Sve se vraća na staro što se tiče Smaranja. Malo više od šačice ljudi, ali šta se tu može. Medijski slaba propaganda ovakve žanrove trpa hoćeš-nećeš u debeli underground mada su ovi večerašnji izvođači zaslužili veću pažnju, a i informaciju da postoje i rade barem kod one publike koja se kreće oko electro, industrial i neo-folk fahova.

Program je startao sa zagrebačkim oneman bendom MAN MACHINE (myspace) Gorana Uroića iz sastava ZenPop. Jednom sam ih davno gledao u klubu SC-a sa Viva Glorio i ostavili su dobar dojam indie-rock benda. No, Goran se ostavio gitara i uhvatio synth i sofisticiranu elektroniku objavivši nekoliko radova. Plašio sam se nakon one najave u kojoj neimenovani autor piše da je Man Machine 'živi užas' i 'nešto najgore što je vidio i čuo u životu' da ću i ja prisustvovati nečemu sličnome, no ne mogu si nakon ovog njegovog odslušanog nastupa uopće percipirati kako je to trebalo 'loše i grozno' zvučati pa da se napišu takvi komentari. Vidjeti se nije imalo što. Cijela Močvara je tokom njegovog nastupa bila puna dima kao da smo na koncertu Sun O))) i k tome u mraku, a jedino svjetlo je dopiralo sa rudarske svjetiljke koju je Goran, tj. Man Machine imao na glavi. Moglo se razabrati da pored sebe ima synth i mikrofon, a tek kad se u zadnje 2-3 pjesme uključio zasljepljujući stroboskop koji je kidao očne živce, moglo se ukapirati da na rukama ima izvješena dva velika slova 'M' koja su izgledala kao, hm, anđeoska krila.

Glazba mu je startala s dvije laganije, klasične synth-pop pjesme (svi tekstovi su mu na engleskom) u stilu ranih The Human League. Plesna ritam-mašina, vrlo fine melodije s ambijentalnim šarama i njegov vrlo ugodan polumelodičan vokal. Naredni repertoar sve do konca je bio daleko žešći sežući od electro-industriala, preko rasplesanog i brzog EBM-a koji me u jednoj pjesmi podsjetio na Hemendex. Basove tretira na različite načine, kao i ritmove, a kroz klasičnu minimalističku formu nanizao je slojevite synth strukture s brojnim efektima što je publiku natjeralo i na đusku. Tek u posljednjoj pjesmi "Dreamer is a dream too" je posve smirio tempo u lagani gothic-valcer sa starinskim šlihom onih electro bendova koji su 80-83 mnogo toga uzimali od Joy Division. To je ujedno bila i jedina spoken-word izvedba koja je asocirala na prvi album njujorških Are Weapons. Prilično senzibilno i veoma lijepo, a moj osobni dojam cijelog performansa sveo se na odlične utiske. Man Machine je posve zreo i stilski dotjeran autor koji ima dovoljno čvrste argumente da se priključi hordi sa etiketa Mute ili Play It Again Sam. Prvi talijanski gosti, dvojac VARUNNA (myspace) sa Sardinije iz Cagliarija po svojim karakteristikama sa dvije gitare podsjetili su na također jedne od gostiju Smaranja - Ballo Della Castagne otprije 4 godine. Radi se o neo-folk bendu sa minimalističkim rock pjesmama u 2-3 akorda, a sve su one manje-više nalikovale na minijaturne inačice The Velvet Underground i The Fall. Malo country šliha, pa malo rocka, pa su malo jače odfrljili distorziju, a u nekim trenucima pjesme "Nevio" su se pozabavili duljom eteričnom hipnozom u stilu novijih Swans. Međutim, meni osobno ide na živce takav minimalistički stil ponavljanja tih jednih te istih akorda unedogled. Nema breakova, refrena, ama baš nikakvih promjena. Tek tu i tamo poneka gitarska solažica, no stvar je spasio naš bubnjar Brle (Vedran Rao Brlečić) koji im je bio gostujući glazbenik dižući tempove i dinamiku brojnim prelazima i dovitljivim obrednim ritmovima. Da su momci malo jače pritisnuli papučice distorzije, ovo je mogao biti lagani thrash-metal... Inače, jako dobar feeling postiže vokalist sa svojim dubokim baritonom, a kako pjeva na talijanskom, ništa ga nisam razumio. Navodno su mu tekstovi militaristički. Kasnije sam pogledao njihov merch, imali su dva jeftina cd-a za ponuditi, al' kad sam vidio da na omotu pakiranom u celofan osim imena benda ne piše ništa više, odustao sam od bilo kakve akcije.

O headlineru, talijanskom umjetniku iz Venecije koji stoji iza imena AIT! (myspace) sad bi se mnogo toga moglo nadrobiti. U prvom redu, svi oni koji su ga gledali prije 5 godina zajedno s Boyd Riceom vjerojatno su kao i ja očekivali show vokalista s mikrofonom koji šeće po pozornici i skida se do pojasa pokazujući tetovaže uz minimalističku electro/gothic/cabaret podlogu s matrice. Ali njegovi nastupi su izgleda odavno prerasli takve karakteristike i postali pravi umjetnički poduhvati za razbijanje glave. Poduhvati od kojih se smrzneš u neznanju.

Pozornica je za njegov nastup bila prekrivena bijelim prozirnim zavjesama na kojima su se prikazivali kaotični isječci iz starinskih crno-bijelih filmova. Od lijepih žena koje vrše fealacio, preko manekenki, plesačica, sve do brutalnih scena bombardiranja i ispaljivanja plotuna iz bačuški i sličnog topovskog arsenala. Sve je to bilo konfuzno isprepleteno, namjerno uvrnuto preko filtera i op-art egzibicija; jednostavnije rečeno prisustvovali smo video projekcijama. Na frontu pozornice je bilo cvijeća i mirisnih štapića, a na samom početku nastupa iza zastora se pojavio Ait! sa svinjskom glavom koju je obredno poljubio i stavio na sredinu bine. Potom je nestao iza paravana i više ga nismo vidjeli sve do završetka projekcije kada se nakratko pojavio, mahnuo svima i otišao. Tek povremeno se iza prozirnih plahti mogla u gustom sloju dima razabrati njegova krhka figura. Stajao je pored samplera i narativno vokalizirao. Nije to bilo pjevanje kao na ona dva albuma, jedina koja je do sada objavio. Čini mi se da ima samo dva albuma, a koliko sam upućen, novi još uvijek radi. E, sa ta dva albuma "Fiori di carne" (2003) i "Romanticisimo oltranzista" (2007) nije ništa izveo, već samo nove materijale koji su znatno drugačiji. Nemaju mnogo tekstova, vokali su vrlo rijetki, uglavnom spoken-word sa debelim echo efektima, no glazba mu je - mrak! Nije više plesnih tempova, već je striktno istraživačka uvijena u electro-noise industrial zavidnih oblika sa slojevitim minimalističkim gradacijama. Pjesme su relativno kratke, no sav taj performans je ostavio publiku potpuno zbunjenu. Aplauza je bilo malo jer su vjerojatno svi poput mene gruntali koji je ovo pakao... Potpuno nekonvencionalnim pristupom koji će ajde-de, nekome nalikovati na "The Wall" furku Pink Floyd, poremetio je sive moždane ćelije, a i sam odnos artista prema auditoriju. Osim njegovog vokala, koliko sam uspio zapaziti, nije bilo nikakve žive svirke. Netko će reći - to je lako. Pustiš matricu, malo mumljaš u mikrofon par mantričkih repeticija u echu, sakriješ se iza zastora i pustiš video projekciju koju obogatiš sa sočnim prizorima blowjoba da privučeš pažnju publike. Ali, ja ne bih rekao da je to sve. Iza svega toga stoji jedna velika autorska sloboda dizajna i poimanja preokretanja standardnih postulata live-acta koji je u njegovom slučaju 'smaranje' pretvorio u 'šamaranje'. Oni koji su to vidjeli i doživjeli vjerojatno imaju svoju verziju njegovog nastupa šta je to sve skupa bilo. Ja sam ostao zbunjen i trebati će mi neko vrijeme kad pristigne novi album da ga u tančine analiziram pa da skontam čemu sam to prisustvovao.

Jako neobično, ekscentrično, posebno, drugačije, bizarno, efektno, grubo, dotjerano. Što će reći - veoma originalno. Dobrodošao nam i sljedeći puta.

horvi // 26/11/2012

> vidi sve fotke // see all photos