Prvi dan ferja je bio dosta naporan. Započeo je s izložbom Da vincijevih izuma, nakon koje sam shvatio da bi bez njega i Tesle svijet bio jedno jako čudno mjesto. Pitanje je kako bi nam izgledali auti bez zupčastog i remenskog prijenosa, bicikli bez kuglagera, kako bi mjerili jačinu ili smjer vjetra bez njegovih vjetrokaza... Čuda koja je izumio prije 500 i više godina i dan danas funkcioniraju u najboljem redu, a preteču helikoptera da i ne spominjem. Ostao sam zapanjen saznanjima koja mi je ova izložba pružila. A da ne pričam o strojnicama, topovima i tenku, bez kojih ne bi bilo ni ratova, a ne bi se ni snimali ratni filmovi. A bome ratni se film snimao okolo Kineskog paviljona gdje se održava izložba, baš u vrijeme našeg dolaska, koja se btw. održava još do 16.08.2015. Vreće napunjene pijeskom, bodljikava žica, izgoreni auti, busevi i tramvaji, upućivali su na gadnu akciju koja se tih dana snimala na tom mjestu, a upoznati smo da se radi o seriji francusko-njemačko-hrvatske koprodukcije. Dnevnim uzbuđenjima tu nije bio kraj, jer čekao nas je "Prdoprah doktora Proktora", koji je konačno počeo igrati u boljim kinima. Za neupućene, radi se o ekranizaciji prve dječje knjige poznatog norveškog pisca trilera, Jo Nesbøa. Kako se ne radi o holivudskoj interpretaciji, ovaj film vrijedi pogledati. Samo šteta, s obzirom na radnju, da nije napravljen u 4D. Nakon zasluženog poslijepodnevnog odmora, krenuo sam u napornu večer. Prva stanica je bio Spunk. Tamo je naime iz najavljenog Klub.-a prebačen nastup grupe JACK NAME. U ovoj inkarnaciji Jack Name su bila dvojica čudaka koji su na stolu ispred sebe, prekrivenim bijelim stolnjakom, imali sva čuda elektronskih pomagala, sintova, loopova, uz jednu čudnu gitaru koja je ispuštala sve drugo, osim poznatih gitarističkih zvukova. Svoj set započeli su "koktotvinsično" s velikom sličnošću i u vokalu, međutim, vrlo brzo su se prebacili na nešto teže elektro darkerske teme, no nakon samo pola sata naprasno su završili svoj nastup, očito razočarani malim odazivom publike, koja se mogla nabrojati na prste dvije ruke. To nam je, većini u Spunku, dalo vremena da se prebacimo do Močvare na nastup kanadskih AUSTRA. Dosta veliki "hajp" je vladao oko nastupa ovih elektroničara, pa je bilo zanimljivo i vidjeti gužvicu pred Močvarom popunjenu raznoraznim subkulturnim grupacijama ljudi. U trenutnoj inkarnaciji bend se sastoji od dve cure i dva feminizirana momka, koji svojim pojavama, prvenstveno klavijaturista, odvraćaju pažnju sa ženskog im društva. Naime, spomenuti klavijaturista, imena Ryan Wonsiak u potkošulji isticaljki tip "Borat", ima vrlo zanimljive pokrete za vrijeme pjesama, pa se cjelokupna pažnja s pjevačice, koja ima vrlo zanimljiv vokal, skreće na njegovu pojavu. Katie Stelmanis razvila je zavidnu tehniku pjevanja baziranu na čudnom pjevanju Elizabeth Fraser i Bjork, pa probajte zamisliti kako je to zvučalo, ako još ne znate. Inače, cjelokupna glazbena podloga slična je euro elektro popu St. Etienne, pa da sam se slučajno probudio u Močvari usred njihovog nastupa, mislio bi da je 1990. u nekom britanskom klubu.

Jednosatnu svirku započeli su s Painful Like i Forgive Me, no prva prava reakcija publike došla je sa mračnom Darken Her Horse. U sredinu seta ubacili su neke nove pjesme, koje su srećom presjekli odličnom Home, jer bi inače ubili atmosferu, koja se taman počela zahuktavati na željenu temperaturu. Kraj oficijelnog djela pripao je hitovima s prvog albuma, Lose It i Beat the Pulse, koji su pregrijali atmosferu, koja je uz povremene uzvike "uuuuuuu", bila ko na nekom DJ partiju, a ne na koncertu. Pogotovo mi se to učinilo u jednom trenutku, kad sam pogledao na stejdž, s kojeg je dopirala muzika, a činilo se kao da svi osim bubnjarke, plešu i imaju ruke u zraku ne dodirujući svoje instrumente. Bis nije bio upitan, a na njemu su odsvirali još tri pjesme, od kojih je posljednja bila Hurt me Now, a ja sam uz ponoćne otkucaje pohitao u Vintage Industrial Bar, gdje je trajao Indirekt festival warmup na kojem su te večeri svirali domaći Humanofon i The Orange Strips i bosanskošvedska kantautorica Adna, te mađarski Kolin. Iako sam prema rasporedu svirki, trebao naletjeti već na kraj mađara, kako to obično biva uspio sam doći na zadnjih par pjesama labinskih The Orange Stripsa. Već i ptičice znaju da gajim velike simpatije za taj bend, pa kad sam na ulazu u dvorište čuo taktove Kissed A Girl (It Wasn't You), poitao sam da ih čujem barem na kratko, jer sam mislo da im je to kraj seta.

Ispostavilo se da je cijeli program dosta kasnio, pa sam ulovio još i Suffocate in Love i History of You. Ne znam što bih novoga mogao o njima reći, osim da se svakiput razveselim kad ih gledam, a s druge strane i rastužim jer vjerujem da bi taj bend, da "radi" u nekoj imalo normalnoj glazbenoj državi, svirao pred desecima ticuća ljudi, a ne pred desetak, koliko ih je bilo u Vintageu sinoć. A od tih deset, troje ih je bilo iz organizacije, jedna supruga... Iako mi je već polako bilo dosta svega te večeri, nagovoren sam da pogledam još malo Kolin, koje zovu mađarskim Scissor Sisters, a osvojili su dvije godine za redom MTV nagradu za "Best Hungarian Act". E sad, zanimljivo je da isti bend nikad nije svirao na najvećem mađarskom festivalu, Sziget festivalu, što mi je u kratkom razgovoru i potvrdio njihov meneđer. Usporedbe s popularnijim amerikancima stoje, a ja bi još tu ipak dodao i Bee Gees, no činjenica da su Kolin zanimljiviji za gledanje zbog svog outfita, nego za slušanje, vrlo brzo me otjerala na odlazak, kao i nekoliko preostalih ljudi u klubu.

Za kraj ove poduže "ispovjedi", moram naglasiti da već dugo nisam imao ovako uzbudljivu glazbenu večer, a vjerojatno se i neće vrlo brzo ponoviti. Hvala na čitanju i laku noć!

pedja // 19/06/2015