U ovom nastavku donosimo deset najboljih nastupa na ovogodišnjem Reading festivalu. Kako nam je bilo teško poredati ih od najnajboljeg prema najboljem ili obrnuto, poredali smo ih abecednim redom.

1. ALT-J

Bili su postavljeni kao "hedlajner" NME/Radio 1 šatora, druge najveće pozornice na festivalu, a vremenski suprotstavljeni EMINEM-u i BRITISH SEA POWER. Morate priznati da nije bila laka odluka, no srećom, lagani odmak od Eminemovog do njihovog početka dao nam je priliku vidjeti i "bijelog repera", a BSP, jednostavno nisu imali sreće te večeri.
Iako mi je trebalo jako dugo da probavim njihov debi album "An Awesome Wave", koji je ujedno i dobitnik prestižne britanske Mercury nagrade, što zbog specifičnog vokala glavnog pjevača što zbog čudnih i neprestanih promjena ritmova. No, onda su me s Matildom i Breezblocks dobili i bili su mi jedan od "must see" izvođača na festivalu. Pogotovo zato što sumnjam da bi ih njihova popularnost mogla dovesti do naših krajeva.



Uređenje pozornice bili je prilično jednostavno i netipično hedlajnerima, no "val" kojim su nas odveli na putovanje bio je stvarno "fenomenalan". Prošli smo kroz cijeli "An Awesome Wave", uz dvije nove pjesme Buffalo i Warm Foothills, te obradu A Real Hero benda College. Naravno, najveće aplauze i zborna pjevanja do prolaska trnaca tijelom zaslužili su s već spomenutim pjesmama, ali i Something Good ili Tessellate.
Ova skupina čudaka, svakako je opravdala status hedlajnera, i prijavila se za glavnu pozornicu sljedeće godine.

2. BIFFY CLYRO

Škotski trojac oko kojeg su se lomila koplja s pitanjima, da li su nakon sedam pojavljivanja na Reading festivalu i nakon posljednja dva odlična albuma konačno zaslužili biti hedlajnerom, i što više zatvoriti festival zadnje večeri. Nama to nije dolazilo u pitanje, jer za njih, iskreno, nismo ni čuli do objave njihovog nastupa, a nakon što smo preslušali novi album "Opposites", inače njihov šesti studijski, nije bilo nikakve dvojbe. Biffy Clyro (čita se "bifi klajro") su bili najbolji odabir. Jedina je šteta što su u njihovo vrijeme svirali i SPECTOR i PHOENIX, oba izvrsna benda. No, zatvaranje festivala je ipak zatvaranje. Samo u hlačama i s istetoviranim gornjim dijelom tijela Simon Neil se pojavio u točno zakazano vrijeme i počeo sam na gitari s Different People, a onda negdje nakon dvije i pol minute pridružio mu se i ostatak kao i pedesetak tisuća ljudi koji su ih gledali te večeri. Još sad se ježim pri pomisli na ovo otvaranje, koje mi je ako ne najbolje u životu, onda barem tu negdje. Odvojite malo vremena i pogledajte ga.



Vidno uzbuđeni, zbog činjenice što "hedlajnaju" festival, zahvaljivali su se publici i davali preko 100% u svojoj svirci. Pozornica je bila dostojna najvećih bendova, u obliku drva, koje je u stvari bilo naš krvožilni sustav, sa stepenicama koje su s obje strane vodile do sredine, iznad bubnjara. Prilično jednostavno, no efektno i nestvarno. Bilo je tu i pirotehnike, na kojoj bi im i Rammstein pozavidjeli, a najefektnije je naravno bilo paljenje gitare na posljednjoj pjesmi (Captain) regularnog dijela.
Svaku pjesmu publika je zdušno pjevala s njima, a još jedan od razloga zašto je izbor njih za hedlajnera bio dobar, je i taj što je tog dana i večeri bilo definitivno najviše majica s logom ili nekim natpisom benda, u odnosu na prethodne hedlajnere (Green Day, Eminem). Setlista je bila sastavljena od pjesama s posljednja tri albuma, a priča je da bi mogli ove godine biti proglašeni najboljim "live" bendom, što su i potkrijepili ovim nastupom. Od sad su to Biffy "fuckin'" Clyro"!

3. CHVRCHES

Iako se na festivalu nije moglo čuti baš previše ženskih vokala, bilo ih je dosta da se napravi neka selekcija u gledanju i slušanju istih. CHVRCHES bi bili na vrhu te liste. Jedna cura na vokalu i dvojica kompjutersko-sintisajzerskih magova dosta je da se napravi nešto slično nečem što smo već čuli, a opet malo drugačije od klasične ponude ženskih vokala. Laureen ima infantilan glas sličan Alison Shaw iz The Cranes, dok su Iain i Martin već "služili" po bendovima tipa Aerogramme ili The Twilight Sad.



Svirati kao "predgrupa" hedlajneru na trećem po veličini stejdžu i to u vrijeme kad na glavnoj pozornici prže Green Day, bez objavljenog albuma nije mala stvar. Chvrches su to shvatili ozbiljno. Na stejdž su ušli uz usporenu Princeovu Let's Go Crazy koja se pretvorila u Lies, a bile su tu i već otprije poznate nam Gun, Recover i kao posljednja The Mother We Share. Iako su zaslužili više ljudi, već činjenica da su ih gledali cijeli Frightened Rabbit, govori im u prilog i da će se za taj bend još čuti. Svakako su bili jedan od "hajlajta" tog dana, pa i cijelog festivala.

4. FRIGHTENED RABBIT

Negdje sam pročitao da im je ovo prvo pojavljivanje na festivalu, unatoč činjenici da iza sebe imaju već četiri albuma, koliko toliko prepoznati status i prilično lojalne sljedbenike na "otoku". Činjenica da je ova škotska petorka ove godine objavila najbolji im album "Pedestrian Verse", na kojem se našla i jedna od indie himni godine Backyard Skulls, popunila je NME šator u kasno poslijepodne, što je čini se razveselilo članove benda.



Naglašen škotski naglasak pjevača Scott Hutchisona njihovom indie zvuku daje još jednu prepoznatljivost, a svojih su 30 minuta programa popunili kolažom s posljednja tri albuma, a među pjesmama isticale su se spomenuta Backyard Skulls, koju smo s njima otpjevali u zboru, ali i neki stariji favoriti kao The Loneliness and The Scream, s kojom su završili i ostavili me u želji da ih gledam u intimnijem prostoru i s pojačanom minutažom. 5. JAGWAR MA

Ovi mladi australci su nam uletjeli u popodnevni dio drugog dana koji je bio najzbijeniji bendovima koje smo željeli vidjeti. Ugurali su se između Palma Violets i Johnny Marra na jednom stejdžu i The 1975 i DIIV na drugom. Kako smo 1975 vidjeli na "secret gigu", DIIV su otkazali zbog bolesti, Palma Violets ionako nismo planirali gledati preostali su Jagwar Ma i Johnny Marr, što je bilo izvedivo jer su se preklapali u 5 minuta, a šatori su bili jedan pored drugog.
Stoga smo zauzeli dobre pozicije u inače ne baš posjećivanom, s naše strane, Radio 1 Dance šatoru i čekali da nam Gabriel, Jono i Jack isporuče svoju verziju madchesterskog zvuka. Šteta što su bili ubačeni u krivi šator (kao i Is Tropical ili Willy Moon), te se jednostavno nisu uklopili u shemu koja je bila predviđena, pa se njihov ljetni laidback zvuk jednostavno činio "out of place", a to je osjetila i neupućena publika koja je inače obitavala u tom šatoru, koja je nakon prve pjesme počela napuštati šator u raznim smjerovima.
Unatoč tome, dečki su svoj polusatni set odradili vrhunski, a mene vratili u doba kad su Stone Roses i Happy Mondays žarili i palili.
Inače, za neupućene Jagwar Ma dolaze na rovinjski Unknown festival i to ne bi trebalo propustiti.

6. JOHNNY MARR

Ne čekajući kraj preselili smo se u NME šator, pokloniti se gitarističkom indie kralju, Johnny Marru. Popodnevni termin pokazao nam je gdje se Johnny "fucking" Marr nalazi trenutno na sceni, no starija publika koja je posjetila šator, dala mu je do znanja da je još uvijek aktualan i potreban. Nakon epizode s Modest Mouse i The Cribs, riješio je objaviti solo album "The Messenger", koji je naišao na plodno tlo kod kritike i publike, a to mu je i omogućilo svirku u NME-u. Njegov set sastojao se od par pjesama s tog albuma, koje su sve redom bile odlično prihvaćene, a posebno tu mislim na naslovnu i Generate! Generate!, koja je podsjetila na The Jam.



No, ono što je podiglo atmosferu skoro do usijanja bile su pjesme The Smithsa, koje su bile tako dobro otpjevane da sam u jednom trenutku pomislio "Morrissey?! Ko je to?". How Soon is Now najavio je kao "old mancunian folk song", a među Smithse ubacio je i I Fought the Law The Cricketsa. Naravno, za kraj ostavljena There's a Light that Never Goes out bila je jedna od onih stvari od kojih se koža ježi.

7. SWIM DEEP

Mladi britanski bend s netom objavljenim debi albumom izazvao je popunjenje Festival Republic šatora već u terminu od 15:40, a da to nije slučajnost pokazali su prisutni već na drugoj pjesmi Honey, koju su otpjevali zajedno s bendom.
Od njih sam puno očekivao jer nekoliko pjesama koje sam uspio čuti prije festivala, vukle su na Slowdive ili Pale Saints, još jedne heroje iz mladosti. Swim Deep ispunili su očekivanja. Fini indie pop popunjen shoegazerskim gitarama uz lijeni vokal začinjen pomno isfeniranim frizurama i blještavim košuljama fino je sjeo u kišno poslijepodne.
She Changes the Weather i iskrena i simpatična obrada Girls Just Want to Have Fun Cyndi Lauper, ubacili su Swim Deep među hajlajte festivala.



8. TAME IMPALA

Srećom Tame Impala nisu ugurali u Dance šator, nego su ih s pravom ubacili u NME šator u večernji termin. Ipak, nastup britanskih heroja Chase & Status na glavnom stejdžu oduzeo im je nešto publike, no ovako smo ih barem mogli na miru pogledati i uživati u njihovom mixu elektronike a-la AIR (Feels Like We Only Go Backwards) i gitara a-la Vatreni Poljubac (Elephant). Oni su nas jednostavno ostavili otvorenih usta i zatvorenih očiju otpočetka do kraja svog nastupa, u kojem smo pod utjecajem psihodeličnih tonova putovali nestvarnim dijelovima svijeta.



9. VILLAGERS

Na ovaj irski bend, koji je u stvari projekt Conor O'Briena, uputio me kum Fyczo neposredno prije nego su najavljeni da sviraju na festivalu, pa me njihova najava obradovala više nego neke druge. Ovogodišnji album "{Awayland}" prepun je osjećajnih indie folk melodija, dok je prethodnik "Becoming a Jackall" nominiran u mnogim izborima kao najbolji album 2010, dok je Conor osvojio prestižnu nagradu Ivor Novelo za Becoming a Jackall, kao Best Song Musically and Lyrically. Sve to nije im priskrbilo bolji termin od 13:40 no i to se pokazalo kao zadovoljavajući, jer je NME šator u kojem su svirali bio stvarno iznenađujuće popunjen a publika koja se našla ovdje znala je i dobar dio pjesama, pogotovo onih starijih. Moje znanje se skoncentriralo na nove materijale, ali uživao sam i u starijim nepoznatim mi.
Conor O'Brien podsjetio me fizički malo na Matiju Habijanca, pa me stoga i muzika asocirala najviše na ono što radi s Marshmallow, pa sam tomu još dodao malo voljenih dEUS-a i prepustio se uživanju u tih pola sata.

10. MERCHANDISE

Unatoč prilično slaboj posjeti Festival Republic šatora za vrijeme njihovog nastupa, pjevač Carson Cox, koji je cijeli koncert odsvirao sa sunčanim naočalama na nosu, izvjestio nas je da smo bolja publika od one u Leedsu, a ja sam pomislio koliko malo ljudi je tek tamo ih došlo pogledat. No, oni su svojih pola sata odradili profesionalno i čvrsto te unijeli dašak NY scene na prilično britaniziranu pozornicu, a s pjesmama Time i I Locked the Door, malo su zažarili atmosferu za Pure Love, koji su dolazili iza njih. +

Ima još i par bendova koji bi svakako ušli među prvih deset, da im je situacija to dopustila, no istina je da ne znam koga bih morao izbaciti, pa je ovako ispalo bolje.

11. PURE LOVE

Englesko američki gitaristički bend koji su osnovali Frank Carter, bivši frontmen legendarnih Gallows i Jim Carroll gitarista benda Hope Conspiracy, osvojili su me svojom pjesmom Beach of Diamonds, a nakon toga i albumom simboličnog naziva "Anthems". Heavy gitare i melodični vokal jednostavno su me preuzeli i neizmjerno sam se veselio ovom nastupu uopće ne očekujući ono što će se dogoditi.
S prvom pjesmom The Hits već su najavili da ovo neće biti uobičajen nastup, a na sljedećoj, Beach of Diamonds među publiku su ubacili ogromne lopte na napuhavanje, čaman Explorer 200 i nekakve labude i zmajeve na napuhavanje. No to im nije bilo dovoljno pa su se Frank i Jim popenjali na te napuhance, te pjevali i svirali iz njih, dok ih je publika nosila na rukama. Tijekom nastupa Frank se zahvalio cijelom porodici koja ga je došla gledati, kao i supruzi kojoj je posvetio predivnu Burning Love.



Ipak vrhunac nastupa bio je kad je rekao da Reading publika treba biti bolja od one u Leedsu koja ga je u čamcu na rukama iznesla iz šatora i prenesla oko šatora, dok je ostatak benda svirao Handsome Devils Club. Rečeno učinjeno. Nismo saznali da li mu je ova vožnja bila bolja, al nama svima je to bio nesvakidašnji doživljaj.
Naravno, kod pjevanja u čamcu ili sviranja gitare u zmaju ne treba baš očekivati neku točnost, pa je tu bilo ispadanja iz ritma ili pak gutanja riječi, no upravo ta spontanost bila je dovoljno simpatična da ih dovede visoko na listu. Da su odsvirali kako znaju, bili bi puno više.

12. BASTILLE

Kako su Ena i Lara prije par mjeseci otkinule na pjesmu Pompei, ovog benda, a kad su saznale da ih idemo gledati morali smo obećati da ćemo snimiti pjesmu u cijelosti i donijeti snimku doma. Nismo se ni nadali koliko će nam taj lak zadatak poteškoća stvoriti.
Već nakon što su Frighteden Rabbit završili svoj nastup, NME šator počeo se puniti do mjere pucanja po šavovima. Deset minuta prije koncerta u šatoru nije bilo daška zraka, netko je na razglas molio ljude da se odmaknu prema otraga jer su stisnuli one koji su stajali naprijed, a DJ je još više nepotrebno "kurio" atmosferu puštajući hitove koji su se zborno pjevali. Zaštitari su dijelili vodu i izvlačili one koji nisi mogli više izdržati u toj sauni, a koncert još nije ni bio počeo, a kulminiralo je kad se jedan otac koji je dopratio svoju šesnaestogodišnju kćer srušio u nesvijest tik kraj nas.
BASTILLE su očito prerasli svoj termin i ovaj šator, no sad se više nije imalo kud. Ušli su uz temu iz filma Twin Peaks, počeli s Bad Blood, nastavili s Things we Lost in the Fire, a publika je doslovno pjevala svaku notu s njima, pa se činilo ko da smo na nekom karaoke partiju, a ne na koncertu. Uz većinu pjesama s albuma "Bad Blood", nekoliko obrada, kojom novom pjesmom, došli smo i do kraja, odnosno do Pompei-a. To je bio jedan od onih "ježim se i sad" trenutaka u kojem se nije čulo baš ništa s pozornice, a publika je pjevala iz sveg glasa.



Da sam mogao ocijeniti bend kako svira i pjeva, a ne publiku vjerojatno bi i ovaj nastup ušao među deset.

13. EDITORS

Tom Smith i bend, koji kod nas svira kao hedlajner, na Readingu svira u 16:20 po totalnom zvizdanu i ima na raspolaganju četrdesetak minuta. Možda me ta činjenica sputava da ih ubacim među prvih deset, unatoč izvrsno odabranim pjesmama i osamipolminutnoj rasturačini zvanoj Papillon i raspoloženoj publici koja je otpjevala dobar dio pjesama s njima, no vidjelo se da nisu tu baš zbog njih i samo zbog njih. Njihov je problem da su tamo premali za hedlajnere na velikom stejdžu, a preveliki za šatorske hedlajnere, pa se zasad moraju zadovoljiti s onim što im daju. No, svakako su ih trebali ubaciti nakon THE LUMINEERSa na kojima je publika trznula na Ho Hey, i dalje opet zamrla.


lana &

pedja // 08/09/2013

PS: U četvrtom nastavku očekujte ostatak bendova koje smo pogledali u ta tri dana...