Belgijanci su publiku zasuli baražom bučnog zvučnog zida, u najboljoj tradiciji Iggyja Popa

Nedjelja je trebala biti završna večer Croatian Blues Challengea. No, pošto je zbog iznenadne smrti Carla Reutera natjecanje u kategoriji "Solo/duo" odgođeno za 14. studenog, treća je večer postala - drugom.

A pred znatno manje publike no večer prije pojavili su se pobjednici u kategoriji "Grupa" i The Experimental Tropic Blues Band, gosti iz Belgije.

Velikogoričko-zagrebački sastav predstavio se u ponešto drukčijem izdanju, s više rock i swing elemenata. Dobro je sjelo, naročito u bluesovima temeljenim na jednostavnim, masnim riffovima.

Na drugo slušanje, djelovali su mi kao dizel-motor. Trebaju malo vremena za postizanje optimalne radne temperature, ali jednom kad se zalaufaju piče da se sve praši.

Općenito, peru po standardima ("Sweet Home Chicago", "Every Day I Have the Blues" i tome slično), i to rade kvalitetno. Onako, školski. Sve note na mjestu, sve utegnuto, ispeglano. red pjevanja, red solaža za sve u bendu, osim bubnjara.

Samo po sebi, to nije loše. Ali, na rubu je tezgarenja. Volio bih vidjeti kakvi su kad se makar malo otkače, u mjuzu puste i nešto više osim dobro uvježbane sviračke tehnike.

Da toga imaju u sebi, pokazali su tek u nekoliko kratkih navrata. Od onog što sam imao priliku čuti izdvojio bih obradu klasika "Hoochie Coochie Man", po opako dobrom slajd solu, praćenom podjednako dojmljivom violinskom dionicom.

Osim toga, rado bih čuo što bi napravili s, recimo, "Dazed and Confused" Led Zeppelina. Nadam se da će bar nešto tog tipa uvrstiti u set listu za Memphis. Kako god, sretno vam bilo preko bare, dečki.

Zagreb je bio zadnja stanica europske turneje na kojoj je trojac iz belgijskog Liegea promovirao novi album "Liquid Love".

Dečki nastupaju u netipičnoj postavi - trojka s dvije gitare i bubnjevima. Povremeno jednu od gitara zamijeni usna harmonika ili (rjeđe) zvečke.

Od prvog su nas takta zasuli vrlo, vrlo glasnom baražom garažnog blues rocka, zvučnim zidom sačinjenim od hrpe distorzija, mikrofonije i slično. Po tome, ali i po ogromnoj energiji, najviše podsjećaju na Iggyja Popa, iako su se mogli čuti i prizvuci drugih utjecaja, u rasponu od Ramonesa do Johnnyja Wintera.

Osobno nisam fan takve mjuze, ali dečkima skidam kapu za žestok i angažiran nastup. Bila je to nabrijana, na nož svirka, bez kompromisa i prostora za predah. Kao da nisu znali što bi s viškom energije.

Pjevač/gitarist Boogie Snake silazio je među publiku, plesao, dahtao kao pas, urlao u mikrofon kao da dolazi sudnji dan... Nije pošteđen ostao čak ni gazda Pišta, kojeg je u jednom trenutku također uključio u izvedbu.

Bacili su se i u eksperimentiranje, pa su cijelu jednu stvar odsvirali poigravajući se samo s gitarskim efektima i do jaja odvrnutim pojačalima.

Ekipa ih je dobro primila, pa su se Belgijanci vratili na bis, s obradom The Stooges "No Fun".

siro // 07/11/2011