"Ima li nade za post rock ili je to već potrošeni žanr?", pitao sam se prošle godine u praznom Malom Pogonu Tvornice, dok smo nas ukupno petorica promatrali i slušali nastup The Shaking Sensations, post rock benda iz Danske. S obzirom da je to bio i jedini gostujući post rock bend te godine u Zagrebu, pitanje se činilo vrlo opravdanim - bendovi ne dolaze, a i kad konačno dođu nema publike. Bendovi koji svoje instrumentalne stvari baziraju na formuli sporog građenja melodije do zaglušujućeg krešenda, pa opet završetka u smiraju kao da više nikog nisu zanimali. No, 2012-a mi je odučila pokazati suprotno. Prvo rasprodani God Is An Astronaut u Močvari, a sinoć i nastup If These Trees Could Talk, koji je iz Malog premješten u pregrađeni Veliki pogon Tvornice, pokazali su da i bendova i publike za ovaj glazbeni žanr ima. Doduše, neki post rock čistunci zasigurno misle da je to prevara, jer ova dva banda u svoje post rock strukturiranje ubacuju i prog (GIAA) i post metal (ITTCT), pa za razliku od gore spomenutih The Shaking Sensations, koji su imali savršen nastup u Godspeedyou!blackemperor smislu, If These Trees Could Talk pripadaju novijoj generaciji instrumenatalaca koji se služe miješanjem utjecaja i žanrova, odnosno drugačijem nijansiranju glazbenog doživljaja, te su bliži mlađoj publici, koja je sama uvelike izložena mješavini svih žanrova. I dok kod sličnih bandova postoji sklonost u pretjerivanju s jačinom zvuka i zidovima pojačala kojima se okružuju, situacija na stejdžu If These Trees Could Talk bila je sasvim obična i u tom smislu vrlo skromna. Funkcionalnost je na prvom mjestu, pa Messa Boogie, Fender i Marshal, kojima su se služili trojica gitarista, djelovali su vrlo sićušno, no ono što je iz njih izlazilo upravo je ono što smo i trebali čuti - atmosferičnost prožimanja zvuka triju gitara, svaka sa svojom pričom i ulogom. Središnja je svojom ritmičnom ulogom ispunjavala prostor i činila pozadinu, dok su postrane naizmjence igrale ulogu vođe, odnosno pokretača pjesama, kao u nekom dijalogu, da bi sve zajedno uletjele u energični "jam", s ritmičnim "doom grooveom" basa i bubnja u pozadini. Iako već hrpa bendova gradi svoje instrumentalne orkestralne kompozicije na gradnji energije kroz pjesmu, da bi na kraju cijeli band "jamao" svom snagom u žestokom krešendu, ITTCT to pred nama rade s lakoćom i preciznom uvježbanošću, nalik igri pravih umjetnika u svom fahu. Gotovo štreberski, sve stvari imale su kvalitetu studijske izvedbe, što me podsjetilo me na lakoću i usviranost nastupa Red Circles u KSETu, prije koju godinu. Jednaka usredotočenost u proizvodnji ljepote zvuka. Već dugo se nisam osjetio tako staro, kao sinoć kad sam se, slušajući laganije dijelove melodija, sjetio Pale Saints, odnosno meni njihovih najdražih stvari "Hair Shoes" i "Featherframe", koje su me svojevremeno još u srednjoj školi na jednak način eteričnim melodijama nosile nekim udaljenim prostorima. Naime, shoegaze je harao tamo negdje početkom devedesetih, a ja sam ovdje okružen mahom mlađom, u to vrijeme tek rođenom ekipom, jezdio soničnim krajolicima koje su nam servirale tri gitare benda pred nama. Eteričnost zvuka na shoegaze način samo je jedan od posuđenih i vješto posloženih elemenata u glazbi If These Trees Could Talk. Idealno za zatvoriti oči i odlutati mislima i osjećajima u neke druge krajeve, godine. Shoegaze, post rock, post metal, stilovi su koje ITTCT savršeno kombiniraju, pa iako su utjecaji očiti, oni ih dobro predstavljaju. Iako melodija daje dojam kao da dolazi iz neke druge prostorije ili čak, ako zatvorite oči, udaljene šume, kao staništa kojem ITTCT naginju i nazivom banda, u trenu vas vraćaju "ovdje i sada" melodičnim vriskovima tona i heavy rifovima. Ni ne primijetite, a lagano odobravajuće kimanje glavom u ritmu, pretvorilo se u žestoki headbanging. Headbanganje je tako bilo sastavni dio uživanja u svirci, a publika priliku za to jedva dočekala. Pljeskanje, skakanje, mahanje kosom/glavom, sve smo to radili. I dok sam na zadnjih par evenata u Tvornici prisutvovao neuobičajeno mlakoj reakciji publike na izvedbe u tijeku, publika koja je večeras došla prigrlila je ovaj mladi band kao dugo iščekivane heroje, što se vrlo pozitivno odrazilo i na same članove benda. Bili su vidljivo ugodno iznenađeni, te se nisu prestajali zadovoljno smješkati i zahvaljivati. Nažalost, If These Trees Could Talk nije baš zgodan naziv kad ih se treba zvati na bis. Zbog prekompliciranog imena ne možeš urlati kao npr. "Slaaaayer!", a naš "We want more!" zvučao je malo prenapadno i prežestoko, a možda čak i neuviđavno prema ovim momcima. Zbog skromnosti i nenapadnosti benda pomisliš: "Da, mi želimo još, ali ima i učtivijih načina da to (po)kažemo". No i "we want more" je poslužio, pa su se ITTCT vratili i s zadovoljstvom nam odsvirali još dvije stvari.

Zagreb je postao koncertna metropola, nema dvojbe. Što drugo pomisliti kada već na početku tjedna, u utorak navečer, imate u ponudi najmanje 4 glazbena događanja i morate birati na koji ćete otići. No iako je ovaj glazbeni zagrebački utorak bio vrlo berićetan i teško je bilo izabrati koji događaj popratiti, svi koji su došli u Tvornicu nisu pogriješili u odabiru.

bir // 19/04/2012

> vidi sve fotke // see all photos