Eto, ipak nije istina da Slavonija ima samo mulja i blata u kom niče žito, pšenica i ilegalne nasade indijske konoplje. Zadnjih nekoliko godina stidljivo se pojavljuju mali festivali, sponzorirani od strane općina, gradova ili od šačice lokalnih entuzijasta. Neki od tih festivala već su prešli granice svojih županija, pa su postali mala regionalna čuda, kao Ferragosto Jam u Orahovici koji su ove godine imali Ramba Amadeusa, Majke, Kawasakije i Pipse kao hedlajnere. Nije da se rečenih likova nismo nagledali u metropoli, zapravo već su dosadili i Bogu i ljudima (samo još fali Hladno Pivo), ali s obzirom da govorimo o regiji gdje je do prije nekoliko godina postojao samo Dirty Old Festival u Velikoj, i ovo je za svaku pohvalu. Klinci iz Slavonije koji su jednom godišnje odlazili na DOF su odrasli, shvatili su da se ne moraju švercati vlakovima i stopati na vrućinama do Požege već da si mogu prirediti jednaku zabavu u svom dvorištu. Tako se i u Đakovu pojavila skupina entuzijazmom (i alkoholom) opijenih mladića i djevojaka koji su odlučili pretvoriti Strossmayerov park u centru grada u nešto drugo, što nisu godišnje folklorne smotre, kulenijade i posijela. To nešto totalno drukčije od drugih zove se ARLA Festival i počelo je prije 4 godine kao cijelovečernji festival umjetničkih radionica i mladih neafirmiranih bendova iz Đakova i okolice. Usprkos problemima u organizaciji opstali su, radionice su proširili, a i glazbeni je program svake godine postajao sve bolji i bolji. Prošle godine od poznatijih su ugostili One Piece Puzzle i Hemendex, a ove godine doveli su Piknik iz Novog Sada. A to znači da i u Đakovu, gradu u kojem se ne zna je li ima više shopping centara ili crkava postoji kritična masa koja svakog dana u svakom pogledu sve više napreduje. Pa idemo redom:

Dan Prvi

Distorzija Mozga - volim ja pank i drago mi ga čuti, ali sve ga slabije trpam u WinAmp, valjda zato što sam pobijelio i omatorio. Da, umorio sam se. A bogami, ne mogu više ni popit kao nekad, a i to što pijem bi neki mlađahni panker bez problema salio u oko. Zato više i nemam sluha za lokalne bendove koji uporno drapaju jedno te isto. Kao takav, dakle, nedovoljno pijan a solidno napušen mogu reći slijedeće: Ljudi, ne čuje vas se. Nigdje. Ni na netu ni uživo. Ako želite nekome distorzirati mozak, morate se čuti, a ne zvučati kao da svirate u vlastitoj garaži poslije napornog rada na baušteli. A ako vas se već ne čuje, onda ne bi bilo loše da koji put i pomjerite, jer muzika koju svirate zahtjeva akciju a la GG Allin ili Satan, a ne da stojite na stageu kao s metlom u guzici i gledate u pod.

In Ruff - Imam problem s bendovima koji odlično sviraju, a žele odsvirati baš sve što im se ikad svidjelo baš u svakoj pjesmi. Ja kao laik koji sluša svašta, a ne kuži se u durove i molove ne znam što In Ruff predstavljaju osim gomile dobrih ideja nabacanih na hrpu, koja u tom nabacanom kaosu gubi svoj smisao. Ima tu jaukanja na tragu Incubus, nervoznog krljanja iz najbolje faze Don Caballera, uleta u jazz i psihodeliju, i dijelove za koje uopće ne znam kako bih nazvao. Uglavnom, svaku pjesmu poslušam, i pojma više nemam što sam čuo. Momci, ako čitate ovo, super. Možete me poslušati, a i ne morate. Super svirate. Stvarno. Ali što vi želite s vašim pjesmama? Koncept? Super. Dade se naučiti. Tu je Frank Zappa. Tu je Primus. Tu je King Crimson. Tu se čuje kako gomilu suludih ideja posložiti u suvislu cijelinu koja zaživi ne samo kao pjesma, već i kao koncept. Ponekad šaljiv i zabavan, a ponekad mračan i depresivan. A postoji i bend koji uspije stisnuti pet ritmova u tri minute bez da zvuče pretenciozno i zamorno. Zove se NoMeansNo. No, vi vjerojatno to sve znate, pa i sami nešto tako pokušavate, samo vam još treba vremena. I još nešto. Tekstovi vam zvuče previše pjesnički, toliko eterični da bi se još mogli usporediti s EKV-om, koji ja, iskreno, nikad nisam popušio, čak ni u srednjoj školi, kad je trebalo. Ali to je vjerojatno, samo moj problem. Kao i ono prvo.



Piknik - ne znam je li itko ovo napisao do sada, ali Piknik je jedna od onih stvari koje ili volite ili ne volite. Nema između. Ako ste se nekad u mladosti gnojili Slayerom, Sepulturom, Dwarvesima, SOD, Exodusom i ostalim punk-metal-đubrivom, velike su šanse da će vam se svidjeti. Ako ste ikad iskreno popizdili na društveno-političku situaciju te poželjeli sjekirom zatući kakvog debelog političara, službenika ili murjaka koji vas je zaustavio zbog neispravnog štop-svjetla, šanse su također velike. Ako se ne svrstavate ni u jednu od ovih skupina, ne pokušavajte proniknuti u enigmu zvanu Piknik. Ona je beskompromisna erupcija srdžbe i bijesa revoltirana stvarnošću u kojoj kimanje glavom znači postupno propadanje. Isto je tako britka satira, primitivna i neuvijena, podjednako cinična i komična, koja će vas nasmijati do suza, ali i taknuti u žicu. Vremeplov koji vas vraća u vrijeme kad ste iskreno i do imbecilnosti voljeli vaše metal-punk bendove, i svaku ljutnju, bijes, zbunjenost ili smijeh osjećali iskreno i netaknuto. Piknik ne bira sredstva, odnosno žanrove, pa čak i bendove ( zvali se Piknik, Horror Piknik ili Gamad) da vam promijeni raspoloženje iz ekstremno ljuto u ekstremno prijatno. Piknik je dobar kao fiš (riblja čorba) s pet različitih vrsta ribe. Ili mješana salata s pet različitih vrsta salate. Dakle, iskonski odličan.

Dan Drugi

Alaska - stoner rock drvosječe koji su se naslušali Kyussa i Karma to Burn te sasvim solidno iskopirali svoje uzore. Znači, machoidno, masno i sporovozeće baš kao i kakav zabradjeli kamiondžija koji pomoću GPS-a jezdi po tankom ledu Yukona. Nema vokala, pa može na trenutke zazvučati dosadno, ali, hej, to je to, zar ne, momci?



Joe 4 - noise-đubre koje zvuči kao da je ispalo iz pljesnivog čikaškog podruma krajem osamdesetih. Znači, uskrsli zombieji pokojnih Rapemana, Scratch Acida i Hammerheada se vraćaju uz veliku grmljavinu da vam prosvrdlaju uši. Da nisam u prethodnom opisu iskoristio riječ masno, opet bih. Ovako moram izmisliti novu. Lojavo. To je to. Kao ustajala kanta masti u špajzu. Ne paše svačijem želucu, o ušima tek da ne pričam, ali tko je barem jednom u životu imao Albini-fazu, mora mu i ovo odgovarati. Ostali, razlaz.



Hold Your Horses - konačno malo odmora od muškarčina. Dakle, da ne bi bilo zabune i HYH su muškarci, ali oni koji se ljute skrivečki, a suzu puštaju na stageu tako da svi vide. Možda melankolija nije prava riječ, već sjeta i beznađe na tragu 16 Horsepower, malo manje akustična, a opet malo više električna. U svakom slučaju, ovim muškarcima koji plaču fali malo stava na stageu, ali to je slučaj kod svih bendova koji ne sviraju često. No, s obzirom da su vjerojatno pritisnuti obiteljskim i poslovnim obvezama pa ne stignu svirati, zvuče mi jako dobro i usvirano. Njihove suicidalne balade definitivno ne spadaju u društvo dlakavih rock-machoida večeras, ali meni su baš fino legli. Samo bih volio da mi nešto učine, a vjerojatno me neće poslušati, jest da promjene ime. Otrcana kaubojska fora je toliko privlačna i "keči" da se po njoj zovu tisuće country-folk-bluegrass bendova u svijetu. A kako čujem, ima i nekakav hardcore-metal band koji se polako uspinje stazama MTV-slave. Tako da, momci, nađite nešto originalnije. Možda da promijenite životinju u imenu?



Vinyl Slang - netko mi ih je nahvalio kao slijedeću novu nadu hrvatskog rocka. Hrvatskog rocka? Šta je to, uopće? To postoji? Dobro, da sad ne ulazim u raspravu sa samim sobom, reći ću samo da je ovo što sam ja čuo najbazičniji rock koji pokušava zvučati kao stoner. Nekome to ne bi predstavljalo problem, ali jebiga, meni predstavlja. Sve što je bazično i osnovno, meni je dosadno i nezanimljivo. Tko neće isplivati, taj neće ni talasati, rekao mi je jednom prilikom smrdljivi, pijani mornar iz Splita, prije nego je odbauljao u noć uz milozvuke Black Sabbatha. Vinyl Slang mi ima taj problem. Nikako mi ne talasaju. Nit mi smrde, nit mirišu, iako imaju sve što treba da bi bili to što hoće: osnovni keči rif, teški bubanj, masan bas, spuštene gitare, macho vokal koji priziva Neila Fallona iz Clutcha (JEJA!) koji su mi, da ne bude zabune, odličan soundtrack za duga putovanja. Ali džabe sve, kad mi se ne prima. Možda treba vremena da dođu na svoje. Kad je već tako, vrijeme je da se ode pišati a poslije toga potraži drage ljude i točeno Ožujsko. Tako da sam cijelo vrijeme dok su svirali, davio drage ljude i davio Ožujsko, tako da možda nisam mjerodavan da ih ovako ocijenim.

Disco'n'Action - Čovjek bi rekao da u toj Rijeci ljudi ne rade ništa drugo osim sviraju. Možda je rokenroul razlog zbog kojeg propada brodogradnja? Nimalo se ne kužim se u brodogradnju jer mi industrija nikad nije ležala, ali toliko znam da Disco'n'Action imaju dosta veze s industrijom, jer upravo tako zvuče. Nemoguće je u njihovom zvuku ne primjetiti duh starog džankija Jourgensena iz grupe Ministry, i to iz faze Psalm 69, po mnogima najbolje faze, kad su monotonim industrial ritmovima, efektima i jednostavnim rifovima uspjevali napraviti čuda. Disco'n'Action pokušavaju to isto, ali im je u osnovi house ritam. Zašto sad ali? Zato što house nije muzika na koju ja plešem. I to je opet moj problem. Ne mogu, pa da se ubijem. Čak ni kad sam bio mlađi to nisam uspijevao bez pomoći "eksera", a sad me ni dragi Bog ne bi natjerao da ga ponovo pojedem. I nije to sve o DNA-ju. Imaju dečki konge, scenski nastup, karizmatičnog frontmana, znaju odlutati u reggae, svašta nešto, ali džabe mi sve to kad stalno pumpaju isti ritam. Dajte malo drum'n'bassa, junglea, dubstepa, nešto da mi pokida koljena, da mi promrda guzicu! Ali kako sam vidio, ostaloj publici nije trebao nikakav jungle. Svo pijano ludilo od prethodnog dana uzelo je maha, pa su skakali kao jedno pleme. Još je samo vatra falila, pa da doživljaj džungle bude potpun.



Džungla bi stvarno bila potpuna da nije jednog propusta. Razglas. Zvuk se osipao i gubio, bubnjevi su često nadglasavali gitare, bas je jeo vokale za doručak a rijetki klavijaturisti su muku mučili da se i njihovo pijukanje probije kroz naslage šumova. I kad se na sve to doda činjenica da su tonske probe održavane neposredno prije nastupa, a često i za vrijeme nastupa, onda čovjek mora pribjeći drugoj taktici: doći što bliže pozornici i zabiti glavurdu u zvučnik i znoj pijane gomile, da bi se potpuno uživio. Što i nije tako loše, jednom kad se dobrano napiješ i pripališ par komada.

I eto to je to. Još mamuram otekle glave, ali se hvala Bogu, svega sjećam. Ugodno druženje, dobra zajebancija, cuga i klopa u nesvakidašnjem ambijentu. A njega treba vidjeti da bi se vjerovalo. Drveće koje je zasadio Strossmayer prije 100 godina, sad tvori park gustih krošnji u kojem se može besplatno kampirati bez bojazni od ranojutarnjeg dinstanja u vlastitom znoju i neometano uživati u šarolikom cjelodnevnom programu u kojem će svaki zalutali panker-kamper naći nešto za sebe. Pored toga, park se nalazi u gradu, tako da nema potrebe da nekog morate ustopirati da biste došli do najbliže trgovine. Prošetate se deset minuta i to je to. Sve to za samo tričavih deset kuna po danu. Kad se sve zbroji i oduzme, vrijedno je pohađati.

Arla @ Facebook

djole // 15/08/2013