Taman kad se činilo da su na rubu uspjeha sa hitom Derem Rokam Guzim i albumom 13 Zlatnih Hitova, OPP su se u potpunosti povukli sa scene. Vrlo je vjerojatno tome kumovala nemogućnost življenja od ove izrazito neisplative i beskompromisne glazbe pa su se morali postaviti prioriteti. Tako je došlo i do određenih promjena u postavi, ali nema veze, sad su se ponovo vratili, možda, uzimajući u obzir trenutni pokušaj vraćanja kvazi-tradicionalnih vrijednosti u društvo, i u najbolje vrijeme.

Stari znanci Multietnička Atrakcija su otvorili ovaj festival kontroverzi. Odmah su opravdali svoj naziv kada je bubnjar/pjevač Osman Ahmed započeo svoju tiradu nečime što neodoljivo podsjeća na muslimansku molitvu. Kasnije su se morbidno-vulgarne crtice nastavile na engleskom i srpskom. Što se glazbenog dijela tiče, tu nema previše dilema gdje leži primarni utjecaj, naime bend, rekao bih gotovo doslovno, štuje lik i djelo Les-a Claypool-a, kako glazbeno tako i svjetonazorski pa čak i izgledom. Znači red funk-a, red jazz-a, red improvizacija i tako u krug. Ovako u malim količinama je čak i zabavno, ali za neko dulje uživanje je potrebno ipak malo više od zgodnog ritma i adolescentskih parola. OPP su stigli sa novim korpulentnim basistom (golog pasa sa maskom bande) i pjevačicom (koja liči na mladu Juliette Lewis). Naravno, najteži posao je imala nova pjevačica Ana Balkana koja je imala nezahvalnu ulogu zamijeniti ljubičastokosu Ratku Rural. Dok je Ratkin demonski urlik više vukao na Otep Shamayu i Tairrie B Murphy, Ana je više sklona granžerskom režanju poput Kat Bjelland i Donite Sparks ili u novije vrijeme Lousine Gevorkian. Navedeno su samo nijanse budući Ana po vokalnim mogućnostima nimalo ne zaostaje za Ratkom. Ostatak benda je na visini zadatka i čini možda najmoćniji domaći zvučni napad koji se po intenzitetu može mjeriti sa najjačima i najglasnijima sa sjevera i zapada. Elektroniku su smanjili na minimum i povećali sirovu snagu koja u kombinaciji sa već spomenutim vokalom odašilje moćnu poruku na koju nitko ne može ostati ravnodušan. Još kad se k tome doda toliko-kontroverzno-da-je-smiješno tekstualna tematika i vizualni stil koji je negdje između Let3 i Dubravka Matakovića, možemo sa sigurnošću reći da nema nigdje na svijetu ničeg što bi eventualno možda nekada moglo biti slično. Odsvirali su svih 13 zlatnih hitova (nisam siguran za LSD i Malu voćku) uz naramak novih pjesama koje nisu puno odmaknute od dosadašnjeg načina djelovanja, iako se primjećuje određena doza sazrijevanja budući je kritika malo usmjerenija nego prije, ali i zabrinjava pomak prema trenutno jako popularnim fuzijama narodnog melosa i pop žanrova kojim se nemušto pokušava privući dio te publike. Nema ništa loše u takvim umjetničkim izričajima, ali oni mi jednostavno ne odgovaraju u zvuk i imidž koji su OPP stvorili.

Nadajmo se da neće biti neke nove pauze i da će ova postava potrajati i, nadajmo se, napraviti udubinu u učmaloj glazbenoj sceni. KSET je bio napola pun (vjerojatno bi bilo više ljudi da se nije u isto vrijeme održavala Brijačnica), ali su zato svi do jednog bili nabrijani, a bilo je čak i zbornog pjevanja. Uglavnom, OPP su pokazali da su sila s kojom se može računati, ova postava nije ništa slabija od prethodne, a i utješno je znati da u doba kada se kritika nečega svela na puko parodiranje i karikiranje istog postoji netko tko će se sirovom snagom jednostavno posrati po svemu.

tomislav // 31/01/2016