Da je netko pred dvadesetak godina u Hrvatskoj izjavio kako će jednog dana Steve Albini snimati i producirati jedan naš bend zasigurno bi ispao totalni kreten. Šalu na stranu, ali i to se desilo!

Sav potencijal kojeg je ovaj zagrebački bend ispoljio na svoja prethodna dva kratka EP-ija "RDS-6s" (2010, Slušaj najglasnije) i "Enola Gay EP" (2011, Whosbrain Records), definitivno je kulminirao u ovom veličanstvenom albumu. On je sve ono što su htjele i čemu su težile one generacije domaćeg noise-rocka još od vremena Sexe, ranih Brujača, Ha-Det-Bra, Glasshopera, Why Stakla, Peach Pita, Coga, Karpisa i još mnogih koji su svoj zanat kovali na moćnim gitarskim distorzijama i snažnim naglašenim ritmovima tijekom 90-ih godina.

Joe 4 su najbolji dokaz da se sve može kad se hoće i kad se ima para, a ostavimo li tu priču za budući interview, pred nama je bez ikakve sumnje savršenstvo žanra na ovim regionalnim područjima. Bend se konačno odvažio zavrištati i na hrvatskom jeziku što je za svaku pohvalu, pa su napravili 5 novih pjesama kojima su dodali još jednu novu na engleskom ("Houlihan"), dok su ostatak materijala nadopunili s novim snimcima kompletnog opusa odličnog, ali gotovo neprimijećenog debija "RDS-6s" koji je na engleskom jeziku (4 pjesme).

Kazati da Joe 4 ovdje u potpunosti zvuče kao The Jesus Lizard nije nikakva lažna ili prenapuhana činjenica. Da su svoj posao izučili, to se jako dobro zna; ovi glazbenici imaju iza sebe ogromno iskustvo premda bend postoji od 2007. godine i njima nikako nije bio problem uz ovakvog maestra na produkciji izvući esenciju na vidjelo. Štoviše, stiče se dojam da je i sam Albini uživao...

Nove pjesme na hrvatskom jeziku su još moćnije, ubojitije i snažnije negoli je to bio slučaj s prethodna dva rada na engleskom. U njima vlada skladno odmjereni klasicizam žanra s jednostavnim aranžmanima punim dinamike i tenzija bez ikakvih prenemaganja ili posezanja u crossover forme kao što to svjetski noise-rock bendovi novije generacije znaju prakticirati samo da bi dobili na primamljivosti.

Zahvaljujući Albiniju koji je odmah shvatio kakvo suho zlato ima u rukama, gitara i bas su tokom cijelog albuma gotovo razgovijetni staccato, tonovi su čisti, a svirka kompaktno odvojena na elemente. Svaki instrument ima sve potrebne boje, sve je tu naglašeno i ništa nije stavljeno u neki drugi plan ili prekriveno studijskom sofistikacijom. Čista svirka, onakva kako to bend ovakvog kova i mora zvučati.
Pjesme na hrvatskom su mješavina aktualnih društvenih i socio-političkih tema s posezanjima u individualizam, holokaust i nastranost Drugog svjetskog rata, vrlo su grube, osorne, pa čak i nasilnički raspoložene nošene mizantropijom, revanšizmom i arogancijom. Lirski su koncipirane da slijede stih po stih, kiticu po kiticu stvarajući omnibus kolaž pun sličica, te su gotovo izbačeni formati klasičnih refrena što pjesmama daje intrigantnost. U jednom mahu se čini da ih se može komotno shvatiti bez predrasuda, no već u narednom se fabula prenosi na drugačiji nivo percepcije. Gitarist i vokalist Joco Kudumija iliti LuZwei vješto je iskoristio svoju glasovnu ograničenost služeći se krikovima, polumelodičnim arijama i narativnom tehnikom pretvorivši vokalne dionice u bijesni polupjevani spoken-word uronjen u glasan zvuk premazan distorzijama, a može se primijetiti i da se jako dobro našegačio sa Sanaderom, političkim zatvorenicima i ostalim protuhama inteligentno im dovikujući 'pederčino', 'ne igraj se vatrom', 'čobane'... Činjenica je da ovaj bend jako mnogo zna i živi ovakav rokenrol u svakoj svojoj sferi života, da ga doživljava pakosno, prkosno, s mnogo žestine i bez ikakvih empatija. Oni idu u srž, u suštinu rocka ne okljevajući da se suprotstave najmoćnijim bendovima ovog faha na svijetu.

Prva pjesma "Vatra" je u stilu "Then comes dudley" od Lizarda s brundavim basom, tromijim drajverskim tempom i gitarističkim pletenjem koje podiže dinamiku, a tekstualno je vrlo diskutabilna - može govoriti o nekoj individualnoj osveti, konkretnije riječ je o 'nijemom čovjeku neukusnih riječi i bolesnih gesta, ne ide u kino, a klub je pun pederčina i karakternih propalica'. Eh, uistinu se ne zna na koga se to odnosi, ali kako god, jako dobro je sročeno. Sljedeća "Kazalište, sudnica, zatvor" je vrlo snažan komad, jedan je od najduljih na albumu (gotovo 5 minuta) i pun je tehnikalija na pragovima math-rocka s kompleksnijim gradacijskim aranžmanom. Tekstualno bi mogla govoriti o Sanaderu, ali i nekom ubojici ('sudnica, zvukovi hica/ stanje svijesti, ja sam izdajica'). "OH, WWII" mada nema zvaničan podnaslov, prvobitno se zvala "O homosexualizmu u Drugom svjetskom ratu" i prepliće niz kontradikcija - s jedne strane vojničku disciplinu i pokornost, s druge erotske gay insinuacije, a s treće kataklizmičke obzore holokausta. Sve je uvijeno u naglašeni valjajući noise-stroj koji melje svega 2 i pol minute. Naslovna "Njegov sin" je najbržeg tempa koji po strukturi ima elemente post-hardcore punka kao da su spojeni Lizardi i Fugazi, a tematski je ponovno oblikovana u omnibus figure asocirajući na misterij nestanka Antonije Bilić s akcentiranim šusevima na brutalno ubojstvo ('sakrij je u kamion/ veži je, 'topi ju'). "Karte" je pak, jedna od tromijih skladbi u noiserskom bluesu ritmu s metaforičkim tekstom koji samo sadrži dvije kratke kitice. Možebitno da govori o klasičnoj partiji karata, međutim ova lirska prizma kazuje više od toga jer zadnji stih 'karte u vatri' zasigurno nisu klasične karte mađarice za belu ili šnaps. Alegorija kojom obiluju stihovi govore na višljoj razini svijesti, ona ne upućuje na direktne, već na sakrivene poruke, a to cijeloj pjesmi, a naravno i albumu gledajući kompletne stihove daje zagonetnost. Naposljetku, tu je još jedna nova pjesma "Houlihan" na engleskom jeziku u posve perverznom lirskom obliku. Scene seksa stare babe su gotovo prikazane eksplicitno s nastranostima u koju je uključeno općenje s psom na samrtničkom odru... S glazbene strane, pjesma je najsporija, ima zavodljive gitarske minimalističke melodije i nalazi se na fino usklađenoj razmeđi bluesa i indie/ post-rocka koji je pospješen završnim lepršavim tremolom.

Pjesme s EP-ija u novim varijantama nalaze se na drugom dijelu albuma i kao što je već rečeno dobile su onu pravu silinu koja se uočavala još 2009. na demo materijalu. Ostale su iste u svojem pristupu, ništa bitnije nisu izmjenjene u aranžmanima i tretmanima (izuzev "Killer" koja je znatno skraćena na 2.45), no Albini im je dodao šus bubnjara Damira Šimunovića i pravi svjetski noiserski zvuk. Dovoljno je poslušati demo koji je objavljen i za Slušaj najglasnije, te ga usporediti s ovim zvukom. Razlika je očigledna: nema prljavosti, zvuk je čist i naglašen upravo onako kako to Joe 4 i zaslužuje.

U cijeloj toj priči o metaforičkim stihovima i sjajnom zvuku provlači se manijakalno djelo puno raznih nastranosti, psihičkih boleština, ljudske pokvarenosti, opakosti i izopaćenosti, a tematski se taman uklapa u osnovna svojstva žanra. Tražiti specifičan pojam ljepote je dangubljenje, ovaj bend ne govori o ničemu krasnome i idiličnome, već poseže u crne kronike i tamne strane ljudskog karaktera. S tog aspekta "Njegov sin" je idealno odvagnut, odmjeren i sračunato koncipiran album koji se nikome ne uvlači ili dodvorava. Pravi je primjer savršenog noise-rock zvuka i moćno usklađenih postulata žanra u svim pogledima.

Biser. Svaka im čast!

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 03/10/2012