Vijest da su S.A.R.S. i Dubioza rasprodali pulsku Arenu nije ništa spektakularno. Ipak se radi o fenomenima koji s alternativom imaju veze kao Nives Celzijus s kulturnim uzdizanjem. Neobično bi bilo da nije rasprodana. Da me na autostopu ispred tunela Učka pokupio trošni slovenski kombi pun krastera za Monte Paradiso pripisao bih to pronalasku ziherice u plastu sijena. Ali kad mi je stao bračni par koji je s Pelješca potegnuo radi Dubioze, učinilo mi se da je svako vozilo koje je prošlo pored mojeg palca imalo Arenu za konačno odredište. A tamo redovi su za obližnje dućane i pekare dosezali i do 10 metara. Onda si možete misliti koliki je tek red bio pred amfiteatrom. Ipak, iznenadih se kako obilaskom okupljenog ljudstva nisam naišao na nikog poznatog. Možda jesam mimo kolone šeretski ušetao preko ulaza za akreditirane, ali sam se otužno pomirio s činjenicom da neću naći ekipu za henganje u masi gdje vladaju srednjoškolci, a privjesak im čine 40+ generacije obiteljskih ljudi (nerijetko s djecom) i znatiželjni strani turisti kojima je netko na rivi prodao priču da su dotični bendovi vrh alternative u ex YU.

Dok se Arena još punila, S.A.R.S. je započeo svoj set točno u najavljeno vrijeme. Publika je već bila zagrijana em od sunca, em od uzbuđenja dok su čekali sat ili dva da uđu. Tako da je rulja počela skakutati, mahati rukama, paliti lampice na mobitelima i singalongati u roku od odmah. S.A.R.S. je već definitivno postao "Bijelo Dugme Nutella generacije", kako je to predviđao Zoran Stajčić prije 4 godine. Samo što ovi klinci dok slušaju doma "Buđav lebac" Nutellu jedu na žlice i ne znaju kako je to kada ljubi Bosanac. Ali zasigurno znaju kako jebe Švabo. Oni znaju za Bijelo Dugme samo iz roditeljskih priča, pa se čini besmislenim objašnjavati im kako je S.A.R.S. zapravo poslijeratni virus složen od posmrtnih ostataka Bijelog Dugmeta pomiješanih sa oglodanim kostima od reggaea, skaa i funky-ja maznutim iz kazana gradske pučke kuhinje. I dok se publika zabavljala na "Ratujemo ti i ja", meni se po glavi vrtilo "ratujemo S.A.R.S. i ja". Ali bez mogućnosti da kao u dotičnoj pjesmi dođe do pomirbenog seksa.

Zasvirali su naravno i "Buđav lebac". Postoji video zapis gdje sviram tu pjesmu u centru Zagreba i na njoj sam skupio najviše YouTube pogleda, a danas ju jedva mogu smisliti. Sad će me prozivati za licemjerstvo jer sam onomad njihovom pjesmom punio škrabicu, a danas ih pljujem. Jebiga, bit će da sam sam sebi zabio nož u leđa. Ali nisam ja kriv što je mnogima neshvatljivo da se glazbeni ukus, zamislite, mijenja. Nekima čak i na bolje. Doskora sam postao zlurado ponosan što ne poznajem nikoga u ovoj masi, jer to znači da sam povezan s ljudima koji su barem dovoljno naslušani da ne puše ove kvazi-alternativne populističke navlakuše. Ali može biti da sam se time samo tješio ne bi li odagnao osjećaj kako se nikada nisam osjećao usamljenije u gomili ljudi. Ovo definitivno nije bila zona mog komfora. Štoviše, što je narodno uzbuđenje više raslo, to se meni više spavalo. Crpili su mi energiju svakim uzvikom ushićenja. Usporedno sa mnom i S.A.R.S. je scenski djelovao dosta uspavano. Žare se tu i tamo trudio zvjeranjem po bini ostaviti dojam aktivnog frontmana, ali ostali članovi benda su djelovali kao da bi najviše voljeli da se koncert sam odsvira. Između pjesama nismo mogli čuti ništa više od uobičajenih floskula o najboljoj publici i slično. Očekivao sam ipak više scenskog angažmana od benda koji hladno može punjenje raznih Arena uzimati zdravo za gotovo. Pozivi razdragane publike na bis nisu urodili plodom. Lako za mene, ja sam kraj ovog mučenja jedva dočekao, ali ipak nije u redu prema fanovima da organizatori nisu u satnici ostavili prostora za bis.

Ljudi su i dalje mahnito punili Arenu kao Noinu arku strahujući od općeg potopa, a nastup Dubioza Kolektiva počinje puštanjem snimke uvodnog govora. Zašto da frontman troši bez veze glas kad može to staviti fino na playback? Ne sjećam se što se točno pričalo. Ali dobro pamtim da je namjera govora bila da bude šaljiv. U tome nisu uspjeli, jer da jesu, sjećao bih se pokoje fore. Očekivao bi čovjek više od tog famoznog bosanskog humora. Ne samo iz tog govora, nego od kompletnog opusa. A opet, nije lako biti iz Bosne i smiješan kada te genijalni Nadrealisti zaduže. Zapamtio sam samo da su nam strogo preporučili pušenje marihuane na koncertu. Baš me zanima da li bi bend preuzeo odgovornost da su civilci nekoga zaista na koncertu ulovili s džointom. Nakon takvog govora, svatko tko na njihovom koncertu padne s travom, zaslužuje da mu Dubioza plati kaznu.

Za razliku od S.A.R.S.-a koji su djelovali kao random ekipa koja se našla na ljetnoj radionici jammanja, Dubioza je bila kostimirana u prepoznatljivoj crno-žutoj kombinaciji, pa su barem izgledali kao kolektiv. Da su uvježbani savršeno, to im ni najveći virtuoz ne može osporiti. Ali ja bih rekao da su čak i previše uvježbani. Toliko previše da mi se čini kako poput političara (po kojima šatro pljuju) iza sebe imaju kreativno-razvojni tim koji im piše govore između pjesama i osmišlja koreografiju do zadnje minute. Nisam osjetio ni trunku spontanosti. Baš kao da ih sve poput uvodnog govora stavilo na play, a na kraju stisnulo stop. Da je publika bila razdragana i padala u trans na svaki mig frontmenskog dvojca, to je točno. Istina je i da se tlo pod nogama doslovno treslo od skakanja. Da su neki bili u sedmom nebu kao na koncertu života, također je zabilježeno. Ali o tome možete čitati u izvještajima s drugih portala. Ja ću se osvrnuti na aspekte koje dotični ne spominju. Prije toga bih samo napomenuo kako mi je bez trunke ironije čak i drago da su ljudi oko mene iskreno uživali. Ali meni je veći užitak predstavljalo glupiranje na polufens set DJ-a koji je na Stoji tijekom aftera Pula Film Festa pokušao animirati uštogljene filmaše. U nastavku saznajte zašto.

Ali prije toga moram napomenuti da golu muziku Dubioze smatram prilično dopadljivom. I vokalno i aranžerski sve je fino posloženo bez ikakve pretencioznosti tako da i više nego zavodljivo mami na delirični singalong i rasplesavanje sve u 16. Oni zapravo imaju jednu jedinu manu, ali ta je krucijalna i meni apsolutno nepodnošljiva. Naime, više bih volio da pjevaju na Francuskom, Španjolskom ili bilo kojem meni nerazumljivom jeziku, pa makar to bio i Svahili. Tada bih u blaženom neznanju mogao neopterećeno plesati na njihove poletne taktove kao da nema sutra. Problem je što razumijem svaku riječ, a njihovi površni pamfletistički tekstovi bez pameti i humora me tjeraju da bacim niz rijeku sve što je u bendu iole vrijedno. Na autostopu sam upoznao Belgijanca koji se natripan dočepao Arene prešavši ogradu. Zavidim mu što ne razumije naš jezik, pa je mogao uživati na Dubiozi k'o čovjek.

Dubioza je već odavno zaradom od muzike napredovala na klasnoj ljestvici i sigurno su po socioekonomskom statusu iznad većine svoje publike i njihovih roditelja. Zato kada pjevaju o bijednom socijalnom stanju i neimanju za Rizle zbog svjetske krize, ne samo da zvuče neuvjerljivo, nego i kao da nam se rugaju. Kada "stomak svira note probušenog džepa" (Muha Blackstazy, romski reper) onda u Tuzli lete kamenice na policijske kordone, a ne pleše se na razigrane ska-etno-dub taktove. Čisto sumnjam da su se tuzlanski prosvjednici na rušenje vlade nabrijavali uz taktove Dubioze. Ako ikoga uopće to zanima, u aktivističkom diskursu ono što Dubioza radi je zapravo školski primjer kontrarevolucionarnog djelovanja. Nekada su se u Areni gladijatori klali da zabavljaju sirotinju željnu kruha i igara. A danas na ostacima iste Dubioza zaplesuje sinove i kćeri srednjih i viših klasa i još im na bazi deklarativnog protivljenja sistemu uzima novac. S tim da je i to protivljenje dovoljno razvodnjeno tako da se nitko ne uvrijedi. Emma Goldman je rekla: "ako ne mogu plesati, ne želim biti dio vaše revolucije". Ali u slučaju Dubioze, plesali vi na nju ili ne, niste dio nikakve revolucije. Njihova jedina "revolucionarna" agenda je: samo plešite i svi problemi će na par sati nestati. Parole o rušenju sistema i boljem svijetu samo su prolazna adrenalinska terapija da bi se raja osjećala buntovno kad već nema hrabrosti ili čak ni razloga za pravi bunt.

Kao što je jednom spomenuo izvjesni Đino Kolega, za "prosvjetljenje" društvenom kritikom ne morate ni čuti Dubiozu, "dovoljno je jedno popodne u društvu lokalnog probisvijeta ispred lokalnog Konzuma s bocom jeftine lokalne pive". Kad idući put spazite Štefa, Matu, Čombeta ili nekog drugog klošara kako se opija pred dućanom, nemojte ga izbjegavati praveći se da žurite. Zahvalite mu što postoji i dajte mu kunu za novu rundu. Jer da nema priča i sudbina lokalnih kronera, ne bi vaši idoli imali materijala za tekstove. Zbog površnog i zavodljivog načina na koji nam Dubioza servira društvenu kritiku, klinci ju slijepo prihvaćaju jer su im tako rekli oni kul frajeri sa bine odjeveni kao da zabavljaju sindikat taksista. A onda poslije uvjeravaju roditelje kako došli do toga misleći svojom glavom, a skeptičnim vršnjacima između redaka poručuju: "mislite svojom glavom, ali isto što i mi". I onda nije ni čudo da će neki nepokolebljivi klinac svog kolegu iz drugog razreda percipirati kao "glupog i zatucanog ljevičara" i prikloniti se desnici iz inata na jednako glup i zatucan način. Vrijedi i obrnuto. Zaista nema suštinske razlike između Thompsona i Dubioze. I jedni i drugi profitiraju na poslijeratnom nezadovoljstvu naroda ulizujući se parolama svako svojoj klijenteli. Dokle god potenciramo lažna neprijateljstva tipa Dubioza vs Thompson, drevno latinsko geslo "podijeli, pa vladaj" će savršeno funkcionirati u kapitalističkoj kriminalnoj praksi.

A šta tek reći na postavljanje Titove biste na binu? To je šatro trebao biti superkul uvod u pjesmu "Brijuni", ali je ispala teška dubioza lišena bilo kakve ozbiljne političke konotacije, a bogami i duhovitosti. Površan i repetitivan smisao za autoironiju Dubioza je pokazala i inzistiranjem da im skandiramo "svirajte, pičke!" umjesto "hoćemo još!". Da prostite, želim ih vrijeđati kada ja hoću, a ne kada mi oni to narede ili dopuste. Vrhunac ulizivanja lokalcima je bila izvedba pjesme KUD Idijota koja je aranžerski toliko osakaćena da se Tusta vjerojatno okretao u grobu, a Sale Veruda je na svom štandu s pločama u Prvomajskoj od neugode složio najžešći facepalm ikad.

Dubioza je izašla na dva bisa, ali čini mi se da je i to bilo ukalkulirano u satnicu. Da su izašli i na treći bis i rekli: "sad ćemo vam odsvirati stvar koju nismo dugo vježbali!", ne bih im vjerovao da su spontani. Uostalom, poziv na treći (a zapravo prvi pravi) bis je rezultirao puštanjem tihe muzike sikteruše i Arena se počela prazniti. Ulice su ubrzo bile preplavljene blistavim licima desetaka tisuća glazbenih potrošača koji su tražili kamo dalje. Isti ti ljudi koji su se na koncertu s razvodnjenim pivama u ruci najebali majaka kapitalizmu, napravili su neviđenu gužvu u McDonaldsu. Kapitalizam je milosrdniji od crkve. Možeš ga dva sata vrijeđati na sva zvona, a on te i dalje čeka raširenih ruku ako ti treba hamburger.

Zaključno govoreći, oba benda su nam ponudila rutinski profesionalno odrađeni šou lišen upliva iskrenih emocija. Proglasite me emocionalno neinteligentnim, ali nisam vidio u očima članova benda nikakvu iskru strasti ili bljesak iskrenog ushićenja. C'mon, they were just doing their goddamn job. Da parafraziram Marka Šelića, Dubioza i S.A.R.S. su "nas uzeli zdravo za gotovo, a kad je bilo gotovo rekli su nam zdravo". Marčelo bi fakat trebao dotičnim bendovima držati instrukcije iz pisanja tekstova.

ognjen bašić // 04/08/2015