Dosh Lee i njihovi gosti, koji se iz koncerta u koncert mijenjaju, nakon turneje po većim i manjim zg klubovima stigli su i stepenicu do samog kraja njihove zajedničke turneje. Još ih čeka Route 66 večeras, a treba im odati priznanje za nešto što se zbilja rijetko viđa, i kao ideja u glavi, a još više kao čin koji je sproveden u djelo. Pri kraju je znači niz od jedanaest dana, uz jedanaest koncerata i jedanaest pjesama na svakom koncertu, za jedanaest godina benda. Ovog petka tako nas je dočekao Spunk, jedno od onih prostora u gradu za koje ne znaš jel' kafić ili koncertni prostor, a što je najbolje - oboje je. Baš takav pristup gdje hrpa ljudi igrom slučaja zaluta na piće, a onaj manji dio zbilja ide pogledati bend, čini prostor (barem meni) manje zanimljivim za svirku. To se dogodilo i Dosh Lee-ju, koji su nakon nekoliko prijašnjih koncerata, gdje je luđi dio benda (Ogi i Kralj) nosio priču kako glazbeno, tako i pomahnitalim performansom, ovdje sveden na mirniju školu. Iako je plejlista, bar se meni tako čini, bila dosta slična onoj dva dana ranije u Klubu, pomahnitalost se u Spunku nije ponovila. Kralj se na omanjoj bini još donekle trudio, pa je tako i silazio s nje, svirao bas zajedno s publikom, pa sam čak i ja imao čast malo ošinuti koju bas žicu!, frontmen Ogi bio je dosta rezerviran. Odmah treba pojasniti da nije bio statičan, kao mnogi pozeri, ali u Spunku te noći kod njega nije bilo one Dosh Lee iskre koja je na ranijim koncertima palila publiku. Razloge s jedne strane treba tražiti i u tome što je on večeras napadao i sa svojim matičnim trijom Čudnoređe, pa je možda trebao malo i štedjeti i glas i energiju. Kad bih ocjenjivao njihov koncert školskim pristupom, dao bih im vrlo dobru trojku. Ali zato se sve izmijenilo kad je Ogi na scenu istupio sa svojim trijom Čudnoređe. Pričati hvalospjeve o ovom bendu neobična imena, čiji frontmen u d.i.y. spotovima svira gitaru nogama se držeći za prečku gola, istovremeno pjevajući o Dinamu i banani, pothvat je kojem nećete baš često svjedočiti. Ognjen ima svoju publiku, istina nije velika, ali zato svatko od fanova zna tekstove svih pjesama i zbilja se kroz njihov nastup orilo kao da smo na nogometnoj utakmici. Ispred pozornice bilo je i trenutaka za pogo parti, a jedna od pjesama koja je podigla atmosferu je baš spomenuta o Dinamu, banani i elektromehanici. Tu se Ogi s razlogom mogao osjećati kao velika rock zvijezda, i kao pravi dirigent sjajno je vodio publiku u zbornom pjevanju. Drugi veliki highlight koncerta, gdje je atmosfera do kraja uzavrela, dogodio se pri izvođenju sad već kultnog hita, "Stevo Čokrlić". Neke od tih pjesama su večeras doživjele i svoju premijeru, a zapamtio sam onu koja je spjevana u čast Ferragosto jam festivala, kao jednog od najboljih ljetnih glazbenih festivala, jednostavnog naziva "Ferragosto". Bilo je sjajno promatrati tulum kakav Čudnoređe, i to primarno svojom glazbom, stvara u Spunku, a pitam se dal' je tamo ikad atmosfera bila ovako pozitivna kao prošlog petka. Njihova glazba primarno kombinira pop melodiju s pjevnim refrenima, koji, htjeli-ne htjeli, ostaju u vašoj glavi. Iako je pri nastupu Čudnoređa Ogijev pristup bio još mirniji doli pri onom Dosh Lee-ja, mahnitost mu nije ni trebala. Publika je jednostavno taj dio preuzela na sebe. Za one koji bi rado došli do nekog albuma Čudnoređa, mogu samo reći da je ekipa u studiju i da će album, kad bude spreman, izaći baš za vaš i naš omiljeni portal, na što sam više nego ponosan. Kad gledam kako se naša main stream scena kotrlja iz šupljeg u prazno, underground udara nikad snažnije. I koliko god je Čudnoređe po popularnosti underground, toliko glazbeno spada u main stream, ali onaj koji ne robuje komercijali, u kojem nema podilaženja publici, već je satkano u energiju koju pjesme nose. Mogao bih u njegovom glazbenom izričaju vući paralele s Mikijem Solusom, sa sličnim pristupom ozbiljnoj zafrkanciji, a daleko nisu niti Buldožer, Šajeta, kao ni Jonathan Richman. I kad se frontman Ogi na kraju koncerta zahvalio publici, rekavši da mu je ovo bio jedan od boljih koncerata, znam da je to i mislio, jer znam da je on od onih iskrenih tipova koji su strašno samokritični, pa takva njegova izjava ima težinu. Da još malo razvodnim priču, baš pri njegovom zahvaljivanju publici, vidjela mu se iskra u oku koja je bila na putu u suzu radosnicu. Sve to bilo je definitivno dokaz koliko pjesme dotiču publiku, jer ponavljam, ovdje su primarno pjesme zaslužne za tako nešto. Šteta je što Čudnoređe u večerašnjem rasporedu nije gurnut kao posljednji izvođač, primarno zbog atmesfere, pa nas je nakon njih još čekao Svemir. Oni su glazbeno puno ozbiljniji, te u svom pristupu baš nemaju pjesme na koje će publika odvaliti pogo. I bilo me strah da će se kod Svemira s publikom dogoditi totalni raspad sustava, ali Zvonka, Saša, San i Matko nisu se dali. Publika koja je ispunila pristup pred pozornicom sad se ipak izmijenila, a ukupno gledano malo i smanjila. Bend je krenuo s instrumentalom Mont Blanc, pokazujući snažnu sviračku sinergiju, dok se pri "Kornjači" totalno otvorio. Pucali su brzo i energično, onako kako su i koji dan ranije najavljivali na facebooku, a večeras je posebno dobro funkcionirala ritam sekcija. Matko i San igrali su se sitnim improvizacijama, proširujući glazbeni dijapazon svojim minijaturama. Bilo je i obrada, kako je Zvonka najavila: "Jebeš bend koji ne svira bar jednu obradu", pa je krenula "North star" Jasona Moline, točnije njegovog benda Magnolia Electric Company a pala je i jedna nova, naslova "Indian Summer" koja nudi početan uvid u ono što nas očekuje na novom albuma, s kojeg su večeras dobro sjele i "Dunjina pjesma" i "Iz daljine" koja polako korača ka svemirskom klasiku. Za kraj su otprašili "Zimsku pjesmu", koju sam već nekoliko puta doživio u novom aranžmanu na koji nikako da se priviknem. Iako pamtim i bolje nastupe Svemira, večeras su imali relativno tešku prepreku u obliku grupe koja je svirala prije njih, ali teško da mogu što prigovoriti. Falile su jedino najjače adrelinske doze kroz "Ne sjećam se kiše" i "Ne pitam te za istiinu". Iako je Spunk dosta nezahvalno mjesto za svirku, sva tri benda večeras imala su u sebi dovoljno energije da pobijede sve loše strane ovog kluba/kafića. Iako se na Dosh Lee-ju vidio pomalo i umor koji je uvjetovan svakonoćnim koncertriranjem, ipak su muški odradili svoj nastup. Za one koji su od ovih jedanaest dana buke gledali u petak u Spunku Dosh Lee prvi put, moguće je da to nisu osjetili. Ostala dva benda nisu imala taj problem, pa su uspješno popunili njihov mali umor svojom svježinom. Ukoliko niste pristupili zbog samo vama znanih razloga niti jednom od ovih koncerata, mjesta za popravak imate još samo večeras. A onda se možete okolo početi hvaliti da ste prisustvovali glazbenom čudu.

jura // 23/11/2015

> vidi sve fotke // see all photos