Partibrejkersi su nedvojbeno u užem krugu najboljih i najutjecajnijih rock bendova koje je ponudila (inače bogata) ex-you scena. Godinama se drže u dobroj formi, studijski i koncertno su aktivni pa stoga i ne čudi popriličan interes za njihov nastup u Močvari. Promocija knjige "Srca kuca tu je" i izdavanje prvog live albuma u dugogodišnjoj karijeri ("Krš i lom"), dodatno su potpalili atmosferu i karte za prvu večer su , što bi se reklo, planule. Fanovi s nešto sporijom reakcijom dobili su ipak priliku bend poslušati sljedeće večeri na istom mjestu. Kako prokomentirati njihovu reakciju kad je do iste konačno došlo? Reći ću samo sljedeće: Partibrejkersi, unatoč svim kvalitetama, očito u ovom trenutku nisu bend koji može dvije večeri za redom u potpunosti napuniti isti koncertni prostor kao što to može, primjerice, (kolega s iste strane granice) Momčilo Bajagić Bajaga sa svojim Instruktorima. E, pa hvala im na tome! Možemo se svi nadati nekim boljim vremenima kad će izravni, beskompromisni i "tvrdi" bendovi poput Brejkersa puniti stadione, no realnost nas uči nečem drugom. Uči nas kako je često masovna popularnost upravo indikator da s izvođačem - nešto nije u redu. Naravno, dalo bi se naći mali milijun protuprimjera netom izloženoj tezi, ali, vjerujem, daleko više slučajava koji ju potvrđuju. S Partibrejkersima je "sve u redu". Oni svoj "posao" odrađuju izvrsno, ali je isti takvog tipa da svakako neće zaluditi šire narodne mase. Mislim, momčići i djevojčice koji će se u sveopćoj ekstazi razletiti na "Plavom safiru" teško će slično reagirati na stihove poput "monotonija, lobotomija, jedini način življenja", prisutne na posljednjem studijskom albumu Partibrejkersa. Toliko.

Uglavnom, Močvara je druge večeri bila poluprazna. Kako je pak djelovala prisutna publika? Po mom skromnom sudu - skromno... Standardarno cupkanje u mjestu uz ispijanje blagih ali volumnih alkoholnih pića učinilo je nekolicinu "uzbuđenijih fanova" - ekscentricima. Možda o svemu najbolje govore Canetove riječi. "Da nemamo osobnih prijatelja, ne bi imali pred kim svirati" rekao je pred početak koncerta, a "Što niste odmah rekli?" pri samom kraju, kad se publika konačno razbudila uz njihove najveće hitove. No, nije bilo gorke ironije u Canetovim riječima. On je, kao i ostatak benda cijeli koncert bio iznimno raspoložen. Ostao sam, priznajem, zapanjen s koliko sugestivnosti čovjek može otpjevati pjesme koje konstantno pjeva zadnji 20-ak godina. O fantastičnom Antonu (gitaristu, ako nekim neshvatljivim čudom netko to ne zna) gotovo je suvišno pričati. Kritika kako se na zadnjim albumima drži standardne formule, tj. prozivanje zbog manjka inovativnosti, možda i stoji, no kad te rifove čujete uživo, oprostili bi čovjeku u mnogo teže "zločine". Ostatak benda - bez zamjerke; uigrano, no ne u mjeri da sve postaje predvidljivo i sterilno. Bazičan rock zvuk: tvrdi bubanj i oštra, prljava (a znalačka) gitara kao okosnica zvuka, uz Canetov prepoznatljiv vokal. Ponekad pomislim da je teško i tražiti nešto više od toga. Čitav je koncert odrađen na visokoj kvalitativnoj razini, bez amplituda, uz jako dobar balans novijih ("Ćutanje", "Kamenje", "Lobotomija", "Srce kuca tu je", "Noćas u gradu"...) i starijih stvari ("Večeras", "1000 godina", "Rođen loš", "Kreni prema meni", "Hipnotisana gomila", "Hoću da znam", "Ulični hodač"...). Izdvajati neku od njih mislim da nema previše smisla obzirom na sve već rečeno. Uz osobnu ogradu zbog moguće pristranosti čisto bih spomenuo da je "Srce kuca tu je", kada se sluša u živo, zaista iznimna pjesma. Toliko. Po drugi puta.

Eh, kako zaključiti... Probajmo ovako... Voljeli Brejkerse ili ne voljeli, kvalitetu i prepoznatljivost jako im je teško odreći. To čak ni studijski uradci ne mogu lako učiniti. Što pod time, dovraga, mislim? Zvučat će čudno što ogled o Brejkersima završavam mišlju Massima Savića izrečenom na koncertu u čast Darka Glavana, u Tvornici, tamo negdje početkom minulog ljeta. No, kako se to kaže, istina ne poznaje govornike. Rekao je Massimo, parafraziran: "Glazba nije ono snimljeno na ploči, vrpci, Cd-u. To su samo sredstva. Glazba je onaj živi titraj u zraku što se događa u svojoj neposrednosti...". U skladu s tim sud o nikome, pa ni Partibrejkersima, ne bi valjalo donositi prije slušanja dotičnog izvođača u živo. Brejkersi su upravo fantastičan primjer: energiju koju sa sobom donose na scenu ne može zabilježiti nikakav nosač zvuka. To je ono što se jednostavno na dotičnom mjestu, u dotičnom vremenskom intervalu - "događa" . Stoga, ovakve prilike u budućnosti nikako ne valja propustiti... Eto, toliko. (Po treći puta.)

PETAR BODLOVIĆ

terapija // 01/02/2011