Da su kojim slučajem te večeri svirali bendovi sličnog izričaja nešto zapadnije orijentacije, karta više bi se tražila i za dosta veće prostore od KSET-a. Ovako su THE MOTHERSHIP ORCHESTRA u svom premijernom nastupu ispred zagrebačke publike svirali tek pred pedesetak ljudi. Djelomično se to može pripisati stvarno bogatoj koncertnoj večeri u Zagrebu (Dreddup u &TD-u, Afion i St!llness u Močvari, Kevlar Bikini u Mediki, Misia u Hypo centru, a još da su se i Ladytron ugurali te večeri…), djelomično općenito bogatoj ponudi u osiromašenoj recesijom Lijepoj našoj, a djelomično i inertnosti publike u otkrivanju novih imena iz bliže ili dalje okolice. Da podsjetim one koji još nisu uspjeli zapamtiti ovo ime, THE MOTHERSHIP ORCHESTRA su bend iz Srbije, osnovan prije 5-6 godina a uz razne promjene u sastavu, od samih početaka ostaju vjerni izričaju koji je potaknuo njihov osnivač, pjevač i textopisac Lazar Šiljak. Iako su se i dosad kroz opise njihove muzike povlačili TINDERSTICKS ili LAMBCHOP, nakon što ih se vidi uživo te su usporedbe još jasnije. Naime, Lazar, koji je prema njegovoj priči, "odradio" jedan dio života u Britaniji ima izrazito britanski akcent (paralela se povlači sa Stuartom Staplesom), sjedečki svira gitaru (paralelka sa Kurt Wagnerom), dok muzičari iza njega sviraju orkestralnu downtempo muziku (s gudačima na albumu) s puhačima (fagot ovom prilikom) i harmonikom (asocijacija na TINDERSTICKSe). Naravno, gitara, bas bubanj, ali i klavijature te mandolina, usna harmonika, melodika, te mnogo raznih zvečki i šuškalica, su također prisutni. Šteta je da se nisu uspjeli predstaviti u punom sastavu, dakle uz još poneki puhači te gudači instrument, no, za prvi puta je i ovo bilo dovoljno. Uz instrumentaliste, svojim glasom i stasom počastila nas je i sveprisutna Ivana Smolović (Intruder, IKA), kojoj to nije bilo prvo obraćanje zagrebačkoj publici. I ako sam njen duet sa Vladimirom Marinovićem usporedio s Chrisom i Carlom, onda moram njene duete s Lazarom usporediti sa Stuartom i Carlom, Kurtom i Skye, a bome su me negdje na početku lagano podsjetili i na Shanea i Kirsty. Kako mi je njihov prvi album, objavljen prošle godine nekako izmakao uhu u datom trenutku, ne preostaje drugo nego se ispričati na nemaru i reći da album daje poseban ugođaj, međutim živa svirka je zbog ležernosti i komunikacije s publikom ovaj puta prevagnula. Lazar je nakon probijanja leda i lagane treme uspio uspostaviti stvarno zavidnu razinu komunikacije, a svojim duhovitim opaskama na teme pjesama vezane uz bivše ljubavi osvojio je simpatije većeg dijela publike. Odsvirali su sve ili veći dio pjesama s postojećih izdanja te neke nove dosad neobjavljene pjesme (zapamtio sam Wake up Lazarus) i jednu prvi puta odsviranu pred publikom (Little Silver Box). Sve u svemu, TMO predstavili su se u pravom svijetlu, onako kako sam i očekivao od benda koji me ozbiljnošću iznenadio na kompilaciji "Jutro će promeniti sve?" i čekam njihovo novo prikazivanje u nekom većem prostoru pred nešto više ljudi, a kad sam već kod paralela i dijagonala nadam se da će se za ovaj koncert TMO uskoro povlačiti paralele i s prvim zagrebačkim koncertom THE NATIONAL-a.

pedja // 10/05/2011