Kada je objavljena vijest da se "vraća Valkana", osim neizbježnog osjećaja nostalgije, prisutna je bila i doza skepticizma. Oni koji su nekoć pohodili taj dobro znani festival, znat će zašto. "Valkana", je bila nešto zaista posebno. Pripreme za istu trajala su tjednima, ako ne i mjesecima. Doživljaju su se prepričavali jednako dugo, a neka od sjećanja i dan danas kolaju uokolo kao djelići prošlosti za koju se neki od nas još uvijek drže i odbijaju je pustiti. No, gdje nostalgija prestaje, skepsa počinje. Prva večer počinje dosta neorganizirano, tako da dolazimo dosta kasno i propuštamo Lemona, a poradi čekanja na krivom ulazu te dodatnog čekanja na ulazu za press i zbrke oko toga tko s kakvom akreditacijom smije gdje, Petra Dundova slušamo samo kojih tridesetak minuta, jedva dovoljno da bismo promotrile situaciju, otišle do šanka i okinule koju fotku. Rijetke minute bile su rezervirane za prepuštanje muzici u pravom smislu, na što se valjda treba naviknuti kad
primarni cilj dolaska nisu samo zabava i ples. U pola 12, točno na vrijeme, palicu preuzima Sister Bliss, po mnogima ljepša, a zasigurno plavija polovica Faithlessa. Dočekuje je sveopće oduševljenje ne tako mnogobrojne publike (čovjek bi pomislio da će zvučna imena privući mnogo veći broj ljudi), kolegica također skače u oduševljenju, a ja ne znam što bih očekivala, jer nikakvih očekivanja zapravo nemam. Ono što je uslijedilo je vrlo kvalitetan set visoke tehničke preciznosti koji me ostavio skoro pa u potpunosti emotivno hladnom, tako da sam se vrlo brzo vratila fotkanju, hodanju uokolo, pričanju s ljudima i promatranju ambijenta. U jednom momentu mi je palo na pamet da bi negdje u blizini trebali biti najavljivani kamp, vodeni park i party brodovi, ali ništa od toga nismo uspjele uočiti. Ono što jesmo uočile, pukom srećom, je to da je svo piće i za press besplatno. Veliki plus za organizaciju.

Nakon Sister Bliss na scenu nastupa još jedna žena, simpatična i rasplesana Osječanka Miss Sunshine koju sam nekim čudom propustila čuti na Harteri (puštala je na hidden flooru do kojeg nikad nismo došli). I tu konačno počinje ono zbog čega sam uopće i razmišljala da odem na Valkane. Techno. Ženu koja vrti techno mi je uvijek nekako drago vidjeti i čuti, vjerojatno jer ih ima malo u odnosu na muškarce, ali ženu koja to radi dobro - još draže. Veliki rispekt na svemu, od muzike, stila, stava i pristupačnosti do neopterećenosti. U dva sata kad je počeo Adam Beyer, kao što to obično i biva, ljudstvo je bilo vrlo raspoloženo, ako ne i razulareno. Bose djevojke na pijesku (i ne samo na pijesku), polugoli frajeri koji uporno pokušavaju proći pored redara iako im se puno puta reklo da ne mogu, alkohol se više prolijevao nego pio, i sve skupa je počelo poprimati neki drugačiji ugođaj. Beyer, kojeg sam puno puta slušala u žestokim varijantama za vrijeme "zlatnog doba" techna, nije razočarao. Naviknuta na
puno mekši i lakši zvuk maisntream partija ili na njegov potpuni opozit, mračni industrial u kojekakvim čudnim mjestima, ugodno sam se iznenadila zlatnoj sredini jednog od meni najdražih producenata dvijetisućitih. Visoki Šveđanin misli da je minimalu odzvonilo te da se techno vraća u igru, ali i kaže da nema baš prilika za nastupe u Hrvatskoj te da zaista dugo nije bio ovdje. Još jedan plus za organizaciju, a i ostali bi se na njih mogli ugledati, barem što se toga tiče. Još za vrijeme Beyera, putevi su nas odveli daleko od slušanja muzike, tako da smo Chrisa Liebinga slušale više pozadinski, iz prikrajka, prilikom fotkanja i između razgovora. Ono što je bilo nemoguće ne primijetiti je duboka i snažna bas linija koja trese sve oko sebe, a pogotovo "zidove" odvratnih Toi Toi wc-a.
Nadobudni, mlađi i izdržljiviji ostaju na after partiju, a mi odlazimo svojim putem.
Prvi dan prošao je dosta dobro, iako je doživljaj skroz drugačiji, toliko godina kasnije. I prije nego što čovjek uhvati poštenu dozu sna,eto već drugog dana Valkana Summer Beach festivala. Najavljena su meni manje poznata,ali većini popularnija imena poput famozne Inne i Sashe Lopeza. Približavajući se mjestu događaja,plaži Valkane (naime, lokacija je super za ovakvu vrstu happeninga,i drago mi je da je gradska vlast napokon dozvolila da se dio ljetne zabave održava i u Puli,a ne samo u okolnim mjestima) primjećujem mlađu publiku i puno veći moving. Sutradan u medijima čitam da je bilo oko 6000 posjetitelja, što nije loše za prvu godinu festivala, ali i činjenicu da u Puli (i okolici) sve događaje naguraju više manje u srpanj i kolovoz , pa je konkurencija oštra, a i recesija je - bar tako kažu. Na Innu nisam stigla ( kratak jednosatni nastup je imala u 11:30), pa sam upitala par random osoba kakva je bila, a oni vele da je "mala baš super". Probijam se kroz gužvu,i stižem taman na Sashu Lopeza koji set prvo odrađuje s Ale Blake (djevojka ima divan glas!) i Broonom,simpatičnim dvojcem zaduženim za vokale i zabavljanje publike. Lopez i ekipa dobro su raspoloženi,skakuću po bini,komuniciraju sa publikom,fotkaju ih (valjda za twitter i fejs?!), vidi se da uživaju u svom poslu, a posjetitelji im uzvraćaju istom mjerom. Ruke su konstantno u zraku,pjevaju se svima znani,novi i stari MTVijevski hitovi (Gotye,Faithless,Bon Jovi...) umiksani u kraći set sa spomenutim dvojcem. Oko 2 Lopez nastavlja puštati sam,i dalje držeći publiku u deliriju u toploj srpanjskoj noći. Poslije 3 pozornicu dolaze manje poznata imena, ali dovoljno dobra da publiku održe u plesnom raspoloženju do kasnih jutarnjih sati. Priznajem, subota definitivno nije my cup of tea, ali nije bilo ni loše. Jest da je muzika bila tipična "mtvijevska" i standardna komercijala (što objašnjava neke nove klince i turiste kao većinu publike), i da sam više uživala u petku,koji je bio rezerviran za majstore zanata. Organizacija je naravno imala neke propuste, ali sve u svemu, ok odrađeno. I u razgovoru sa jednim od organizatora on to priznaje, no napominje da im je prva godina te da su ovaj fest odlučili organizirati što iz ljubavi, što iz potrebe da se mladima i posjetiteljima Pule i okolice, ponudi nova vrsta zabave. Napominje nam da je treći dan poklon za građane i goste, te da će to biti pop-rock koncert (Marijan Ban, Nola, Sane...). Lijepo od njih. Uspjeli su u 3 dana pokriti različite žanrove (petak je bio namijenjen poklonicima tvrđeg zvuka, nostalgičarima,i "odraslijim" generacijama,subota za mladež koja bi išla na Zrće ili Ibizu, a nedjelja kao dan za jedne, druge, ali i nepoklonike elektronike).
Koliko je ovaj način miješanja stlova organizacijski isplativ vidjet ćemo dogodine, a mi im želimo sreću jer bilo bi šteta da propadne još jedan festival u nastajanju.

Ana Krznarić
Tea Berček

terapija // 04/08/2012

> vidi sve fotke // see all photos