Zdenko ne haje mnogo, a niti malo za bilo kakve furkeraje i preseravanja. On voli igre i improvizacije. Odvalio se nakon 40 ljeta na plećima kao frontmen u svoj prvi pravi bend Loši dečki s kojima je objavio 4 nes(p)retna garažna rock-punk albuma u razmaku od samo dvije godine (1999-2001), kritika je u početku ta izdanja dočekala sa simpatijama kao jednog od pionira nezavisnog izdavaštva na području ex-Yu kada je pokrenuo 1987. Slušaj najglasnije, da bi ga istom mjerom, vrlo brzo otkantala u zaborav poput totalnog autsajdera koji se nije sposoban nositi s Hladnim pivom, Let 3 ili Majkama. Gotovo degradiran i zaboravljen od svih, iste godine kada su se Loši dečki rasturili jer, iskreno govoreći niti nisu znali bogznašto svirati mada su imali kolekciju izrazitih hitova (jedan od najboljih je bio "Ana veša veš"), Zdena se odlučio na solo karijeru pjevajući na njemu drage instrumentale u kojima je bilo zaista svega na repertoaru - blues, reggae, dub, psihodelija, elektronika, soft-rock, disco, punk, house, techno, experimental... Objavljivao je on tako čak 14 solo albuma od 2002. do 2007. pod različitim imenima Lutajući, Čudnovati, Napuknuti, Srečnuti, Urokani, Zalutali, Fuckin' DJ Zdena (zadnji mu je bio LUTAJUĆI (Gezgin) DJ ZDENA - "Undead In Istanbul" (2010), te su mu gotovo sva ta solistička izdanja doživjela recenzije na našem portalu, a trebaju se tražiti u rubrici 'slušaj najglasnije'. Koga zanima, potruditi će se...
Iznenada, Zdena je nakon 6 godina bendovske šutnje pokrenuo svoj novi projekt koji se u početku zvao Umetniki po nazivu jednog od njegih solo albuma "Umetnost umetanja" iz 2003. godine, udružio je snage s alternativnim glazbenikom Hrcom i u tišini podno Sljemena napravio fantastičan elektronski eksplozivan dvostruki album "Kaj bi šteli ti umetniki?" objavljen početkom 2007. godine. Naravno, u Hrvatskoj nitko osim revne Terapije nije mario za to, ali su zato godinu dana kasnije, 4.II 2008. taj sjajan izvor nadahnuća osjetili Amerikanci uvrstivši album na čelno no.1 mjesto albuma u Stanfordu, po broju slušanja i okretanja pjesama. Interesantno je spomenuti da su no.2 bili Napalm Death, a nakon tog otkrića američkog studentskog radija iz Kalifornije zaredali su se na njihovim listama mnogi autori sa Slušaj najglasnije - Kukuriku Street, Goribor, Zemlja broj 9, Marinada, Federico Barabino & Kejni Siratori, Tehac, Kodagain, Bambi Molesters, Trebor Herbert, Actooon... Amerikanci su počeli slušati glazbu s Balkana, negdje iz Europe, iz neke njima omražene rusko-slavenske pripizdine o kojoj su samo čuli i učili da tamo stalno vladaju ratovi, te da je bolje ne družiti se s bradatim šumskim tipovima koji nose kokarde, šajkače i opanke, nekakvim likovima zbog kojih nastaju veliki problemi i svjetski ratovi.
Umjesto da su naši mediji popratili ovaj veliki doseg Zdene, oni čak nisu unatoč plasiranim informacijama bili niti spremni da na bilo koji način ideologiziraju taj veliki učinak njima tamo nekog 'beznačajnog umjetnika' o kome, istini za volju, niti nisu osim nekolicine adekvatnih stručnjaka i promatrača, imali pojma. Recimo ovako, da skijanje nije odavno udomaćeno još od vremena Bojana Križaja, Borisa Strela, Jureta Franka, Jože Kuralta, ako se netko sjeća Bogdana Norčića koji je bio skijaš-letač, a valjda svatko zna i nenadmašivog Roka Petroviča (osvajač kristalnog globusa u slalomu 1985.) na nekadašnjoj Jugoslavenskoj televiziji i da, na svu sreću, onaj komunistički sistem nije bio toliko zaključan i zatucan u Jugoslaviji kao u zemljama bivšeg istočnog bloka, uspjesi Ivice i Janice Kostelić bili bi ravni nuli. Što je posrijedi? Jasna stvar, suživot s velikim asovima skijanja, sportske discipline koja je mnogima izgledala smiješno i bezvezno jer što će se jedan 'jugoslavenski' skijaš mjeriti s Austrijancima, Švicarcima, Francuzima, Talijanima, Skandinavcima, Amerikancima i Kanađanima (a i Rusima), te ubjedljivim švedskim svjetskim asom no.1 - Ingemar Stenmarkom kad od cijele jugoslavenske nacije jedva da je skije na noge znalo navući šaka ljudi? Ljudi su znali govoriti da je skijanje sport samo za sjevernu Sloveniju...
Karikirano govoreći, Babilonci su unatoč velikog američkog uspjeha u vlastitom dvorištu doživjeli muk svoje nacije, onu indiferentnu paradigmu čovjeka koji više vjeruje medijima nego li samome sebi, jer naravno, u pitanju je jedna vitalno različita stvar: Babilonci rade poput nekadašnjih sportskih vedeta i umjetnika - s dušom i srcem bez obzira na feedback, a danas se samo radi biznis na brzaka i čistu foru. Kupiš talenta za par miliona eura i dobiješ ih u potencijama neslućenih mjera ako ne precijeniš nečijue mogućnosti. Mjenično-brokersko poslovanje, kibiciranje i kladionica. Ide-ne ide. Možeš se jako opeći i zaglibiti u dugovima za cijeli život.
Elem, Babilonci su spontani i vrlo radišni. Imaju 15 albuma oscilirajuće kvalitete, jedan od najboljih im je dvostruki "Ko' je ubio Satana?" (2007), a svakako najbizarniji je jedan od posljednjih "Za jedan dobri fuk" (2014) koji iznosi gotovo 8 sati i na njemu su radila dva velikana hrvatskog undergrounda - Car i Marek, odranije znani pod imenima Smrt i Čekić, te Ampoule Andario! Nakon njega objavili su u posve drugačijoj postavi "Na daždevnjakovom izvoru" koji iznosi sitnih, svega 3 sata, hahaha!
Zdena, sada već umalo 60-togodišnjak, još uvijek je vitalan i sposoban 'rokati' da stane ispred mikrofona dok mu pratnju čine matrice i živi glazbenici između kojih su povremeno bili St (frontmen Goribor) i Buš (prvi pjevač Kojota), te nekad obećavajući Klit (D-Polikkia) koji se netragom zagubio u hrpi šodera iza mješalice za beton. Nije Zdena, kako bi se mislilo 'brižljivo čuvana tajna' poput recimo Francija Blaškovića koji dugi niz desetljeća nije htio izaći iz okvira Istre, nasuprot, Zdena i Babilonci su kroz 7 godina karijere plovili po raznim unutarnjim hirovima nesposobni i neorganizirani da naprave živu svirku jer nikad nisu funkcionirali kao live, već studijski, točnije rečeno, kućni session bend koji je mahom snimao sve ono što je odsvirao i sve je bilo i jeste ostalo unikatno. Jednom i neponovljivo bez mogućnosti preslikavanja snimljenog zapisa na rijetkim koncertima koji su varirali od katastrofa do nekih jako dobrih momenata kao što je bio onaj na T-Mobile InMusic Festivalu 6, 21.VI 2011. kada su u pratnji imali čak 3 ženske vokalistice.
U kojoj će postavi nastupati, neizvjesno je, nadajmo se s novim trubačem Mario Hotkom koji unosi free-jazz reference Miles Davisa u njihov šaroliki koloplet svega i svačega, a kako nemaju stalnog bubnjara, tempo će najvjerojatnije održavati matrica u koju treba slijepo vjerovati da je najbolji dio cijele infrastrukture. Jedino ako se ne dogodi neko čudo inspiracije trenutka u što je, ipak teško za povjerovati. Kako će biti, to niti sam dragi Bog ne zna, zato dođite pogledati i poslušati novi unikatni koncert kakav se vjerojatno više nikad ponoviti neće. To su i takvi su Babilonci.
promo guy // 06/01/2015