Uf, ovo me vratilo. Vratilo me tamo gdje sam mislio da me više ništa ne može vratiti. U ono predivno predpubertetsko zlatno doba piratskih satelitskih kada smo umjesto igranja na igralištu ljetne praznike i vikende provodili kod prijatelja koji je jedini na kvartu imao MTV gledajući reprize Headbanger's ball-a i kao Beavis & Butthead na svaku žesticu počeli divljati i skakati okolo. Iako Down u to vrijeme nisu ostavili neki preveliki trag, Phil Anselmo i Rob Zombie su bili svojevrsni junaci koji su već tad dobili neograničen kredit kod obožavatelja koji je sa godinama unatoč tek sporadičnoj aktivnosti samo rastao. A kakav je bio koncert? Obzirom na subjektivni uvod, koncert bi bio odličan da je bend došao i stajao na pozornici sat i pol, ali srećom to se nije dogodilo već su odlučili pokazati zašto ih svi još uvijek tako cijene. Iskreno, mene je učinio barem 15 godina mlađim. Opet sam se, nakon valjda 10 godina, poželio pogati, što valjda dovoljno govori. Mislio sam da će se to dogoditi sa Metallicom ili Kyuss Lives, ali je taj osjećaj što zbog veličine samo događaja, što zbog gažerskog nastupa izostao. Odmah na početku se vidjelo da će ovo biti neozbiljan koncert. Phil je odmah počeo sa svojim arogatnim, ali opet tako prokleto karizmatičnim stand-up-om. Odmah na početku popljuvao je Motley Crue, kasnije Skid Row i pozere, ustvrdio da živi u prošlosti i ne srami se tog, istrpio sve projektile koji su doletili na pozornicu, neke je zadržao..., uglavnom između pjesama je na svoj uobičajeni način predstavio svoj svjetonazor. Što se tiče vokalnog dijela, tu je još uvijek neprikosnoveni kralj metala. Doduše, ne divlja na pozornici kao u najboljim danima, ali to mu se ne može zamjeriti jer, kako je sam rekao, on je starac. Ne treba zaboraviti ni ostale članove benda koji svaki za sebe ima toliko dobru i utjecajnu pozadinu da bi se o svakome mogla napisati opširna biografija. Dobro raspoloženi Pepper Keenan koji se stalno rukovao sa prvim redovima, Jimmy Bower obučen u konfederacijsku zastavu koju je kasnije zamijenio grudnjakom te šlag na kraju, legendarni Kirk Windstein koji izgleda kao Sid Haig koji glumi Djeda Mraza, a tek kad je skinuo majicu, majko moja, hodajuća reklama protiv tetovaža (čini se da Phil ima poseban fetiš na njegovu bradu koju je stalno vukao). Osvježavajuće je vidjeti ovako opušten metal bend. Obično su to neki smrtno ozbiljni, sumorni tipovi sa krizom identiteta koji se nikada ne smiju. Ovima nisi mogao maknuti osmijeh sa lica, a na zaključnoj Bury Me In Smoke su dali roadie-ima da se malo razmašu i pokažu što znaju dok su članovi benda preuzeli ulogu animatora. O set listi se nema što puno reći. Osim dvije pjesme sa Purple EP-a, ostatak je više-manje isti kao na Diary of a mad band. Tvornica je bila krcata i to u punom kapacitetu. Ne sjećam se da je bila ovako puna još od Patti Smith. Obzirom da se u isto vrijeme održavao InMusic, ovo je bila izvanredna posjećenost. Obično je kod ovakvih masovnih manifestacija (uzmimo na primjer nedavni Mudhoney) raspon godina publike oko 30 ili čak 40 godina. Na ovom koncertu je bio najviše 10 godina (bar koliko sam uspio vidjeti oko sebe, ali u ovom slučaju se može primijeniti načelo pars pro toto) što je ovaj koncert učinio generacijskim događajem. Koliko je dobra publika bila svjedoči činjenica da su na licu mjesta skladali pjesmu Croatian Fanbase za koju je Phil obećao da će se naći na sljedećem EP-u. Vidjet ćemo. Što reći na kraju? Ovo je bio metal koncert godine još od najave, na bendu je bilo samo da se pojave. Srećom, oni su sa nevjerovatnom lakoćom opravdali i najveća očekivanja te pokazali zašto ih zovu supergrupom (iako tehnički rečeno teško da se još uvijek radi o supergrupi budući su još samo Kirk Windstein i Pat Bruders u Crowbar-u, svi ostali su se ili raspali ili su napustili matične bendove). Na kraju je Phil rekao da će se vratiti ako će biti prilike. U tom slučaju će trebati puno veći prostor, po mogućnosti na otvorenome.

tomislav // 28/06/2013

> vidi sve fotke // see all photos