Disciplina u Zagrebu uz promociju box seta Ove ruke nisu male… 3, je jedan od događaja koji se ovaj petak nikako nije smio propustitii, posebno ako ste odrastali zajedno s njima u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Koja je specijalno za ovu prigodu okupio i stare članove koji su svojevremeno činili zagrebački dio grupe. U predvečerje koncerta iznenadilo me što karte za koncert nisu planule u pretprodaji, nego ih je bilo za kupiti i ispred kluba. Pretpostavljam da se tad prodao ostatak karata, jer u 22.15 h kad se bend uspeo na pozornicu i krenuo s "Himnom" mjesta za disanje bilo je (ni)malo, jer klub se odjednom dupkom ispunio.Prvi dio koncerta odradila je sadašnja Disciplin A Kitschme s novim bubnjarom. Što me osobno fasciniralo je Igor Djeke i njegova usna harmonika koja je uspješno pokrivala sav puhački dio s jednim tako jednostavnim instrumentom. Treba pohvaliti i tonca koji je svoj dio odradio all the way i na kojem god mjestu da sam se nalazio u dvorani zvuk je bio savršen. Koja je bio svirački posebno inspiriran i šamarao je svojim basom, a pjesme poput "Zelenog zuba" ubrzane su i pankerski požešćene. Publika je disala s Kojom, interakcija je štimala koliko god je Koja to indirektno izbjegavao. "Ovisnik o moći" donio je i Kojin usklik "ajmo svi" i malo po malo pametno je dizao tenzije koncerta. Uopće ne treba sumnjati koliko je sve dobilo emotivno i glazbeno na težini kad se na pozornici pojavila zagrebačka brass sekcija na pjesmi "Zlopamtilo". Jurij Novoselić, Nikola Santro i Igor Pavlica svirali su još sirovije i tvrđe, cijeli zvuk mi je imao prizvuk Milesa Davisa iz njegove električne faze na 45 okretaja. Tu sam već shvatio kako je Disciplina ne samo grupa već specifičan kult. Dopalo mi se što Koja nije previše isticao brass sekciju, ipak su oni ovdje bili gosti, i to iznimno, zbog izlaska box seta. Tako su brassovci, ovisno o pjesmama, odlazili i vraćali se na pozornicu. Novije "Ovisnik o moći", "Neukusu treba reći ne" već sad imaju jednaku veličinu kao da su nastale i prije trideset godina, a jedna za drugom samo su tekle iz Kojina rukava, bez ikakve stanke između njih. Fascinantno je koliko je Koja neovisno o godinama i dalje u undergroundu i iznutra udara po main streamu. Svojom pojavom na pozornici pokazao je veliki autoritet i u svakom trenutku sve je štimalo. Sirovost i energija koja izlazi iz ovih muzičara toliko je visoko pozicionirana da sam se ponekad pitao kako je to moguće. Bilo je nemoguće da ne dođe do bisa, na kojem su nam priuštili pravi jam session. Na prvom od njih posebno mi se uklesala "Tata i mama", a na drugom "Ah kakva sreća", i za kraj "Buka u modi". Improvizacije su izlijetale iz rukava, pjesme nisu trajale kraće od pet minuta, ali bez ijedne rupe i monotonosti. Koliko god je stara garda benda na tren vratila neko izgubljeno vrijeme, sadašnja postava u mojoj vizuri ima taj jedan reski, pa čak i alternativniji pristup glazbi kojom nas Koja vodi. I otvara neka nova vrata. Oni koji su pohodili koncert imati će idućih dana o čemu pričati. Neupitno, jedan od kandidata za koncert godine.

jura // 14/03/2015

> vidi sve fotke // see all photos