Pakao i egzorcizam u Močvari

Treći nastup Woven Hand, projekta Davida Eugena Edwardsa (u daljnjem tekstu DEE, nekad poznatiji kao front man legendarnog dark-americana-gothic-country-nastavite-nizakonemožetebezetiketa banda 16 Horsepower) u Zagrebu, prošao je u znaku noviteta.

Prvo i najvažnije od svega, DEE je ponovno prekinuo dugogodišnju suradnju s basistom Pascalom Humbertom (16 Horsepower, Lilium) te ga adekvatno zamijenio mlađahnim dugokosim dečkom koji je dosta dobro uskočio u ispražnjene čizme. Nova inkarnacija Woven Hand je posljedično doživjela drastičnu promjenu zvuka koja se mogla naslutiti još i na posljednjem objavljenom albumu The Threshingfloor (2010). Paklenska buka koju dobro uštimani kvartet proizvodi se može opisati kao neki mišung rane faze 16 Horsepower i trenutnog izdanja Swansa, dakle strogo kontrolirani kaos i zvučni zid kroz koji dopiru bolni krici i napjevi o Bogu, kazni i oprostu. So far so good, reklo bi se. Drugo i sigurno zanimljivo brojnim poklonicima u Hrvatskoj, na trenutnoj turneji band prezentira novi studijski uradak The Laughing Stalk s kojeg je odabrana gotovo polovica set liste. Na prvo slušanje dojam je da nema odstupanja od visoke razina kvalitete na koju nas je DEE navikao još od najranijeg pojavljivanja na, inače, nevjerojatno produktivnoj denverskoj americana sceni. Jedva čekamo da se dokopamo studijskog izdanja, jer je poznato da Woven Hand zvuči gotovo potpuno različito (bolje ili gore-ovisi o procjeni, mi bi rekli"drukčije briljantno") na nosaču zvuka u odnosu na furiozne live nastupe. Ostatak set liste se sastojao od "hitova" s nekoliko albuma iz druge polovice prošlog desetljeća, dok je "najstarija" odsvirana pjesma bila prekrasna The Speaking Hands sa Consider the Birds (2004)

Treće i najbizarnije-zagrebačka Močvara je odlučila svojim gostima uz odličan koncert ponuditi i najekstremniji oblik saune koju smo ikad doživjeli a da za nju nismo naplatili. Budući da je Woven Hand postao jedan od nekoliko omiljenih "zagrebačkih" alternativnih bandova, sinoć se u Močvari uz savski nasip okupila više nego pristojna masa ljudi najrazličitijih starosnih i subkulturnih profila, od americana fanova u neizbježnim kockastim košuljama, preko metalaca okićenih lancima do bradatih hipstera na biciklima, ukratko većina lokalnih ljubitelja žestoke gitare. (posebnu je pozornost ženskog dijela posjetitelja izazvao mladić osebujne frizure, s tetovažom naslovnice možda i najpopularnijeg albuma Woven Handa Mosaic (2006) preko cijele podlaktice) Kombinacija prepune dvorane Močvare bez ikakvog uočljivog pokušaja klimatizacije, u kombinaciji s ugodnih 28-30 stupnjeva vanjske temperature u 10:00 navečer, je dovela do stvaranja takvih mikroklimatskih uvjeta kakvih se vjerojatno ne sjećaju ni najstariji posjetitelji koncertnih događanja u gradu pod Sljemenom. Svaki DEE-ov zamah glavom bi doslovno proizvodio slapove znoja dok je možda i stotinjak posjetitelja posustalo nakon nekoliko pjesama koncert odslušalo, ali ne i odgledalo, ispred dvorane ili u nešto manje paklenom prostoru oko šanka. Na sreću, zvuk je bio tako dobar i jak da se koncert i tako mogao kvalitetno pratiti. Mazohizam i upornost onih koji su ostali unutra ipak nisu nagrađeni jer je zbog neizdrživih uvjeta band odustao od posljednje dvije stvari na set listi.

Ukratko, DEE-još jedna čista petica, zagrebačka "indie" publika također. Močvara nas je, nažalost, samo podsjetila zašto volimo druge klubove u Zagrebu i zašto smo njeni gosti samo nekoliko puta godišnje. D.P.

terapija // 06/07/2012