Treći, ujedno i posljednji dan festivala, je započeo u ranim popodnevnim satima i to s Lemon Bucket Orchestra. Taj Balkan-Klezmer-Gypsy-Punk-Super-Party-Band, kako su opisani na Wikipediji, je vesela družina sastavljen od čak 14 članova. Očekivano uspješno su publiku Pohode unatoč toplijoj temperaturi nego protekla dva dana dignuli na noge i fino prodrmali, napravivši pravi veseljački show. Inače, band je nastupio još jednom i to u samom gradu Trenčínu na solo koncertu u nedelju popodne. Slijedeći na redu su bili Anthony Joseph and The Spasm Band. Anthony Joseph, vođa benda, porijeklom iz Trinidada, je novelist i pjesnik, a bend je osnovao u Londonu 2005. godine. Njihov glazbeni stil bi mogli opisati kao afro funk s hipnotičkim ponavljajućim ritmovima, koje Anthony dopunjuje govoreći tekstovi, što temelje vuče iz spiritualnog baptizma. Nastup im je bio zanimljiv, a dosta publike je podigao na noge i "natjerao" na meditativni ples - sam pjevač ih je tijekom koncerta pozvao na zabavni skupni ples kojeg je dirigirao s pozornice, dok je bend groovao u pozadini. Šator Europa nam je donio donekle slične zvukove u obliku skupine imena Kouyate & Neerman. Glavni temelji benda su David Neerman te malijski glazbenik i majster na balafonu, Lansine Kouyate, a na Pohodi su im društvo pravili i bubnjar i basist, čime su stvorili i jazzy atmosferu. Neerman je pak svojim elektronskim efektima na vibrafonu dodao i treću dimenziju toj jazzy-world music skupini. Zanimljiv nastup koji nas je s jedne strane privukao tradicionalnom glazbom s Malija, s druge pa s metalnim zvukovima vibrafona s dodatnim efektima. Češka elektro pop skupina Midi Lidi je nastupila na glavnom stageu, a zvuk toga tria bi nekako opisali kao pop verziju Kraftwerka, uvjetno rečeno. New Order majica koju je ponosno nosio pjevač isto dovoljno govori, ali provučena kroz prizmu zvukova koji na momente podsjećaju na dječje igračke. Nastup su dodatno začinili veselom atmosferom na bini, koja se prelila u publiku i pružila pravu veselicu na koje smo već na Pohodi poprilično navikli. Tome je dosta pomogao i naspidirani pjevač koji je cijelo vrijeme skakao po stageu i animirao publiku, a specijalan dodatak u obliku pojavljivanja cijele uže ekipe festivala na pozornici je izmamio dodatan aplauz publike - iako je bilo spominjanja nekog zajedničkog plesa, to nažalost nismo doživjeli. Možda slijedeće godine? :) Taman dok smo odlazili prema šatoru Europa, nas je iznenadio "bubnjar" koji je bubnjarskim palicama lupao po ogradi oko šatora, da bi mu se u slijedećem momentu pridružio dugokosi trubač koji se kretao oko šatora u drugom smjeru. U prvi mah smo pomislili da se netko od publike dobro zabavlja, ali ulazak obojice u šator je označio početak koncerta španjolskog dua jednostavna imena ZA!. Totalno ludi glazbenici, koji su na tom koncertu upotrijebili svu opremu koju su mogli natrpati u jedan auto - tako smo čuli bubnjeve, gitaru, trubu, klavijature, sintetizatore i razne druge efekte. Pjesme su bili kolaži potpuno različitih dijelova, kako ritmičnih, tako i melodičnih, plus dašak kaosa i eksperimenta. Luda glazba, koja je na momente graničila s mogućnošću normalno apsorbiranja, ali upravo zato apsolutno zanimljiva i više nego vrijedna slušanja, pogotovo u živo. Jednostavno rečeno, ZA! su nas potpuno rasturili, u najpozitivnijem značenju te riječi. Glavnu binu su u tome vrijeme zauzeli jednostavni, pozitivni i simpatični Estonci imena Ewert and The two Dragons, koji zvuče kao pravo otočki bend tog profila. Njihov catchy indie pop rock je munjevito osvojio publiku, a kasnije smo ih vidjeli i u Pohoda shop šatoru kako veselo daju autograme fanovima. Slijedeća na redu je bila Karen Marie Ørsted, danska glazbenica i pjevačica poznatija pod nazivom MØ, koja je nastupila na Space Arena stageu. Elektro pop glazba, začinjena energičnim nastupom i zanimljivim video projekcijama i još jedan dobar koncert na festivalu. Naši stari znanci, ali i stari znanci publike na Pohodi na kojoj su nastupili 2010. godine, Dubioza Kolektiv je upravo tada započinjala na Orange stageu. Njih stvarno ne treba predstavljati, jer sudeći po tome koliko zadnjih nekoliko godina nastupaju uživo (i to ne samo po našim krajevima, već i puno dalje), o njima se već sve zna. I ove godine su uspješno zapalili raju pred sobom, preskačući jezične barijere slovenskih naroda samo tako i napravili još jedan odličan koncert. Za par godina glavni stage? Ne bi se čudili! :) Prvi headlineri večeri su bili na redu na glavnoj pozornici: kubanski Orquesta Buena Vista Social Club, koji su sa svojim gostima, Omara Portuondo i Eliades Ochoa, za mnoge posjetitelje bili poslastica večeri. Od albuma "Buena Vista Social Club" (1997.) i istoimenog filma Wima Wendersa (1999.) je kubanska glazba postala svjetski fenomen, a njena popularnost, sudeći po prime time vremenu koju je ovaj orkestar dobio na festivalu i masi publike ispred bine, još uvijek ne jenjava. Muzičari koji su sudjelovali na tom projektu, od kojih dio nažalost više nije među nama, i glazba istoga, su požnjeli odličnu reakciju na Pohodi, tako da se i staro i mlado vrtjelo na kubanske ritmove u izvedbi majstora te glazbe. Simon Greene, britanski glazbenik, producent i DJ, je poznatiji pod imenom Bonobo, je na Pohodi nastupio s pratećim bendom. Prije dvije godine smo ga vidjeli na odličnom koncertu u Kinu Šiška, tako da smo već znali što očekivati, ali priznajemo da nas je odličan nastup i euforija publike ugodno iznenadila. Bend je, uključujući i Simona (na elektronici i basu), funkcionirao kao kvartet, podebljan odličnom pjevačicom umjetnička imena Szjerdene. Odličan nastup koji je po mnogima bio jedan od najboljih ove godine na Pohodi - na sreću, nastupa s takvim pridjevom ove godine, kao uostalom i prošlim, nije manjkalo. A čekao nas je još šećer za kraj u obliku fenomena karizmatičnih Nick Cave & The Bad Seeds. Započeli su novom "We No Who U R" sa novog albuma "Push The Sky Away", te nastavili još jednom s istoga, "Jubilee Street". Nick je cool, band također, Barry Adamson je opet među njima, Warren Ellis svira flautu - mirni dečki, sukladno njihovim godinama, reklo bi se. No već treća pjesma najavljuje da ovo neće biti "sjedeći" koncert - legendarna "From Her to Eternity" s početka karijere i Nick Cave se spušta pred pozornicu, te se penje na ogradu koja dijeli publiku od prostora pred binom. Potpuno oduševljenje u prvim redovima, ali i šire jer radnju pratimo na tri velika ekrana na pozornici. Ritam se malo smiruje jednim od najpoznatijih dueta u njegovoj karijeri (ne, ne onaj s Kyle), "The Weeping Song". Iako Blixe već dugo nema na pozornici s njime, Nick bez problema sam nosi pjesmu prema klimaksu koji se nastavlja u još jedan stariji komad "Tupelo" i spuštanje u publiku. Povratak na binu i krasna nova "Mermaids", Nick na klaviru, Barry isto. Taj program se nastavio do kraja koncerta, znači malo mirnije i na stageu, pa malo divlje i u oduševljenu publiku (uvjerljivi pobjednik u kategoriji najviše fizičkog kontakta s publikom od svih izvođača ovog festivala!). Uz takvu količinu pjesama koju Cave ima, iluzorno je očekivati da ćeš ćuti većinu svojih omiljenih skladbi, ali "Deanna", "The Mercy Seat" te na početku usporenija verzija "Stagger Lee" koja se pretvorila u noise eksploziju na kraju, su fini dodatak za stare fanove upakirane u mirnije komade na kojima je vladala mrtvačka tišina u publici. Završavaju sjajnom novom "Push the Sky Away" da bi se vratili na bis i izveli još "We Real Cool" te uvijek sjajnu "Red Right Hand". Fenomenalan koncert boga alternativne glazbe, nema se šta tome dodati! Sve u svemu, jedan od naših omiljenih glazbenih festivala polako ali sigurno postaje broj 1 na toj listi! Već prijašnjih godina smo naveli masu razloga zašto je tomu tako, pa se nećemo ponavljati. Da parafraziramo Kaiser Chiefs, jedne od ovogodišnjih headlinera koji pjevaju "Every day I love you less and less", mi ćemo reći: Dear Pohoda, every year we love you more and more! Bažant Pohoda 2013:

• dan 1.
• dan 2.
• dan 3.

špela + sale // 18/07/2013

> vidi sve fotke // see all photos