Znate već kako to ide u svijetu muzike - ako nemaš baš novih spotova, singlova ni albuma a želiš napuniti neki veliki prostor, preko koncerta prebaciš sigurnosni veo obljetnice i voila! To onda u ciljane publike izazove efekt nevjerice "zar je moguće da je već toliko prošlo godina...?", laćaju se prašnjavog i požutjelog telefonskog imenika iz najnižeg pretinca komode te u njemu pronalaze broj neke prve ljubavi ili stare prijateljice iz osnovnoškolskih klupa i zovu ih da već sutra odu po karte kako bi proslavili 20 godina benda uz koji su zajedno odrastali. Priča možda zvuči nategnuto i patetično ali uvjeren sam kako se među tisuću ljudi okupljenih u Tvornici ove subote na koncertnoj obljetnici Six Packa, naravno uz hordu "novih klinaca" u prvim redovima, našlo i dosta takvih nostalgijom opijenih duša. Problem kod takve jooooj-pa-taj-bend-je-moja-srednjoškolska-ljubav publike je taj što ako vam je srednjoškolska ljubav Six Pack (ili Gužva u 16ercu ili Offspring) vi ste vrlo vjerojatno ubrzo prerasli tu "ludu punk fazu" i sad ste zagriženi fan Bon Ivera pa vam danas nije ni na kraj pameti pojaviti se u Tvornici u devet sati kako bi podržali neke tamo punk predgrupe. Pa onda Pičke Vrište opet sviraju za prijatelje i rodbinu. Ovaj puta nisu imali ni sreće sa ždrijebom. O redoslijedu nastupa predgrupa je naime, barem tako kažu organizatori, odlučivao Random.org i Pičke su tu izvukle deblji kraj. Koliko god se to možda doimalo zgodnim i zabavnim riješenjem, moje je mišljenje da je ovaj bend trebao svirati treći jer em su po zvuku i ljubavnoj tematici nekako najsličniji samom Six Packu, em su najkvalitetniji od sve tri predgrupe te večeri. Možda mi se to čini jer je ovo već treći put da ih slušam u rekordno kratkom vremenu, pa su mi se uvukli pod kožu ti njihovi slatki pjesmuljci, a možda su zbilja dobri. Ti dečki znaju svirati, s tehničke strane je to vjerojatno i najjači performans cijele večeri. To su jako interesantni i energični melodični rifovi i prijelazi koji me osobno tjeraju da lamatam rukama po zraku i osjećam se kao da bih mogao skočiti vrlo visoko. Pogotovo u pjesmi Sumanut koju nisu namjeravali izvesti ali su na kraju ipak popustili nakon dugog i upornog nagovaranja iz publike. I neka su, to im je najbolja pjesma. Šteta što ju nisu stavili na album. Koji je dobar ali ga izbjegavam slušati jer ne želim naučiti sve stihove napamet pa da mi onda spoznaja koliko je cijela stvar pičkasta kvari doživljaj nastupa. Ovako zid buke dvije gitare dijelom proguta te Bojan Jambrošić style( "tvoje ime u notama, Kristina..." i sl.) stihove i ostaje odlična svirka i svi sretni i zadovoljni. Dosta o njima, treba nešto ostaviti i za slijedeći izvještaj s njihove svirke koji ćete, nastave li ovim tempom, moći čitati otprilike slijedeći tjedan.

A onda, Saučešće. Ako se pitate koliko grozomorno može zvučati "side project" pjevača Frakture Mozga, odgovor je - jako. Pod "grozomorno" ne želim reći da će vam izazvati groznice i more, pošto se furaju na tu neku horor tematiku, nego da jednostavno ništa ne valja. Ne bi to možda ni bio toliki problem (rekli bismo da su novi i da se traže i tako to) da sami ne ostavljaju dojam kako misle da su baš guba. A nisu. Naročito taj momak koji uz to što misli da zna pjevati i svirati gitaru još i, primjetno je to iz helikoptera, vjeruje da je neopisivo duhovit, zgodan i pametan. Možda je to stav na koji se pale curice, ali ja bi mu toplo preporučio da, u slučaju da si barenje spomenutih nije postavio kao krajnji domet karijere, malo siđe s tog oblaka jer s muzičke strane nema nikakvo pokriće. Pa onda malo i iziritira ljude koji su Saučešće za vrijeme većeg dijela nastupa prosto ignorirali. Ni povika potpore, ni pljeska ohrabrenja, ništa. Tako to završi kad se držiš kao da si sam sebi dovoljan. Kad je već tako, možda bi se zbilja trebali malo pritajiti u osamu garaže onda i poraditi na pjesmama. Snimili su ih do sad jedno 4,5 ali ja se iskreno, za njihovo dobro, nadam da one skladbe koje su nam te večeri izveli u prvoj polovici svog nastupa nikada neće dobiti studijski zapis. Bar ne bez ozbiljnije prerade, da ne kažem rekonstrukcije. Mislim, ako si izabrao svirati taj pop punk za brainwashane tinejdžerice, ja to mogu respektirati. Al' daj se onda barem potrudi da ti pjesme ne zvuče kao odbačene skice za soundtrack amaterske srednjoškolske treš romantične komedije koju su popljuvali i u školskom listu. Kako se bližio kraj svirke, odsvirali su i tih par već objavljenih stvari poput Bake i Apokalipse koje su donekle izvukle stvar ne zato što su dobre nego zato što ih je dio okupljenih prepoznao pa im, eto, i zapljeskao. Svi članovi ovog benda imaju dosta iskustva i relativno uspješne matične bendove pa me čudi da misle da im ovo može proći. Fast Response je ždrijeb najviše pomazio pa su dobili priliku svirati pred već solidno ispunjenim velikim pogonom. I tu su priliku solidno iskoristili. Njihov brzi, agresivni i melodični skate punk zbilja zvuči kao da dolazi tamo negdje iz Orange Countyja. Vjerujem da je to najveći kompliment koji im se može dati pošto je jako očito da upravo tome i teže. Pjevaču engleski leži kao materinji i fino ga se razumije dok pjeva pa se da razlučiti da imaju i dosta smislene stihove, većinom društveno osviještene. Osobno mi se dopala Sober koja na prvo slušanje zvuči kao jedna od bezbrojnih generičnih oda opijanju samo da biste shvatili da se u biti u radi o odličnom seciranju turobnog mikrokozmosa starog kvartovskog pijanca. A odsvirali su i jednu stvar na hrvatskom koja se zove Vrati mi pare i čiji su me stihovi "Vrati mi tange, tange moje bake" nasmijali više nego što mi se danas čini objašnjivim. Dijele gitarista s Pičke Vrište i treba reći da je taj lik dosta živahan na pozornici što je rezultiralo meni omiljenim trenutkom večeri u kojem se baš propisno "potrgao" aterirajući na leđa s nogama u zraku i počupavši pritom kablove van. Kulerski je to odbolovao i nastavio sa životom a ja se nadam kako zbog tog neće smanjiti s divljanjem ubuduće. Protuteža mu je novopredstavljeni basist koji se, ako sam dobro zapamtio, zove Vedran i drži se dosta ukočeno i pogrbljeno, kao da mu nije baš najugodnije. Posebno je sladak bio kad se u jedno pet navrata primio mikrofona da bi nam nešto rekao, samo da bi nakon sekundu odustao od te namjere. Da skratim priču, upita li me moj šogor (zet, što li? sestrin muž!) amerikanac ikada da mu preporučim neki naš punk bend, ja ću kao asa iz rukava izvući Fast Response. Svjetsko a naše. Do sad nisam često išao na njihove svirke ali planiram to promijeniti. Konačno, oko 11 i 30, Tvornica se napunila a na stejdžu se ukazali slavljenici. Kad kažem da se Tvornica napunila, mislim da je bitno naglasiti i tko ju je napunio - bile su to lijepe žene. Dakle, bio sam i na Mando Diao i na 30 Seconds To Mars ali, ljudi moji, nije to ni sjena ovome. Na svakih 20 centimetara stajala je nova krasotica, nešto nevjerojatno (jer nije baš da su gospoda iz Six Packa ljepotani u cvijetu mladosti). Dobro. Sad kad smo to razjasnili, reći ću vam da su počeli bombastično - Nekako najviše me boliš ti je poslužila kao ledolomac. Na taj je način bila možda malo i žrtvovana jer je ekipa u tim trenutcima bila još uvijek statična i "hladna", ali vrlo su nas brzo doveli na radnu temperaturu. Kao što su i obećali, provozali su nas kroz svoju bogatu karijeru odsviravši nam po par stvari sa svakog albuma ne preskočivši pritom niti jednu bitnu točku. Bila je to jedna ugodna i dražesna vožnja po dobro utabanim starim cestama. Ljudi su profesionalno odradili svoj zadatak bez ikakve zamjerke, njihove sviračke i (pogotovo, rekao bih) stihoklepačke sposobnosti ionako nikad nisu bile upitne. I publika je bila dosta "unutra", što je pogotovo bilo primjetno za vrijeme Anđele, obilježene zaglušujućim singalongom. Uživali smo i mi i oni, ali moram reći kako ipak nije došlo do onog ekstatičnog stanja totalnog delirija. Rutinerski odrađen nastup pred ljudima koji ih vole i cijene toliko da i nisu mogli kiksati - ništa više, ništa manje. Pogo je bio slab, što se može objasniti zaokupljenošću potencijalnih sudionika pametnijim poslovima (pripadnicama ljepšeg spola). Pala su i čak tri bisa na kojima su malo okrenuli na zafrkanciju pa smo čuli Karma Chameleon, Food Around The Corner i, konačno, emotivnu izvedbu Druže moj koju su otpjevali zagrljeni na sredini pozornice s izrazima lica koji su istovremeno odavali sjetu, sreću i ponos. Six Pack je jedna skupina prijatelja koja je, radeći ono što vole i što najbolje znaju, obilježila sazrijevanje već mnogih generacija, a pritom i dočekala svoje pozne godine. Zagrebačka ih publika otvoreno voli, baš kao i oni nas, pa mislim da imamo pravo očekivati još dosta ovakvih fešti u njihovoj režiji u godinama koje dolaze. Još ako povod bude izlazak kakvog odličnog novog albuma, a ne neka slijedeća obljetnica, našoj sreći neće biti kraja.

ujak stanley // 27/01/2015