Prije skoro osam mjeseci u Teatru ITD, Mark Hamilton nam je samostalno predstavio pjesme svog banda Woodpigeon nastupom u kojem je svojom simpatičnošću i toplinom osvojio većinu prisutne publike, pa tako i moju malenkost. Sjećam se da smo tada bili očarani, kako atmosferičnim, sjetnim pjesmama popraćenim prigodnim pričicama i anegdotama, tako i Markovom vještom sinkronizacijom loop-ova snimljenih na licu mjesta, čime je nadomještao ritmiku banda i prateće vokale. Priuštio nam je ugodnu večer, te osigurao da eventualni budući nastup u Zagrebu bude nagrađen sing-alongom u pristojno ispunjenoj dvorani (da se poigram nazivom stvari Empty-hall-sing-along).
Dvorana Teatra ITD najbolji je prostor u Zagrebu za ovakvu vrstu sjedećih koncerata i uz nju vežem mnoge upečatljive nastupe, pa je povratak "na mjesto zločina" za mene obligatan, a najava Markovog povratka, ovog puta s bandom, zvučala mi je kao dobitna formula za ugrijati prohladnu maglovitu večer toplim folk zvukovima (a i kao prilika da se sing-along ostvari). U dvorani se skupilo sedamdesetak duša, kako onih koji su već bili na nastupu u ožujku, tako i onih koji su došli privučeni dobrim recenzijama tog nastupa. Marku se također nastup i boravak u Zagrebu svidio, čim je ovojesensku mini turneju po Austriji začinio i dolaskom ovamo, pa su očekivanja bila poprilično visoka. Kao što je obećao prošli puta, došao je pojačan bandom, no tu se krilo i blago razočaranje.

Krenimo redom. Pripremiti teren za nastup Woodpigeon pokušao je britanski kantautor Rob St. John, koji svoj "podebljani" folk izvodi na električnoj gitari, pojačan basistom i violinistom za potrebe ovog nastupa. Kažem pokušao, jer je njegov nastup u meni izazvao dosta podijeljenih osjećaja. Dok je sama glazba sjedinjavala vrlo drage mi žanrove, folk i post rock, nezgrapna izvedba večeras je djelovala umarajuće i pomalo smiješno. Proganjajuću atmosferu britanskog mračnog folka i gotičkih horor filmova, Rob proizvodi poprilično teatralno upinjući se na prste i napinjući glas u nekom polusvjesnom/polušaljivom pokušaju da dohvati "nedohvatljivo". Nedohvatljivu izvedbu bit će, jer u polusatnom nastupu našla se tek jedna pjesma koje mi je zaintrigirala uho na način da sam gitarističkoj grmljavini uporno htio prikačiti neki sablasni ženski vokal (PJ Harvey mi je bila prva asocijacija). No tek jedna pjesma nedovoljna je za ukupan povoljan dojam o nastupu, što je zapravo bila šteta, jer mi je letimično preslušavanje Robovih snimaka na Soundcloudu djelovalo vrlo obećavajuće. Zanimljivo je i bilo Robovo štimanje električne gitare "na uho", bez pomoći elektroničkih štimera, što je postala skoro anakrona pojava na nastupima danas (svi obično pogledavaju prema podu štimajući se u par sekundi), no ipak takav kuriozitet nedovoljan je u ukupnoj slici nastupa.

U folku Woodpigeon električna gitara ipak nije glavni instrument, pa je Mark Hamilton izašao na stejdž naoružan akustičnjakom, kao i prilikom zadnjeg posjeta Zagrebu. Prvih par pjesama izveo je sam, začinivši ih već poznatom simpatičnošću, rječitošću i, naravno, nasnimavanjem lupkanja po mikrofonu, pucketanja prstima, dodatnih vokala, gitarskih melodija, pa čak i kašlja, koji se zlobno probio tijekom izvedbe, a kao posljedica neke boleštine s kojom se Mark dovukao do Zagreba. Bit će da mu je naškodila šetnja (provod?) po hladnom adventski okićenom Beču, gdje su svirali večer prije. Markov glas odvlači u melankolične priče, a poigravanje melodijom i loopovima više nije atrakcija, nego tvorac atmosfere koja nas odvodi na putovanje ili povratak kući, ovisno o osobnim iskustvima i mislima začetim u tom trenutku. Atmosfera je bila ugodno mislilačka u posvećeno tihoj dvorani. Još jedan od užitaka kakve su mi pružili dobro pogođeni intimni nastupi u ITDu. Sve štima, na poznatom sam terenu i mogao bi se uljuljkati i zaspati s osmijehom. Nakon par solo pjesama, Marku se na stejdžu pridružuje trojac koji je svirao kao predgrupa (gitara, bas i violina) i tu stvari, za mene barem, neko vrijeme kreću nizbrdo. Kao neugođeni instrument, ovaj trojac donio je pomutnju u Markove fino strukturirane pjesme, na neki način osiromašivši atmosferu. Markov vokal izgubio se u neujednačenom zvučnom miksu, a same kompozicije izgubile su složenu strukturu, što je zapravo vrlo kontradiktorno s obzirom na obogaćenu instrumentalnu sliku pred nama (kojoj je u nekom trenutku pridodan i bendžo). Čak i ...And as the ship went down, pjesma koja tako epski zvuči u studijskom aranžmanu, prohujala je gotovo neprimjetno, kao brzo tonući brod. Spasonosnim se pokazao tek još jedan set Markovog solo nastupa, koji je ovaj brod ipak održao iznad vode i čak mu uspio povratiti zadani kurs. Atmosferičnost se vraća, melodije nas dižu u visine, a ponovni izlazak famoznog trojca na stejdž nije označio i povratak tonuću. Prema kraju koncerta ipak su počeli zvučati kao dobro uigran band. Slučajno ili ne, najboljom se pokazala izvedba stvari Songbook/The sound of us playing together, koja je sigurno proizvela i poneku ganutljivu suzu u publici. No osjetno slabljenje Markovog vokala, debelo nagriženog prehladom, opet narušava čitavu strukturu. Čovjek se počeo vidno mučiti nastojeći otpjevati neke zahtjevnije dijelove, pa je zadnju stvar otpjevao gotovo u suzama. Gutanje sirupa i simpatično, poskrivećki ubacivanje septolete u grlo, nije mu nažalost puno pomoglo. Mark, smiješ se drugi puta ispričati i ne izaći na bis.

I za kraj opisa ovog šarmantnog, no poteškoćama prožetog nastupa, upotrijebit ću još jedan naslov iz opusa Woodpigeona: "That was good but you can do better", te poželjeti Marku da treći put odradimo i taj sing-along. A s obzirom da se uskoro planira doseliti u Beč, taj sljedeći put bi mogao biti vrlo brzo.

Sve u svemu, ugodna večer i lijep koncert, iako nije u potpunosti ispunio očekivanja.

bir // 03/12/2011