Pamtim kad sam prošlo ljeto odgledao u Spunku prvi zagrebački nastup Dječaka iz vode. Već tad je pokazao koliko je jak pjesnik, ali jedva za šačicu ljudi. Na space festivalu je situacija bila puno potentnija po odzivu publike. Ono što ovaj festival čini posebnim je što se održava u prostoru Kule Lotrščak, koja je iz svoje muzejske namjene prenamjenjena u koncertni prostor. Sama organizacija je išla kao podmazana, a pošto sam imao čast da budem nazočan na tonskoj probi, uvjerio sam se koliko je već tad sve išlo po špagi, što samo govori u prilog tome koliko je ovaj festival pozitivno i profesionalno odrađen. Nastup je počeo s jedva akademskim popularnim petnaestominutnim odmakom, što je dobar put koji bi trebali slijediti i drugi organizatori koncerata. Soba u kojoj je organiziran koncert ima nekih pedesetak kvadrata, a publika je ponajviše sjedila na podu, što je još jedna od onih iskrenih spontanosti koja se rijetko viđa na koncertima.

Dječak je napravio dobar performance, a uz njegovu električnu gitaru, društvo mu je za vokalom pravila suputnica Ljubica koju znamo kao osobu zadužene za pjevne dionice kojim prati Zdenka Franjića. Prije svake pjesme Dječak iz vode je imao kratku priču o pjesmi. Te priče su imale i dozu smijeha i cinizma, a jedino što nije štimalo je bio malo nerazgovjetniji vokal, te je ponekad zvučalo kao da mrmlja sebi u bradu. Ali čim je pjesma krenula ti problemi su prestali. Vokal koji ima dječak ima onaj uzorak koji me podsjetio na radove mladog Johana Š. Tekstualno gledano pjesme mu imaju dobru fabulu kojom će vas natjerati da poslušate pjesmu poput neke priče, gdje napeto iščekujete završetak. Glasovi Dječaka i Ljubice toliko se moćno isprepliću, a Ljubičin glas ima boju Patti Smith i samim tim samo još više pojačava snagu tekstova. Publika se posebno nasmijala u uvodu za priču "Kako tući ženu", a sama pjesma kako je tekla samo je dizala atmosferu među prisutnima. U jednoj od pjesama u sredini je ubacio refren "Psycho killer" koji je publika prihvatila i zajedno s izvođačima otpjevala. Bilo je i pjesmama neobičnih naslova ("Obrij pičku sikirom"), a odsvirao je i nekoliko novih poput uvodne "Pitao me Sigmund Freud" i " Patka crvenog kljuna". Večerašnju Dječakovu glazbu sam doživio kao blues nove generacije koja bi u njegovoj glazbi mogla prepoznati jednog velikog pjesnika koji svojim glasom prolazi kroz vas poput bodljikave žice. Ako imate volje poslušati njegov opus koji dosad broji oko tristo pjesama, raspoređenih na četiri albuma, požurite. Jer uskoro stiže i peti nastavak koji će brojati novih stotinjak pjesmama. A stignete još i na ovaj genijalan festival pogledati neke zanimljive izvođače, jer cijela priča završava u nedjelju navečer.

jura // 20/09/2014