Nakon neuspješnog prvog pokušaja, napokon su stigli Pow!, ali ne prije nego što je Zdenko Franjić sa frendom iz Zeline kao Babilonci odrecitirao svoje. Kod ovakvih situacija jednostavno ne znaš da li se smijati ili pokušati ozbiljno shvatiti izvođača. Problem je u tome što je Zdenko osoba neupitnog autoriteta i ugleda, pogotovo u underground krugovima, ali da je netko slučajno nabasao na njegov nastup, pomislio bi da se odvija audicija za Noćnu moru ili nešto slično. Ne pomaže ni nabrajanje prvoloptaških rima. Apsurdnost situacije je potencirana bezemotivnim, rezigniranim, gotovo robotskim načinom recitiranja uz tek tu i tamo koji pokušaj pjevanja, tj. zavijanja. Točka na i je bila činjenica da se to sve odvijalo u tzv. malom pogonu Močvare, na improviziranoj pozornici lijevo od šanka. Glazbena pratnja je varirala od minimalističkog techna pa do drone-a, a tek u zadnje dvije pjesme, nazovimo ih Aleluja i Bugi Vugi, je dinamika malo pojačana, što glazbeno, što vokalno, pogotovo Bugi Vugi čija važnost će se kasnije manifestirati. Tako bi valjda Skinny Puppy zvučali mamurni da im se da najnužnija moguća oprema. Nakon par minuta smirivanja dojmova, nastupili su Pow! Oni su pak izgledali kao melting pot trenutne pop kulture. Tako imamo Howarda Wolowitza koji zvuči na John Lydon na vokalu i gitari, curu sa B-52 frizurom na Moog Prodigy-ju, Skrillex-olikog tipa na ambijentalnim zvukićima i zujanju i Token Black na bubnjevima. Sviraju mješavinu garažnog rocka i plesnog post-punka sa dosta ispremješanog sa psych solažama što i nije tako čudno obzirom da dolaze iz San Francisca, iako su započeli sa nelošim krautrockom nalik na rani Stereolab. Zbog ograničenja navedene male pozornice, zvuk nije baš mogao zvučati kao na studijskim snimkama gdje više vuku na Spacemen 3, već je vukao na lo-fi energiju Fuzztonesa. Zbog toga su im većina pjesama zvučala slično uz minimalne razlike budući nisu mogli iskoristiti sva čuda što im omogućava studio. Moog Prodigy koji je trebao biti faktor po kojem bi se trebali razlikovati od ostalih garažnih bendova, ali nažalost on se uopće nije čuo od bubnjeva i gitare. To ih nije sprječilo da daju sve od sebe da zabave tih pedesetak ljudi što ih je došlo vidjeti prije nego što se proslave. Za zadnju pjesmu su izrazili želju da odsviraju spomenutu Bugi Vugi u svom aranžmanu sa Zdenkom na vokalu. Nažalost Zdenko je već otišao pa su je svejedno odsvirali. Naglo su se pretvorili u najžešći Hawkwind tribute band. Gitara je nemilosrdno monotono mljela, bubnjevi su bili puni brush-eva, svemirski zvukići su frcali na sve strane, mantre, tj. Bugi Vugi se stalno ponavljao. Bolji završetak nastupa nismo mogli dobiti. A onda se ipak pojavio Zdenko i odsvirali su još žešću i luđu verziju iste pjesme. Jedan od onih trenutaka zbog kojih ti bude drago što si tu gdje jesi bez obzira što je bilo prije i što će doći kasnije.

Uglavnom Pow! je jedan zabavan mladi bend koji se još snalazi među svim mogućim utjecajima iako je ugrubo odredio kojim smjerovima se želi kretati i još nema potrebu kalkulirati. Volio bih da nas još koji put posjete da vidim u kojem smjeru će se razvijati, a Zdenko je još jednom pokazao zašto je faca, ali stvarno mislim da je došao red da osnuje jedan pošten r'n'r bend. Mislim svaka čast avangardi, ali smatram da Zdenko može puno toga reći u nekoj konvencionalnijoj formi. Bugi Vugi!

tomislav // 08/10/2014