Iz nepreglednog mora muško-ženskih dua koji izvode žestoku muziku pomoću samo gitare, bubnja i glasa odlučili su nam pokazati što znaju Blood Red Shoes, duo iz Brightona. Tako su nastavili niz koji su započeli već upokojeni Handsome Furs i stilski blizanci Carusella. Kao i svi mladi bendovi ovakvog sastava, prvenstveno su inspirirani Killsima koji su očito postali predložak svim malo žešćim bendovima sa ženskim vokalom pogotovo što se tiče samog stava i nekakvog vizualnog identiteta benda. Nema smisla ih pokušati smjestiti u neki žanr budući danas gotovo nitko ne svira čisto žanrovsku muziku već kompilaciju utjecaja. Najlakše bi ih bilo ubaciti u ladicu post-punka ili indie-rocka, ali to su ionako izrazi koji zapravo ništa ne znače budući se u njih može smjestiti bilo što od folka do metala. Kao i već navedena Carusella, BRS se nalaze negdje na četveromeđi između alternative, indie-ja, garaže i punka samo bez improvizacija. Kao predgrupa nastupili Shoot Me Wendy. Zadnji put sam ih gledao prije neke dvije godine u kojem vremenu su prešli na vokal sa jednom pjevačicom umjesto dvije te su malo osnažili zvuk čime su se sa prvobitnog power popa okrenuli više alternativnijem zvuku čime stupili na teritorij Cripple & Casino. Odsvirali su par pjesama sa nadolazećeg albuma, predstavili spot i prepustili pozornicu glavnim zvijezdama. Ono što je odmah vidljivo je smještaj bubnjeva. Naime, isti su se nalazili skroz desno i bili su okrenuti bočno čime se vjerojatno htjelo dati do znanja kako su oba člana benda ravnopravni što je uglavnom i istina budući su ravnopravno podijelili vokalne dužnosti dok sviranje gitare Laure-May Carter nikada ne prelazi granicu doborg ukusa (iako bi lako moglo) upuštajući se u neke besmislene solaže čime daje prostora Stevenu Ansellu da suvereno vodi pjesme u željenom smjeru. Većina pjesama su im na istu (ali dobru) šprancu, zarazna melodija obavijena distorzijom te jednako zarazan refren, dvostruki vokali koji su rijetko kad otpjevani već se sastoje ili od sugestivnog šapta ili izvikivanja makar sam očekivao i malo plesnim elemenata budući su su ime uzeli iz mjuzikla Freda Astaire-a. Naravno da je bilo i iznimaka među kojima su se najviše isticali garažni krautrock Colours Fade te gotovo školski hardcore Je Me Perds. Zvuk je bio odličan, isticao je žestinu, samo je vokal Laure-May bio ponekad mutan što se može pridodati umoru i činjenici da su neprekidno na turneji praktički od nastanka. Publika je bila brojna i odlično raspoložena, poznavali su skoro cijeli repertoar, čak je bend bio iznenađen. Čudno, par dana prije na puno razvikanijim Cribsima u istom prostoru je bilo jedva sto ljudi koji nisu baš bili spremni na suradnju (tako sam bar čuo). Time je trijumf još i veći. Sa druge strane bend je pokušao razbiti uobičajeni britanski hladni zid koji je obično prisutan između izvođača i publike u čemu je prednjačio Steven koji je stalno animirao publiku dok je Laura-May zadržala uobičajeni suzdržani stav prekinut tu i tamo umornim osmjehom i slabašnim Thank you. Očekivano dobar koncert, publika je znala što može očekivati, to je i dobila, bend je bio na visini zadatka pa i više, reklo bi se uspješna večer, nadajmo se da će se ponoviti.

tomislav // 24/11/2012

> vidi sve fotke // see all photos