Možda zbog prvog susreta s njime na koncertu GodspeedYou!BlackEmperor, kojima je bio predizvođač, Colina Stetsona ne doživljavam jazz glazbenikom, iako ga mnogi uvrštavaju baš u eksperimentalnu ladicu tog glazbenog smjera. Da, primijenjuje elemente free jazza, ali isto tako u njegovoj glazbi ima sva sila drugih stvari zbog kojih ga je teško nekud svrstati. Postupno slaganje i dodavanje slojeva novih zvukova osim što podsjeća na strukturu ambijentalnih post rock/post metal kompozicija, ubacivanjem pjevane/odsvirane melodije u sve to miješa se i pop, u nekom vrlo širokom značenju tog pojma. Nije mu bez računa Justin Vernon (Bon Iver) svojim vokalom gostovao na zadnjem albumu. Zbog nestrpljivog iščekivanja glavnih zvijezda večeri iz tog prvog, gore spomenutog, susreta Colin mi je u sjećanju ostao samo kao maleni lik s ogromnim bas saksofonom kojeg je nevjerojatnom lakoćom vitlao po stejdžu i proizvodio neku suludu kombinaciju zvukova koja je na momente zvučala vrlo dobro i smisleno, a da bi se brzo pretvorila u "o moj Bože, što se ovdje događa?!" trenutak potpunog oduševljenja i nevjerice. No ono osnovno je bila potpuno zatečenost svom silom zvukovlja za koje uopće niste slutili da ih saksofon može proizvesti. Moj drugi susret s Colinom uživo, sada nakon upoznavanja s opusom od tri albuma, dogodio se prošlu večer u KSETu zahvaljujući Zavodu za Eksperimentalni Zvuk. Iako zafrkantskog akronima, novo ime u zagrebačkom miljeu koncertnih promotora, Z.E.Z. je odmah pokazao da se ne zeza. "Prvo pa muško" ocjenjujem organizaciju ovog gostovanja - od nenametljivo i efektno uređenog stejdža, do savršenog ozvučenja i pristojne količine publike željne dobrog zvuka. Sve je bilo primjereno gostovanju ovog vrlo aktualnog izvođača. Iako mu se veća pažnja pridaje kao pridruženom članu Bon Iver (od kad je Justin Vernon svoj intimni projekt pretvorio u mnogoljudnu atrakciju) ili suradnji s Arcade Fire,TV on the Radio i Tomom Waitsom, Colin Stetson kao solo kompozitor/izvođač saksofonist je aspekt koji bi trebao zasjeniti ove ostale. Ako vam pojam saksofona prvo priziva u sjećanje onu poznatu dionicu iz "Baker Street", Colin je ovdje da vam rasturi viziju i otvori oči i uši za neslućenu uporabu ovog instrumenta. No, čak i ako ste kod kuće zavrtili koji od njegova tri do sad objavljena albuma i niste ih odmah šutnuli kao neprobavljivo štivo, vjerujem da vam mnogo toga nije bilo jasno. Prvenstveno kako i od kud dolaze svi ti zvukovi. Tek kad imate Colina pred sobom slika se popunjava. Colin je izašao na stejdž točno u 21 i u sat vremena poveo nas na nevjerojatno putovanje. Od kad je ovjesio oko vrata mali alto saksofon, pa ga u kasnijim stvarima mijenjao s mrcinom od bas saksofona (koji ima stotinjak godina), sve što je taj čovjek radi s ta dva instrumenta bilo je zadivljujuće. Osnovnu progresiju akorda koja pak leži na okosnici ritmičnih lupkanja po tipkama ventila saksofona, Colin nadograđuje dodavanjem još nekoliko melodija, pisaka, grlenog pjevanja i sve to vrti u krugovima cirkularno dišući kako zvuk nikad ne bi prestao. Odnosno to ide tako do trenutka u kojem on želi da prestane. Plijeni pažnju ta lakoća kojom bez pomoći ijedne loop-pedale stvara dojam cijelog benda. Svi u publici netremice smo gledali i slušali, a ona za KSET tipična graja u tili čas je nestala. Njegova tajna, osim savršene izvježbanosti sviračke tehnike i disanju, je i u mikrofonima. Mikrofon poput pseće ogrlice pričvršćen na grlu, kontaktni mikrofoni u instrumentima, na instrumentima. Dok tupkanje tipki ventila saksofona daje ritmičku podlogu poput pravog bubnja, mirijadu drugih čudesa koja Stetson tijekom izvođenja radi nemoguće je uhvatiti, ali ona oponašaju gitare, syntheve, a u konačnici u sve to ubacuju se sam zvuk saksofona i Colinovo pjevanje. Pred nama je samo Colin i saksofon oko vrata. Boli glava? A da sve to skupa i nije tako jednostavno kako možda zvuči, dovoljno je primijetiti stalno napuhnute obraze, izvrtanje Colinovih bjeloočnica, bolan izraz lica ili razgibavanje desne ruke nakon odsvirane stvari. Naporno? Ma ne, uopće. Uostalom, jeste li ikada pokušali napuhati madrac konstantno pušući u njega? Ja jesam i začas mi je pozlilo uz gubitak daha i vrtoglavicu. Nemam pojma kako Colin uspijeva i preko deset minuta nonstop puhati u to čudo od basa. U jednom je intervjuu rekao kako stalno stvara pjesme koje su fizički sve teže za izvesti. Nakon viđenog vjerujem mu u potpunosti. Zadivljujuća tehnika i vještina ipak nisu prepreka emocijama. Puhački vriskovi, duboki drone tonovi, tužne skoro pogrebne melodije, nabrijane metal dionice slažu zvučne kolaže o ratu, samoći, neuzvraćenoj ili uzvraćenoj ljubavi, konjima, slonovima i kitovima. Zapravo sve ono što čini pravu stvar s dušom. Svaka stvar ima svoju priču (a i dio je veće cjeline koju pričaju albumi), a neke nam je ispričao i sam Colin, koji se pokazao jednako dobrim pripovjedačem kao i muzičarem. Ugodan i pristupačan, brzo je iskazao svoju oduševljenost Zagrebom i domaćinima, da bi prije jedne od stvari ispričao istinitu priču o usamljenom kitu koji se glasa na frekvenciji od 52 hertza na koju ostali današnji kitovi ne reagiraju, pa je njegov zov neuzvraćen. Ovo je bio i trenutak za mali uvid u kreativno-intiman proces Colina Stetsona, jer stvar koja nije bila inspirirana tom pričom, u njegovom umu je nakon što je priču čuo postala takvom - pjesma usamljenog kita. Vjerujem i u mnogima od nas. A hertzi i decibeli ovog kita pred nama ipak nisu odzvanjajli neuzvraćeno prostorom. Čak ni usamljenost nije dolazila u obzir, jer mu je u slaganju zvuka pomagala izvrsna ton majstorica Sharon Levinson (nemam pojma jel' i nešto više od ton majstorice), a skoro puni KSET nagradio je Colina glasnim pljeskom i odobravanjem. Nadam se dovoljan znak da nam je dobrodošao i još koji put. Pa makar i u društvu Justina Vernona.

bir // 16/10/2013

> vidi sve fotke // see all photos