Neminovno ih vežemo uz poznate nam i neoborive dimenzije poput ljepote, svjetlosti, daljine i visine, a širokopojasno kategoriziranje nastanjeno je u mitološkim, egoističnim, znanstvenim i praznovjernim sferama, te se unutar navedenog isprepliću tereni podatni, objašnjivi i, osobno smatram, vrijedni razglabanja, dok sa druge strane prevladavaju apsurdi obojeni površnošću, krnjom i izlizanom simbolikom i dramatično praznim sadržajima, doduše prisutnim otkako je svijeta i vijeka, no danas značajnije negoli ikad prije guše razum, etiku i dobar ukus.

Zvijezde su primarno dionici mističnog, te samim tim privlačne, zavodljive i teško dokučive; nebeska su to tijela koja se za vedrih noći razmašu, a kada je oblačno miruju kao medvjed zimi. No ne miruju zato nikad lakše titulirane zvijezde, ili prije njihove umanjenice, a što su kojekakvi prolaznici sa puno sreće, zrnom talenta, davno kopiranim obrascima djelovanja i simpatičnim lišcima koja eto pokrenu vojsku mlađahnih pratitelja po društvenim mrežama, a mediji to spremno dočekaju i, naravno, bučno prate, od čega i sami profitiraju.

To je ta nova stvarnost koja miriše na očaj, a sreće imamo svi koji uspijevamo zaobići takav očaj i ponešto drugačije usmjeravati stvarnost. Eh, kada bi barem ove zvijezde, gore iznad, znale pričati, ne sumnjam kako bi komentari bili vrlo zanimljivi. Sam nastavljam sa zvijezdama i o zvijezdama, razasutim po glazbenim teritorijima.



CALIFORNIA STARS - Wilco & Billy Brag (1998)

Vrlo zanimljivu suradnju čikaških veličina i Billyja Bragga, uzrokovala je zapravo kći Woodyja Guthrieja, Nora, obrativši se Braggu sa upitom o uglazbljivanju zbirke stihova koji su ostali tek rukopisi nakon očeve smrti. Bragg se takvom pozivu rado odazvao i za pomoć telefonirao via Chicago, te je dogovorena suradnja ovjekovječena albumom Mermaid Avenue (1998); rezultat doživljavam ne pretjerano uspješnim, posebice u usporedbi sa Wilcovim prethodnikom Being There (1996), te i više poradi zvučnih zapisa sljedećeg u nizu, odličnog Summerteetha iz 1999. godine. Ne smatram pak kolaboraciju alt-country i jednako takvom rocku nagnutog sastava i folk akustičara aktivistički određenog poput Guthrieja sasvim promašenom - dečki su kroz nekoliko studijskih susreta snimili dovoljno materijala za dva albuma (zaključno sa Mermaid Avenue Vol. II iz 2000.), a uglazbljene Woodyjeve zvijezde iz pjesme California Stars sjaje i danas, te je ta melodija klasični balans nostalgije i country čitanja na liniji Tweedy-Bennett koju band i danas često uživo zasvira.

LADY STARDUST - David Bowie (1972)

Nitko me ne može razuvjeriti, a najmanje Rolling Stone časopis svojim izborom najboljih albuma popularne glazbe, kako je postavljanje Bowiejevog remek-djela iz 1972. tek ispod tridesete pozicije, ništa drugo doli svinjarija i besmislica.
The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars jest glazbeno savršenstvo nimalo i ničim inferiorno najboljim djelima Beatlesa, Stonesa ili Dylana, a jedine dvojbe koje sam imao (i još uvijek imam) tiču se naravno izbora zvjezdanih motiva, uloga i sadržaja kojima ploča obiluje, a zapravo bi se svi ti naslovi (njih četiri) objektivno i lagano mogli naći pod pokrovom ovotjedne tematike.
No mjesto dajem samo jednom i biram pjesmu Lady Stardust, klavirsku baladu koja spaja nebo sa Bowiejevom ulogom na Zemlji; iako je crno-bijelu oktavnu izvrsnost Rick Wakeman pretočio u Life On Mars na prethodnom albumu Hunky Dory (1971), genijalnost Micka Ronsona sa gitarskih žica prebačena je na klavirske tipke i glam invazija Davidovog nepogrešivog autorskog bitka kroz pjevačke partiture, te čudesne akordne izmjene, blistaju kao konstanta svakog tona, takta i koncepta u cjelini, na albumu koji na Marsu, jednako kao u našoj orbiti, jednostavno dijamantno snatri.

STARLIGHT - Muse (2006)

Svemirskih poveznica sa Bowiejem možemo naći i kod Musea, doduše ne toliko žanrovskih, koliko je u stilskom šušuru sastav blizak vizualnom alter-egu Davidovog Ziggyja. Band koji se sastoji od tri strahovito jake karike, pod rubrikom vlasništva ima evidentiran popis od nekoliko albuma koji razotkrivaju koliko su doista jake te stvaralačke, sviračke i kompaktne karike. A one su takve da permanentno pulsiraju - od prvog albuma Showbiz (1999) do četvrtog Black Holes And Revelations (2006), na kojem je Starlight, band je ulazio u putanje space/glam/prog mutacija ne udaljavajući se pretjerano od svog alt-rock prebivališta, a iako ih se može (i mora) usporediti sa bandovima poput Placebo ili Porcupine Tree, neobuzdane navike rušenja dinamičkih oznaka, u njihovom slučaju nerijetko i dinamitnih, direktno ih je lansiralo u domenu osebujnih i vjerodostojnih.
Čak i kada se zvuk kojemu toliko studiozno pristupaju, bilo da se radi o stilskom kazalu banda ili o audio točki pojedine pjesme, strukturno mijenja i već od Black Holes And Revelations disperzira ka manje zanimljivom, skladba poput Starlight ide duboko ispod površine - Bellamy emociju glasom razvuče od stijenke do jezgre, dok instrumentalno zdanje katapultira poput čarobnog graha u vis - stoga kada dečki i mirnije talasaju, zbog isklesanog basa Chrisa Wolstenholmea, budnog i naočitog bubnja Dominica Howarda, par Mattovih zvjezdanih prolaza na gitari, te odličnih loopova i produkcije, možemo im samo oprostiti, pa čestitati, jer dobro znaju što čine.

BLACK STAR - Radiohead (1995)

Kritičari su uspoređivali zvuk Musea sa ranim radovima Radioheada, a kako sličnosti sam ne nalazim, složiti ću se sa mišljenjem Johna Lockieja (radio produkciju ploče The Bends na kojoj svira Black Star, ali i drugog albuma Musea Origin Of Simmetry iz 2001.) koji je izgovorio da su svi britanski gitarski bandovi kasnih 90ih, sa strastvenim vokalima, neizbježno bili povezivani sa Yorkeovom družinom. No da prerežem tu vrpcu, jednostavno moram zapisati kako je Muse odličan, uzbudljiv sastav fantastičnih osobina, ali Radiohead je priča za sebe i uz Wilco najveći poklon popularnoj glazbi najmanje posljednjih trideset i nešto godina.
Tome u prilog ne ide samo OK Computer (1997) koji je ustoličio novi glazbeni poredak, redom fantastične umjetničke fantazije tekućeg stoljeća (Kid A, Hail To The Thief, In Rainbows...), nego i početne dvije umotvorine (Pablo Honney i The Bends) od kojih poglavito estetika ove druge baca na koljena, u trans, privlači poput magneta. Takav učinak ima Black Star, Greenwoodova gitarska bajka u kojoj nadahnuto iskaču mahom tople boje Thomovog glasa, dok posebnost kolektiva svojim alt-rock poimanjem podcrtavaju kao ovisnost jake sviračke role O'Briena, Selwaya i starijeg brata Greenwood.
Ovako izgleda kada jako sijevne crna zvijezda.

HIGHWAY STAR - Deep Purple (1972)

Purpleova markantna i smaragdno glasovita druga postava (mark II) snimila je tri goropadna djela u nizu (Deep Purple In Rock, Fireball, Machine HeadDeep Purple In Rock, Fireball, Machine Head), a komercijalno najuspješniji uradak i mnogima srcu prirastao, Machine Head iz '72, započinje jednom od najbržih pjesama (ako ne i najbržom) iz autorskog imaginarija banda; prijateljska borba na život i smrt dvojice instrumentalnih divova, Blackmorea na gitari i Lorda na Hammondu, gurnuti će u drugi plan fantastične dionice bubnjara Paicea čija je ritmička vrlina vjerojatno i najveći krivac zvjezdanog statusa zvjezdane pjesme, a još se i manje naglašava Gloverova neprocjenjiva basistička direkcija, te se više prigodno i onako usputno, dade ponegdje pročitati o fascinantnim vokalnim kricima Gillana u mikrofon. Čast pripada svima, no gotovo mitski status zaslužuju neizbrojani hici, plotuni i gust raspored tonova Rithieja i Jona, a unatoč hitu koji je nastao nakon doživljenog požara tijekom Zappinog koncerta u Montreauxu, te osobno mi najdraže pjesme albuma Lazy, ništa neće i ne može potamniti sjaj munjevitog klasika.

"Alright, hold on tight
I'm a highway star"



ODSUTNA ZVEZDA - Veliki Prezir (2016)

Kolarićeva autorska receptura je nepogrešiva, a ugodna melankolija ušivena u melodiji velike većine njegovih pjesama, čak svejedno jesu li molskog ili durskog tonaliteta, može navesti na razmišljanje o neodvojivosti svjetla i tame, te definiranju tog tajanstvenog odnosa. Ne mislim pritom kako je skladatelj, pjesnik, gitarist i pjevač zaspao i budio se u nekim osobito mračnim sferama, no svako umjetničko djelo, pa tako i pjesma, ima svoje svjetlo i sjenu; Odsutna Zvezda najvećim dijelom sjetno bliješti probranim bojama, a učini mi se (krivo je distorzirano ludilo) da energični susret dviju gitara iznenada dovede akromatsku tenziju na čistinu pjesme. Stvar sa ovakvim numerama zanimljiva je i iz razloga što i jedna kapljica sadržaja daje predvidjeti val koji će se propeti (vidi pod Westerberg, R. Adams, ili našem kompasu bliže, Divljan), a tu je presudna autorska pokretljivost i vožnja kroz melodiju. Kole je konstanta, početak i kraj, a dinamična gitarska dramatika u rukama Telčera, te nešto kasnije Ristića, u zaleđu ima uklesanu pouzdanu okomitu strukturu, što je ujedno i oslonac i gorivo, ali i zalog za novo, bogato i dugo sutra koje će, želim vjerovati, trajati i trajati.
Da ne propustim - hvala Pedji iz Odličnog Hrčka na kontaktu, a Koletu naravno za info, strpljenje i fantastičnu glazbenu inspiraciju. Do skorog susreta u sljedećoj epizodi koju će ovaj original, uzdam se, ponovno dočarati svojom upečatljivom režijom.

WHEN THE STARS GO BLUE - Ryan Adams (2001)

Koliko sam siguran u Kolarićevo autorstvo koje će poput dobro odležane kapljice vremenom poprimati sve specifičniji buke, toliko bi bilo pogrešno bježati od Ryanove čudesno kvalitetne pjesmarice nakon evidentiranih privatno počinjenih grijeha. Adams posjeduje onu posebnost naracije i kronično je dobar kantautor izrazito produktivnog tkanja. Na drugom solo albumu Gold (2001) ugostio je nekolicinu scenskih prvoligaša (Benmont Tench, Adam Duritz, Bucky Baxter...) uključujući i starog znanca iz Whiskeytown ere, Ethana Johnsa, te se odličan rezultat prvijenca (Heartbreaker, 2000) ovdje istovjetno nastavio.
Za perfekciju ove pjesme Ryan je izložio najbolje što je imao od svoga glasa, te je išao prilično visoko, dinamički bolno dobro, protežući se alt-countryjem komercijalno i široko, ali i suviše lijepo i uz Johnsov harmonium, Causonov klavir, prekrasan prateći vokal Juliann Raye i još malo žičanih ukrasa maestra Johnsa (čak uz nekoliko premaza komornih gudača), stigao do erupcije poetične ljepote koju je jako teško osmisliti.
Mnogima da, no ne i unikatu imena Ryan.

STAR STAR - The Rolling Stones (1973)

Ono što nije bilo dozvoljeno Stonesima '73, objelodanili su pod originalnim naslovom dečki iz Psihomodo Popa punih dvadeset godina kasnije. Njihov prepjev Starfucker sa bombastičnim gitarama i odličnom produkcijom bez ustezanja zaslužuje pljesak, no prilično se udaljio od raskalašene r'n'r berbe Richardsa i Taylora koja upravo persira Chucku Berryju i njegovoj uzdignutoj gitari.
Po naputku izdavača, preimenovana Star Star našla se na ploči Goats Head Soup i spustila je zastor kao odjavna špica uratka; tu nema mane jer Jaggerov djelomično pohabani glas isprva prati Charlieja i Wymana, draška Keitha da pusti taj riff, dok se frendovski u traku ubacuju Bobby Keys na saksofonu i Ian Stewart na klaviru, da bi Mick Taylor ipak otkrio karte pokazavši zašto se najviše vrednuju albumi na kojima je taj mladac sijevao notama.
No da se ne lažemo, sve aktivnosti, ovisnosti, uspomene i neumjerenost gesla seks, droga i rock'n'roll, ukrcao je Jagger u svoje stihove spominjući gornji dom hollywoodskih zvijezda, čak i prihvatio da mu se iz naslova pjesme uklone "prozivke", ali je sve to znatno nadoknadio u glasnom ponavljajućem refrenu.

"If I ever get back to New York, girl
Gonna make you scream all night"

ROCK'N'ROLL STAR - Oasis (1994)

Ok, znamo koliko su arogancija, samohvala, portret a la Dorian Gray i nos u oblacima, standardne (a prihvatljive, hm?!) osobine otočkih rockera, no te '94 uglavnom nepoznata mančesterska grupa momaka izađe sa debitantskim albumom na kojem se kočoperilo proročanstvo u naslovu i versima skladbe Rock'n'Roll Star.
I tek što je ploča ugledala svjetlo dana, nastade eksplozija, veliki prasak i stanje mahnitosti koje Britaniju nije dodirnulo još od pojave Beatlesa i Stonesa. Stariji brat Gallagher uzviknuo je poput Arhimeda otkrivši dobitnu formulu, a pršteći riffovi, harmonije i necenzurirana glasnoća (= Rock'n'Roll Star) svejedno će gledati u leđa mlađem Liamu dok diktira sa tamburinom u desnici i naprosto obožava vidjeti koliko je blizak milijunima Britpop zaluđenika.
Sjećate li se Lennonove izjave o Beatlesima i Isusu, okrenite se sredini 90ih, pa sve do početka novog milenija i vidjeti ćete kako su mančesterski dečki čak i prerasli popularnost ovdje spomenutih božanstava.

"Tonight I'm a rock'n'roll star"

BABY I'M A STAR - Prince And The Revolution (1984)

Trebamo li u domeni glazbe Princea promatrati kao Svevišnjeg, praktički ga svetkovati, ne tek poštovati, nego ga doslovce štovati, a da je pritom sasvim nevažno slijedimo li i volimo glazbene narative kojima se služio? Odgovor je apsolutno da!
Omaleni genijalac napustio nas je ima već dobrih deset godina, ali svijet će ga zauvijek pamtiti, ponajviše onaj glazbom fasciniran i inficiran. Do 1984. kada je objavio album Purple Rain, ujedno soundtrack istoimenog filma u kojem je tumačio naslovnu ulogu, snimio je pet studijskih radova na kojima se čuje i novovalni utjecaj, ali ipak preteže R&B, soul/pop, gitarski rock i primarno funk privjesci rodnog Minneapolisa. No sve te ploče stoje u stavu mirno i na sam spomen Purple Raina; pored dobrog naramka nježnih, brzih, rasplesanih i blještavih hitova, uhu ne može pobjeći ni Baby I'm A Star, glasna kombinacija funka 80ih i žustra mrdalica kovrčavog kič pucača čije synth steroide, klavirske domišljatosti i ritmičke munje idealno odigrava i vodi ekipa iz Revolutiona. Prince je naime sjajno plesao, a izvodio je to na svoju glazbu koja pomjera: limite, granice, tijelo, srce, čega god se sjetite, a tu su glazbu izvodili njemu gotovo jednaki ili slični partneri Wendy i Lisa, fanatične sviračke suputnice i princeze, te "revolucionarni" Bobby Z. na električnim i akustičnim bubnjevima, Matt Fink kao gospodar crno-bijelih tipaka i Brown Mark koji pepa bas kao SGA košarkašku loptu.
Ovim brojem je autor potvrdio da su zvijezde, između ostalog, i među nama, a glazbena povijest kao učiteljica života, pobrinula se da lekcija čarobnjaka trajno ostane na popisu obavezne lektire.

dario b. // 19/04/2026