Dalibor Skeledžija Skela i ekipa napokon su i to dočekali. Nakon više pokušaja, frontmen 44 bluesa izborio je pozivnicu za prestižno natjecanje u Memphisu u kategoriji 'Solo/duo' na trećem natjecanju Croatian Blues Challenge.

Završna večer, pomjerena na 14. studenog zbog iznenadne smrti Carla Reutera, održana je (kao i prethodne dvije) u zagrebačkom Hard Placeu. U zahtjevnoj kategoriji do svog mjesta pod memfiškim suncem pokušala su doći tri dvojca i jedan soler.

Iako su ih tijekom gotovo cijele svirke mučili tehnički problemi, pobjednički dvojac predstavio se u solidnom delta blues izdanju. Nije bilo puno mudrovanja - dvije gitare, usnjak i trubica, tek mandolina ubačena kao začin za kraj, i puno feelinga u autorskim pjesmama, bluesa provučenog kroz prizmu trešnjevačkog marginalca.

U njihovoj svirci ima još mjesta za usavršavanje i peglanje, no ostavili su dobar opći dojam. Skeli, čini mi se, puno bolje leži neuštekana svirka od one s bendom. Pjeva neposrednije i izražajnije, zvuči uvjerljivo i autentično.

Sad, eto, ima priliku svoju blues himnu "Idemo doma" otprašiti i u Memphisu. Baš mi je drago što će preko bare otići netko s autorskim materijalom. Sretno vam bilo, dečki.

Odluka žirija malo me zatekla jer sam očekivao da će se žiri prikloniti Damiru Braniloviću, odnosno dvojcu Acoustic Balls. Bradat i s glasom čudovišta iz močvare, Branilović nas je prošetao kroz nabrijan set u kojem su podjednako bile zastupljene obrade i autorski materijal.

Zvukom na tragu Ryja Coodera, a izričajem Howlin' Wolfa, Acoustic Balls čas zvuče moćno i autoritativno, čas suptilno i profinjeno, kako već potreba nalaže. Svirački gledano, bili su u boljoj formi od pobjednika. Da sam sjedio u žiriju, moj bi glas svakako išao njima. Pretpostavljam da je i drugo mjesto sasvim dobro.

Blues Storytellers je dvojac koji svira mekani, topli putni blues. Dečki su simpatični, imaju feelinga za to što pokušavaju raditi, a autorske pjesme nisu im lišene šarma.

No, bili bi uhu ugodniji da malo više porade na sviračkoj tehnici. Osjetilo se da im nedostaje znanja i vještine, kao i uigranosti. Ništa što se uz vježbu i trud ne bi moglo popraviti.

Neven Dužević je, dojma sam, pomalo zalutao na Croatian Blues Challenge. Svirao je on i blues, nije da nije. Ali, radio je to na način bliži kantautorskoj šansoni, trpajući u nastup sve i svašta, od "Igračke vjetrova" i "Nokturna" Tina Ujevića do "Peggy Sue".

Ispočetka je bilo simpatično, na pomalo uvrnuti način. No, do kraja je postalo neprobavljivo.

Završni dio večeri bio je posvećen Carlu Reuteru. Na pozornici su se našli njegova gitara, mikrofon i šešir, iza kojih su se smjestili splitski Harpuni.

Prije svirke nas je Carlova udovica Mejrema slajdovima provela kroz njegov život, rekavši kako je ostavio oporuku sa željom da se za njim ne tuguje, već da ga se isprati glazbom. Obećala je prijaviti se na Challenge iduće godine, s pjesmom "Widow's Blues".

Posljednja želja mu je bila ostvarena. Boris Hrepić Hrepa (prošlogodišnji pobjednik Challengea sa Sunnysidersima) odsvirao je izvrstan, dirljiv blues posvećen Reuteru, napisan u danima neposredno nakon njegove smrti.

Pjesma je jako, jako dobra. Grlo mi se steglo slušajući ju. Hrepa bi ju svakako trebao snimiti, možda baš s Harpunima.

Harpuni su se od svog frontmena, skladatelja i tekstopisca oprostili kratkim i upečatljivim setom. Prve dvije pjesme odsvirali su prateći Reuterov snimak s novim materijalom, zabilježen samo dva dana prije smrti.

Iako je riječ o suhim demo snimcima, ono što se moglo čuti samo je potvrdilo da smo njegovim preranim odlaskom izgubili jakog autora, koji je imao još puno toga za reći i odsvirati. Harpunima će biti teško bez njega.

siro // 15/11/2011