Jučer sam kopao po folderima na svom kompu i uočio da u prologodišnjem terapijskom imam hrpu nezavršenih riportova i možda dva završena i objavljena. No ovo ipak nije priča o tome zašto započinjem i ne završavam koncertne izvještaje. Ovo je priča o svojevrsnom iznenađenju i pročišćenju koje nam je prije dvije večeri priredio Glen Hansard sa svojim velikim (i brojnošću i kvalitetom i nadasve strašću i srcem) bendom.
Glen Hansard @ Lisinski © Edita Sentić
Naime, u toj hrpici nezavršenih izvještaja ima i jedan čiji mi se početak učinio prikladan za ovaj zagrebački nastup Glena Hansarda, a ovo su te rečenice:
"JE-BE-NO. Samo ta jedna riječ dovoljna je da opiše doživljaj kojem smo imali prilike svjedočiti sinoć u Tvornici. Bio je ovo najbolji gig godine koji to uopće nije trebao biti. Po mnogim parametrima trebao se pretvoriti u debakl, no ispalo je samo takvo svjetsko rasturanje."
Pisao sam tada o nastupu Trail of dead u lipnju prošle godine u Malom pogonu, pa iako se radi o dva bitno različita izvođača, a i koncerta, ako u ovom izvatku zamijenim riječ "Tvornici" s riječju "Lisinskom", mogu komotno nastaviti pisati o tome što smo čuli, vidjeli, proživjeli prije dvije večeri u Koncertnoj Dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu.
Glen Hansard @ Lisinski © Edita Sentić
Unatoč činjenici da sam sada već kultni filmski mjuzikl "Once" u godini izdavanja pogledao preko nekoliko puta i svaki put uživljeno se uz njega topio i plakao, širio štovanje istoga među prijateljima i poznanicima, od Glenovog nastupa nisam očekivao gotovo ništa. Korektan koncert, ali možda čak i manje od toga. Iako je karijerni rezime Glena Hansarda i nakon "Once" impresivan bez obzira na osvojenog Oscara, mogu priznati da i sam pripadam velikoj većini onih koji nisu (bili) svjesni veličine talenta i onoga što Glen predstavlja u svijetu glazbe. Skoro deset godina nakon objave filma meni je Glen Hansard postao nepoznanica. Da, znao sam njegove biografske detalje nakon (a i prije filma) o tome kako je iz (post)filmske veze s Marketom Irglovom nastao duet The swell season, kako je isti prestao postojati nakon raspada veze, te kako je iza toga bio koncertno aktivan u pratnji starih iskusnjara i glazbenih veličina poput Springsteena i Veddera, te u konačnici da je izdao dva solo albuma. No, sve to mi je zapravo bilo sporedno nakon toga što su napravili s "Once" i možda sam se svjesno udaljio od njihove daljnje karijere kako si ne bih razvodnio doživljaj i emotivni intenzitet filma, odnosno učinak te priče i glazbe. Osim ovih nekih osobnih razloga zbog kojih nisam mnogo očekivao od koncerta, protiv Glena su radile i druge stvari. To su bili naizgled objektivni razlozi od kojih je najveći bio taj da je Glen unatoč Oscaru i dalje relativno nepoznat široj hrvatskoj javnosti, a tu je i smještanje koncerta u dvoranu Lisinski i priziv u sjećanje na prilično mlak doživljaj sa slično pozicioniranog nastupa Rufusa Wainwrighta u istoj dvorani prije par godina. Prevelika, premalo posjećena dvorana, iako zavidne akustike, tada je ubila atmosferu i nastup. Slična situacija s obzirom na posjećenost prijetila je i ovaj puta.
Večer je otvorila Marketa Irglova, Glenova bivša partnerica kako u zločinu (glazbi za film), tako i u dijelu života. Nakon njihovog prekida, izgledalo je nemogućim da ćemo ikad opet doći u priliku uživo čuti pjesmu "Falling slowly" u originalnoj izvedbi kakvu smo zapamtili u filmu. Njezine dionice po koncertima su pjevale druge izvođačice, a uloga koju je prvo utjelovila i otpjevala Marketa, lansirala je Zrinku Cvitešić prema međunaradonom uspjehu u kazališnoj verziji mjuzikla. No, čuda se događaju i Marketa ove godine prati Glena u dijelu turneje koji se zaustavio i u Zagrebu. Marketa je dobila uvodnih 40 minuta večeri da izvede niz svojih klavirskih balada, neke iz Once, neke iz solo dijela karijere. Pokazala se i zabavnom govornicom dok je prepričavala doživljaje s ljetovanja u Hrvatskoj iz svoje (češke) perspektive. Pa iako nedvojbeno uhu ugodne, njezine pjesme prilično su uspavljujuće i nalik su pjesmama što ih pjevaju junakinje Disneyevih crtića. Znate li koju? Ne znam ni ja, iako sam se tih crtića nagledao. Prilično su zaboravljive i slične jedna drugoj. A da je ostalo na tome, zaboravljivo bi bilo i ukazanje Markete Irglove u Zagrebu.
Marketa Irglova @ Lisinski © Edita Sentić
Nakon kraće pauze, Glen Hansard izašao je na pozornicu i u zamračenoj dvorani započeo sa svirkom u kojoj su mu se postepeno priključivali i drugi glazbenici, njih desetero u konačnici - desno od Glena ženski dio (gudački trio i klavijaturistica) i lijevo muški (solo gitara, bas, bubanj i tročlana puhačka sekcija) dio benda. Već na drugoj stvari bend je dobio priliku zasjati, kad su bluegrass melodija "Winning streak" i višeglasno pjevanje pretvorili Lisinski u saloon negdje na američkom jugu. Momentum koncertnog zamašnjaka je iskoristio i Glen, te je nakon nje počeo s prvom od priča o postanku pojedinih pjesama, kojima je ispunjavao pauze između stvari, a koje su cijelom šou dale "storytellers" notu. Savršen zvuk u dvorani Lisinski došao je do izražaja već na trećoj stvari "My little ruin", gdje je izražajnost Glenovog vokala dosizala notu očaja u opisivanju nemoći koju osjećamo dok promatramo ljude do kojih nam je stalo, a ne možemo im pomoći. Intenzitet ponavljanih stihova "You're better than they are. That's enough. What are you doing?" stvorio je i prvi intenzivniji trenutak koncerta, prekinut u namjernom rasapu klavirske melodije na kraju. Riječi koje razdiru i muzika koja uzdiže. Osjetilo se u zraku i raspoloženju publike da se nešto zbiva.
Sljedeća stvar "When your mind's made up", ujedno i prva izvedena iz filma "Once", digla je atmosferu za još jednu notu. Lagani uvod koji započinju samo gitara i klavir, pa se s vremenom priključuju ostali instrumenti, do bučnog vrhunca kada puhačka sekcija izlazi iz mraka backstagea. Ako se već niste naježili ili zaplakali, zasigurno ste bar malo poskočili u sjedalu. Baš poput scene u filmu, gdje je melodija natjerala producenta da digne glavu od svojih novina i s uživanjem i sa smješkom krene podešavati potenciometre na mikseti.
Glen Hansard @ Lisinski © Edita Sentić
A val dizanja iz stolaca potaknuo je i Glen koji je nakon toga sve pozvao da posjedaju gdje god žele. Stampedo prema podu ispred stejdža je krenuo. Jeste li ikad bili na nekom festivalu, gdje ekipa polegne po livadi i sluša izvođače koji se nižu pred njima? Unatoč ležernosti lokacije, nitko ni ne pomišlja ometati svirku već ju pozorno prati. Lisinski je u tom trenutku postao livada i sljedećih dva sata bio je to šou puno intimnijeg i iskrenijeg ugođaja, koji se slušao pozorno naćuljenim ušima i upijao srcem. Publika je postala ravnopravan sudionik kako u pjevanju pjesama tako i u emotivnom nabijanju atmosfere. Svaka sljedeća stvar bila je mali vrhunac, od kojih su mnoge bile popraćene pričom ili Glenovim gestama iskrenog ganuća i uživljenja. U opisivanju iznimnih pjesama i trenutaka mogao bih ispisati još deset kartica. Osobno pamtim detalj kad je Glen opijen atmosferom počeo zamuckivati stihove pjesme "In these arms" prije nego ju je prelio u energičnu izvedbu "Astral weeks" Vana Morrisona. U tom zamuckivanju naveo me da pomislim kako zapravo izvodi stvar "True love will find you in the end" od Daniela Johnstona, čiji opus Glen često voli izvoditi.
Glen Hansard band @ Lisinski © Edita Sentić
Raspon Glenovog stilskog repertoara pokriva kantautorske stvari na akustičnoj gitari (In these arms), tradicionalne irske melodije (McCormack's wall), bluegrass/alt country stvari preko seeger/springsteen folk aranžmana (Lowly deserter) i big band soul himni (Her mercy), a u čijim stihovima često traži ljubavno, duhovno i ponajviše ljudsko pročišćenje. Ono što ovi stilovi pokrivaju jest raspon emocija koje uvijek u svom začetku imaju međuljudske (Glenove) veze - s prijateljima, ocem, bivšim ljubavima i ljubavnicama. Pročišćenje i punjenje srca kulminiralo je stihovima "If you long enough,
And you don't give up" koje je Glen naizgled tisuću puta ponovio izvodeći stvar "This gift" koja je zatvorila regularni dio koncerta prije bisa. Toliko sam bio nabijen emocijama da sam cijeli sljedeći dio koncerta u kojem je Glen visoko u gledalištu Lisinskog među publikom izveo "Say it to me now" i "Gold" proveo blesavo se smješeći, bez da sam zapravo pratio što se događa.
Glen Hansard @ Lisinski © Edita Sentić
No emocionalni roller coaster tu nije bio gotov. Sve osobne ispovijedi i inspiracije iza pjesama, dobile su svoje utjelovljenje kad je u drugom dijelu bisa na pozornicu ponovo izašla Marketa Irglova i pridružila se Glenu. U pogledima koje su razmijenjivali njih dvoje, u Glenovim suzama, u zajedničkom pjevanju prošli smo zajedno s njima katarzu svih prekinutih veza. Gotovo nasilno ulijetanje Zrinke Cvitešić (za što mogu samo reći wtf?) u drugu strofu "Falling slowly" ipak nije omelo tu intimnu notu koju Glen i Marketa u tom trenutku osjećaju i odašilju. Intenzitet je bio opipljiv, pogotovo kad stojite pred njima. I za kraj dizalica i soul himna "Her Mercy", idealna za singalong i Glenovo grleno zapomaganje "Mercy, mercy" efektno je zatvorila ovo trosatno druženje.
Glen Hansard & Marketa Irglova @ Lisinski © Edita Sentić
Spomenuo sam na početku bojazan zbog kvalitete nastupa zbog iskustva s nastupom Rufusa Wainwrighta. No bojazni očito nije bilo mjesta, jer razlika čini čovjeka, a Glen očito ZNA. Glen zna kako pridobiti ljude na svoju stranu, kako osvojiti srca i kako kupiti ljude iskrenošću i poštenim pristupom. Daj sebe i ljudi će te prigrliti, a Glen daje sve u svoj nastup, što uključuje i energično sviranje i skakanje, ali i iskrene emocije oduševljenja, kao i suze ganuća zbog toga što radi i zbog onih pred kojima to radi. Prije godinu dana pisao sam o Peteru Gabrielu i visokoj razini profesionalnosti kojom odišu stari znalci šou biznisa. Uigrane i izrežirane su to predstave, ali iskustvo i profesionalizam uzdižu ih do razine nepatvorene umjetnosti i doživljaja. Glen zasigurno pripada toj skupini i očito je učio od najboljih, a k tome se još uspijeva približiti publici na način uličnog svirača, biti običan dečko s ulice. Kad svim srcem nastupaš, to se osjeti. A kad imaš iskrene pjesme kojima to potkrijepljuješ i bend koji te jednakim žarom prati i dijeli tvoju iskrenost i volju, nastaje izvedbena magija. I onda s pravom možeš iznad benda podići stari bas bubanj na čijoj se opni ističe poruka "Save-a-soul mission", a da to ne zvuči pretenciozno ili ridikulozno. Možda i ne spasiš previše duša, ali sigurno ispuniš srca toplinom, lica osmijehom i uši pjesmom. A u dosadnoj zimskoj kolotečini te stvari znače život.
Glen Hansard @ Lisinski © Edita Sentić
Kao post skirptum dodao bih zahvalu organizatoru i promotoru koncerta koji je ušao u svojevrstan rizik s dvoranom Lisinski, ali koja se unatoč neispunjenosti pokazala kao pun pogodak za ovaj koncert. I bilo bi šteta da se ovdje zaustave, te dvoranu ponovo prepuste raznim Joksimovićima, Zečićićma i Huljićima. Možda moja davnašnja želja za Lisinski - Antony & The Johnsons? ;-)
bir // 11/03/2016
> vidi sve fotke // see all photos