whiteovi sastavi ili projekti itekako imaju smisla,kvalitete i rafiniranosti.
A ono što je počelo kao prijateljski jamm,naraslo je do debitantskog Horehounda (2009), pa drugog Sea Of Cowards (2010) i tu je ponuđen blues plave krvi - čvrsta psihodelična stremljenja zakovana su u nakostriješenim i vragolasto vrelim asimetričnim prelazima i ovo je ulazak na teren koji graniči sa Sabbath/Zeppelin instrukcijama i značajnim poglavljima. Svejedno je kojeg se instrumenta Jack primi,potreban mu je tek prstohvat dobrog raspoloženja za pobjednički broj: band je na pravom kursu jer White na bubnjevima teše formu koju bez po muke dostižu i prate Lawrence,Mosshart i Fertita,postojani jokeri na braniku rock povlastica.

YOUNG BLOOD - Norah Jones (2010)

Kada i ustane od klavira i prošeta nešto različitijim žanrovima od uobičajenih,Norah ostaje pribrana,uspješna i slobodna,dopadljiva poput Prattovog albatrosa iznad Cortovog broda.
Čak i pomalo iznenađujućim dolaskom u vode gdje talasaju kako akustične,tako i električne gitare i klavijature drukčijeg sentimenta,zvuka i odlika,odluka priklanjanju tonovima bliskim rock ili povremeno indie susjedstvu, nipošto ne ispada pogrešnim odabirom. Jones slijedi vlastiti instinkt i on ju ne vara - prva pjesma sa albuma The Fall (2010) na koju sam naletio bješe Chasing Pirates,pogođen omjer prevladavajućih klavijatura i prigušenog bubnja,dok se u Young Blood energija gitare iz drugog plana doista lijepo podudara sa njezinim baršunastim glasom i za ovo Norah od mene dobija dva prsta u zrak, odobravanje i puno više od prolazne ocjene.
Samo naprijed Miss Jones,jedna dama istog prezimena nekoliko je redaka ranije već zaslužila hvalospjeve,a vaš novi izlet također bilježi susret sa potvrdnim odgovorima na pitanja o eventualnim kapacitetima van jazz/soul/blues notnih zapisa.



KRVAVA MERI - Azra (1980)

"Zvali su je Krvava Meri
Nikom nije dala olako
Voljela je dlakave zvijeri
Gonila ih strasno dan i noć"

Voljeli ga ili ne,Štulić je od onih kroničara Zagreba, najčešće realist u slikovitim uprizorenjima grada stihom,što se toliko dobro dade čuti na Sunčanoj Strani Ulice (1981) i Filigranskim Pločnicima (1982). A na debitantskom albumu iz 1980. najviše je pažnje i posveta ipak poklonio ženama - nailazimo na Marinu,Graciju i Krvavu Meri samo u naslovima,dok su tu još barem četiri skladbe u kojima su motivi i teme usmjereni pripadnicama nježnijeg spola.
Zahuktali Branimir ovjekovječio je dotičnu Meri vrlo izravnim tekstom,a band nagaznom new-wave energijom koja pršti,otima se i poskakuje,preko noći postaje miljenik,heroj i uzdanica Zagreba,čije će granice vrlo lako prevaliti i krenuti u osvajački pohod.
Treba li dodati više od činjenice kako je frontman Johnny bio uvjerljivo najrevniji autor generacije,te je kroz prve tri godine (između 1980. - 1982.) djelovanja Azre,potpisao suludi naramak od 67 (!) kompozicija - velika većina je izuzetne kvalitete i takav angažman teško se može osporiti,ponoviti i nadmašiti,ma koliko svi šutjeli o tome.

"Vozila je frajere doslovno oko malog prsta
Išla je s njima prvo u krevet
A onda u kupovinu do Trsta"

ROSEBLOOD - Mazzy Star (1996)

Hope Sandoval bila je dugo vremena muza iz mojih snova,idealna družica i simpatija,a razlog ne leži tek u mojoj slabosti, odnosno naklonosti ka ženama iza mikrofona,sa gitarama oko ramena ili za bubnjevima. Njezin kulerski stav i lagano nakošena glava dok pjeva sa defom u ruci,nije ništa drugo doli otvoreno zavođenje što joj je išlo jako dobro,posebno iskreći tim maznim,sanjivim glasom.
Toj melankoliji,ili ako hoćete, dream-popu,pridružite Daveove gitare koncentrirane na efektne alter sumrake i noćna bdijenja i imamo definiciju zvuka Mazzy Stara,ujedno i ove pjesme koja simbolizira gubitak,krhotine od depresije i nemogućnost izlaska iz oblaka crnih misli.
Premda nije najbolje što možemo čuti od kalifornijskih psihodeličara, svejedno je lijepo i potišteno poput labuda na mjesečini sa naslovnice Among My Swan (1996) albuma.

"Funny how things change
Funny how things change"

BLOOD BANK - Bon Iver (2009)

Kada nakon zadnjih otpjevanih stihova Justina Vernona gitare započnu prekrasan ples indie strasti,vrijeme je da zastanemo i pustimo srce da odluči i vodi,razum ionako prevladava od zime do zime.
Folk kralježnica Bon Iverove stvari sa EP-a Blood Bank (2009) postojana je i nesalomljiva,ujednačena sa tekstualnom radnjom natkrivenom toplinom,te autor,pjevač,gitarist i aranžer,vlastite stihove ne po prvi put,okružuje jasno istaknutim bojama emotivnom svirkom i identičnim raspoloženjem - balast naglašenih boja sviračkog istupa i naracije tim je vidljivija (ili čujnija) prisustvom crvene (krv,ali i ljubav,strast,energija) i bijele (snijeg,kao i čistoća,novi početak).
Prelijepa doza zimske hladnoće prema van,sa toplim osmijehom Justinove nutrine.

"As a moon waned to crescent
We started to kiss"

dario b. // 16/11/2025