U jednom od brojnih ovogodišnjih polufinala HGF-a meni se desio jedan posvemašan feler čiste pučke neinformiranosti. Evo, fino dođem kako mi je rečeno u Pištin Hard Place, te da će svirka početi oko 21 h, a kad tamo - klub je zatvoren. Ne radi. Na vratima ništ' ne piše. Barem ono, dragi gosti meni meso vama kosti. Pomislih, sigurno sam se zeznuo s datumom, mora biti da to nije večeras. Možda sutra ili neki drugi dan, a vjerojatno sam nešto pobrkao s pamćenjem datuma kao što mi se često zna desiti. Samo mi nije bilo jasno kako to da sam tog prijepodneva na poslu telefonom razgovarao s jednim od organizatora i koliko mi se čini, rekao je da je to baš večeras. A možda sam ja krivo shvatio. Onda ga pokušavam zvati, ali džabe. Čovjek isključio mobitel. Niti sms ne pomaže. A ja imam prastaru Nokiu koja nema internet da pogledam šta se desilo. Sigurno ima informacija. Možda je odgođeno. Možda neki opaki najnoviji virus zakužio po Kvatriću, bendovi došli, završili na zaraznoj. Uh, i ja sam sigurno sad pokupio tu boleštinu, samo mi to još treba kad imam "hole in my wallet" (Gang Of Four). Hm, zaražen sam, sto posto. A tamo u dvorištu preko puta placa na Kvatriću nije bilo nikoga da pitam... Pa gdje će i biti nekoga kad vlada zaraza za koju ne znam. Vrtim se po Kvatriću da nekoga uhvatim za rukav i prenesem infekciju, ono, kad sam već i ja obolio od nečega, zakaj ne bi i ti, šta da radim, da idem kući, da odem na Rebro ili u prvu hitnu, ma vraga, svi će bježati od mene ko' od Bogovića kad je pjevao "Noć" na prvom albumu Prljavog kazališta 'svi bježe od mene, djevojke bježe od mene', nema nikakvih pješaka u to doba noći na ulici Šubićevoj, samo auti jure. Svi znaju da je zaraza, sigurno su javili na radio Anteni, a ja ga ne slušam kad se vratim s posla gdje oni moji kriks-kolege vole uvijek isti glazbeni izbor Barbare Kolar i Saše Lozara, a i glavna je vijest u nekom TV dnevniku, no ko' za inat, tu večer nisam gledao Dnevnik niti jedne TV. Sigurno i svjetski mediji izvještavaju o tome. Prođe neka stara gospođa, ali šta ona uopće zna što je HGF i Hard Place, a vjerojatno joj je svejedno ako se zarazi jer možda ionako boluje od karcinoma, rahitisa i sušice. Tak bum i ja 'zgledal za dvajst' leta... Palim cigaretu, čekam svetog Petra da mi otključa neku bravu, pa ponovno idem gore po stepenicama do Hard Placea. Možda nema zaraze, ja sam to samo uobrazio, možda je bila tonska proba pa nisu otvarali vrata, ali nisam čuo ama baš nikakvu buku, pa ni žamor ljudi. I čudno mi što nema nikoga na stepenicama. Nitko ne dolazi. Kaj sad? Palim drugu cigaretu i naleti neki momak sa sprata iznad kluba. Nije mi izgledao da je upućen u zarazu, a niti da je iz neke sanitetske službe. Traperice, patike, kožna jakna. Nema nikakvu masku na licu niti rukavice. Pitam šta se desilo, a on će mi 'mislim da ti danas ne rade'. Uh, hvala Bogu, kamen mi je pao sa srca, znači nema zaraze. Pa kako? Pa ne znam. Jel' si ti tu stanar, ne znaš ništa o tome? Ne, samo sam si išao nešto obaviti, nemam ti ja pojma o ničemu što ti pričaš, sorry, žurim... Izađem ponovno na ulicu, ovaj puta ko' Jura Stublić, ali ljudi se nisu okretali zamnom jer nikoga nije bilo mada sam u najboljem slučaju htio baciti radio kroz prozor zbog neke glupe reklame i dileme. Mora biti da se netko samnom zafrkava. Ma eto, tak, ajmo Horvija dva tjedna prije nasukati na prvoaprilsku šalu. Htio bih se smijati samome sebi. Ironija i samoironija mi ionako uvijek ide. Sigurno je tu i skrivena kamera negdje s neke zgrade. Posmatram zamišljenog kamermana i ekipu, mašem, muvam se par koraka naprijed, par nazad. Plešem na ulici insinuirajući da sam na koncertu. Pjevam "Noć" Prljavog kazališta. To su valjda htjeli. Možda i neki drugi repertoar, pa prelazim na "This is what you want, this is what you get" P.I.L. Sad će za par minuta iskrsnuti s nekog ćoška, možda iz nekog parkiranog auta, možda ima i više kamera, neke su postavljene na parkiralištu, samo ja ih ne vidim. Današnja tehnika je, kako su davne 1981. Classics Nouveaux pretpostavljali 'microcamera, microphone, every home should have on'. Pjevam i Sal Soloa. Ćelavog poput mene. Nekad je stvarno bio impozantan vokalist i bend mi se sviđao kad sam išao u osmi razred osnovne škole. A kako je već prošlo skoro dobrih sat vremena i ništa se uistinu nije dešavalo, postalo mi je dosadno. Više nisam znao što da pjevam i kad će se kamermani odnekud pomaljati. Kaj oćete da vam pjevam za promijenu 7 mladih i Fosile? Znam "Ba tunga-tunga-re" i "Kad Milivoj zasvira rokenrol". Ništa. Čak nitko nije zvao niti policiju da neki majmun pjeva na Kvatriću. Čudno... I onda zovem doma suprugu da mi provjeri na internetu koji se đavo desio i nakon dosta muke pronašla ona da se Hard Place preselio na skroz drugu lokaciju, ni manje - ni više tik ispod Nacionalne biblioteke skoro pored Spunka gdje sam prošao prije nešto više od sat i kusur vremena. Uh, ti majku, pa to nisam znao... Ajajaj... A Piština sestra je frendica moje žene i ništ' joj nije rekla o tome... A šta ću ja jadan i nemoćan kmet jedan zaostali? I što sad? Kad sam stigao u taj novi Hard Place već su 3 benda završila sa svirkom tako da K.I.P., Altra i Perle nisam čuo i nemam pojma kako zvuče. Možda nešto zarazno. Da bar. Priupitao sam jednog od meštara šta to jest bilo i dobio sam informaciju da 'nije ništ bogznakaj'. A jel' bilo barem metala i punka? - Nije. Ah, onda nisam ništ propustio... Zato sam samo odgledao posljednji, četvrti bend u večerašnjoj konkurenciji - LISTOPAD. Peterac sa vrlo lijepom frontwoman prilično visokog vokala (oko popičnog mezzosoprana negdje), ali ja ama baš ništa nisam razumio što je pjevala i na kome jeziku. Rekao bih da je na hrvatskom, ali nisam najsigurniji makar je zvuk bio sasvim dobar. I nije bilo uopće zabavno onako kako je bilo meni u mojoj glavi ispred starog Harda. Rijetko naletim na mladi bend koji se umije zafrkavati, zabavljati i ponuditi nešto konstruktivno. Svi su manje-više smrtno ozbiljni i mahom ih pere trema, pogotovo kad su na ovakvom najznamenitijem takmičenju demo izvođača u Kroaciji. Na snimkama su demo bendovi često jako dobri (barem oni koji mi šalju materijale), neki su uživo još i bolji, ali ima ih gomile koji i u jednom i u drugom slučaju drže konstantu ničega. Inače, bend svira progressive rock u kome zaista svašta miješaju. I pop, i soul, i funk, i hard-rock riffove, catchy solaže, a bome u nekim pjesmama bubnjar odšeta u blastbeatove što me oduševilo. Tempovi im neprestano variraju, aranžmani su im kompleksni, u nekim trenucima osjeti se tu i Steely Dan, Simply Red i U2 i Bastardz i Pink Floyd i Marillion i natruha progressive metala, zbilja svašta. Vješt su složenac stilova, ali imaju jednu kompozitorsku manu - nikako nisu uspjeli razviti niti jednu homogenu pjesmu od početka do kraja. Recimo, krenu brzim, plesnim tempom, onda naglo skrenu u laganicu, pa pojačavaju tempo, pa ga opet prebace u neku drugu brzinu. Ili primjerice počnu s hard-rockom, odu u funk i završe u popu ili psihodeliji. Kao da u jednoj pjesmi žele sabiti što više stilova i pokazati svoju svestranost, ali prije bih rekao da bend očito ima najmanje dvojicu-trojicu lidera koji se neprekidno izmijenjuju u kreacijama što na koncu stvara čušpajz svega i svačega pri čemu se vrlo atraktivna pjevačica s furkom nalik na Ivanku Mazurkijević zapostavlja u svim tim duelima i različitim kombinacijama. To trebaju dotjerati u kompaktnije aranžmane, takvi skokovi s percepcije na percepciju nisu posloženi idealno, no inače ostali parametri su im sasvim ok. Melodije, harme, refreni, svirka, scenski nastup. Sve to štima i biti će nešto od njih dok sabiju osnovni format i ideju od A do Ž. Za sada su negdje poput Fishy Fish iz 2007/8 godine. Kao specijalni gosti van konkurencije nastupili su VIKEND REVOLUCIJA nakon kraćeg DJ seta Goca, Gorana Vrgoča koji nam je malo odvalio i metalčine, te nam podario prijeko potrebni adrenalin, onaj rockerski i punokrvni. Za bend ne znam što bih konkretno uopće mislio. Da li su napaljeni ruskom okupacijom Ukrajine pa su navukli image sa šubarama, krznima i odjećom u šarenim bojama poput Pussy Riot kao da su je sakupili iz second-hand shopa negdje iz Odese koji je od braće Trotter iz serije "Mućke" otkupio skladište edinburškog butika Bay City Rollersa iz 1975. godine ili su nadahnuti novim domaćim trendom koji se asimilira još od Let 3 i Valungara do recimo Cock Porn koji nastupaju u retro imageu s perikama samo što cockpornovci sviraju fantastično i imaju magiju scenskog nastupa i svirke. Nešto smjeraju s ovako napadnim outlookom na zabavljačkoj razini, ali bome, tematika pjesama im baš i nije šarena zabava. Imaju dosta socio-političkih, protestnih, pa i dovoljno drskih izleta kao da su u najmanju ruku angažirani punkeri koji se šegače bez vulgarizacije. To jest ok, na visokoj razini svjesnosti. Vokalistica Martina Geber veoma lijepo izgleda, šarmantna je i seksipilna, zrači pozitivizmom i nonšalantnošću, te ima stil, šmek i gard odvažnosti kako jedan bend sa ženskim vokalom i ovakvim tekstovima upravo i treba imati. No, smeta to što na ovako zajedljive tekstove o predsjedniku, radničkoj klasi koje gotovo i da nema, te još nekim aktualnim društvenim, porodičnim i socijalnim temama i problemima filaju prilično plitku i sladunjavu muzičicu. Tu fali punk-rock riffova, staccata, brzih tempova, energije i na koncu neglumljenog bijesa, dok ovako kako jeste sve se u njihovom slučaju doima čistom zafrkancijom. A te gitare... Imaju dva gitarista koji sviraju legato, ma nemoj mi tak' svirati u 21. stoljeću ko' Bob Dylan i pokojni Lou Reed dok cijelim svijetom praše abnormalno tehnički potkovani metalcore/mathrock-staccato velemajstori. Njihov zvučni prostor je nažalost vrlo skroman i sabijen samo u ritam i melodiju pa sam odustao da ih pogledam do kraja već nakon pete-šeste pjesme. Nije mi se dopao taj pop s nešto funk, reggae i prilično nevinim new-wave elementima, a osobito mi nije sjeo pretjerano neozbiljan i jako blesav image koji nije niti otkačen. Ne paše jedno s drugim. Kao neka pop-rock varijanta Rokera s Moravu koji su se barem znali jako dobro šegačiti s nekadašnjim hirovima jugoslavenske selendre sabijene od Šapca do Vranja prihvaćene od Vardara do Triglava.

Vidljivo je da imaju neku globalnu kreaciju koju još nisu uspjeli adekvatno konstruirati i stilski lokalno dizajnirati da bi bili uvjerljiviji i zabavniji. Nalikuju na blagi cirkus, ali one cirkusarije kakve su znali izvoditi Laboratorija zvuka još ne mogu niti približno dosegnuti. Jednom sam pitao Peđu Vraneševića šta ga je to navodilo na ono mnoštvo sofisticirane sprdačine uz fleksibilno postavljenu zabavu, maksimalno dorađenu glazbu i koncept, odgovorio mi je 'kod Peđe ti je druže moj uvek sve koncept'. E, a Vikend Revolucija ga nema, a ako ga i ima, ne uočava se dobro i nije postavljen na odgovarajućem nivou koji bi naveo publiku na nešto više od čiste zabave. Ako se uopće publika uz njih može i zabavljati. A to isto nisam primijetio na ovome koncertu, onako kako se čovjek može zabaviti u svojoj glavi od obične gluposti, predrasuda, hipoteza i iskrivljenih shvaćanja. Humorom, angažiranošću i širokim spektrom ideja. Jako, jako slabo i šlampavo. Prošle godine mi je Dragoljub Đuričić, nekadašnji bubnjar Leb i sol rekao da kad je kao klinac svirao prvi puta u Zagrebu, čini mi se 1976., još prije nego li je postao kompanjon Stefanovskoga, pokojni Darko Glavan je napisao raport koncerta u kome je stajalo da njihova muzika 'miriše na kukuruz'.

Svirka nije bila nimalo zabavna i ja se osim uvodnog dijela uopće nisam zabavio mada su se Listopad i Vikend Revolucija trudili napraviti zabavu. Istinski kad sam se od srca nasmijao i zabavio na HGF-u bio je nastup Đubriva 1999. godine, na fenomenalnoj svirci Minimum Sistem Requiments 2006., na nevjerojatnom nastupu Heroine 2007. kada je Hrvoje u mantričkom transu skoro počinio samoubojstvo na pozornici i još nekim vrlo dobrim koncertnim nastupima od pola sata. Ali ostatak konkurencije, baš upravo poput večerašnjih aktera upravo zbog manjka koncepta, dobrih pjesama i osnovnog adrenalina koji bend, muzika i scenski nastup pružaju nikako ne upotpunjavaju percepciju diskofila.

horvi // 18/03/2014