Jako mi je mrsko oko srca pisati ovaj raport. Ne znam što č'oek svrsishodno da komentira a da nikoga ne uvredi. Da su ljudi stoka i vođu traže, veruju svemu što im se kaže? Vodi ih strast, želja za slavom i retko misle svojom glavom? Eh, da je to barem primjenjivo kod ovog prvog samostalnog nastupa beogradskih Dža ili Bu u vrloj, ponosnoj i dičnoj hrvatskoj milijunskoj metropoli onda bi auditorij činila neka pristojnija cifra bliska troznamenkastoj, a ne svega sramotno poražavajućih ukupno 13 udostojenih duša od čega je konac koncerta okončan s jednoznamenkastim apoenom. Taman da se nabroje svi prisutni s punim imenima, prezimenima, adresama, zanimanjima, biografijama i komentarima. Dosta se toga tu pretumbalo navrat-nanos jer je prvotno najavljen koncert u još uvijek neotvorenom klubu Broom s Opatovine 17 u zadnji trenutak preseljen u Route 66 s obzirom da ekipu organizatora stežu neke administrativne poteškoće, a kako su bili fer i korektni prema bendu, ipak su izvršili obećanje i ispoštovali dogovor, te nisu otkazali koncert. Ali tko bi se nadao ovako katastrofalno mršavoj posjeti te uistinu prekrasne tople proljetne večeri u četvrtak? I k tome, samo par stotina metara dalje terase rock klubova Hard Placea i Spunka su bile krcate. Kad sam dolazio u Route gotovo da nije bilo praznog sjedišta na njima. Očito je nešto krivo pošlo s ovim koncertom. Ili ljudi nisu znali za njega jer možda nije bio dovoljno reklamiran ili pak previše razmišljaju svojom glavom, ne trebaju vođu i ne veruju svemu što im se kaže. A osobno sumnjam da imaju ikakvu averziju prema bendu ili neke krive stavove s obzirom na nedavno oslobađanje Vojislava Šešelja na Haškom sudu jer je bend odvajkada poznat po provokativnom dejstvovanju i snažno angažiranim socio-političkim ironijama. Ali pobogu, šta sad? Prije svega moram reći da me je uistinu bilo stid što ovako značajan i legendaran bend svira u praznom zagrebačkom klubiću gdje svaki 'žnj' demo bend ima barem 50 duša u publici, a nakon svirke mi je i sam gitarista Vladan Vasilijević - Vaske rekao da su nedavno imali sličan odaziv negdje, e sad, da li u Paraćinu ili Prokuplju, nisam zapamtio. Ali uglavnom nekom južnosrpskom gradiću koji počinje slovom P. To me ne čudi na broj stanovnika, ali me čudi da u toj ogromnoj metropoli s najmanje 500 aktivnih rock izvođača i tisućama hordi rock publike ne može niti stotinjak ljudi doći na koncert benda koji je u rangu Partibrejkersa, a po mome i kvalitetniji. Evo, za primjer, prvi nastup Šarlo Akrobate u Zagrebu 1980. je gledalo 15 ljudi, ali tada su bili nepoznati, a s drugog terena, rekord maksimirskog stadiona u posjeti drži utakmica između Zagreba i Osijeka kada su se doigravali ranih 70-ih za ulazak u prvu nogometnu jugoslavensku ligu. Nedavno sam čitao da su ta dva kluba oborila i kontra rekord - na stadionu u Kranjčevićevoj je za njihov meč u prvoj hrvatskoj ligi prodano 16 karata. A utakmica, isto kao i koncert se održava za publiku. I što bi sad trebali napraviti akteri u oba slučaja? Otkazati? Ma ne. I drago mi je što se to ipak nije desilo. Stoga svaka čast Dža ili Bu na dosljednoj profesionalnosti. Oni su svirali kao da je krcat klub naredavši čak 24 pjesme u puna 2 sata šibajući sve faze karijere prikazavši se u punk agresiji, garažnom rocku, ponekom laganijem blueserskijem komadu, te onome što im najbolje stoji - čvrstom r'n'r-u s blagim pomacima ka hard-rocku i metalu. Frontmen Sabljar je bio dostojanstven, nimalo potrešen da bi pokazivao neke znakove anksioznosti ili nezadovoljstva, a troje muzičara su svojski odrašpali ovu tonsku probu na kojoj je tek samo jedan fan s vremena na vrijeme zapogao ispred pozornice. Zvuk odličan unatoč standardne boljke loših tonskih performansa koji su česti u Route, tako da praktički osim te praznine u publici ama baš ništa nije nimalo bilo tanko, slabo, providno, nezanimljivo ili bilo kako što bi sugeriralo na 'loše' ili bezvoljno odrađeno. Sljedeći put, ako ga uopće bude i ako bend nakon ovog trijumfalnog debitantskog nastupa ne prekriži Zagreb iz svojeg koncertnog atlasa s nekoliko krstova, križeva Isusovih i Mojsijevih razbijenih amandmana na 10 zapovijedi Božjih, uistinu bi bilo prekrasno za vidjeti jedan pristojan odaziv publike na bend koji zaslužuje sva poštovanja i divljenja na temelju gotovo tridesetogodišnje karijere u kojoj se javno i otvoreno, s punim srcem i obiljem zdrave zajebancije bori protiv mrskih kapitalističkih neprijatelja, nepravde i sivih eminencija čitave društvene zajednice ex-Yu regije. Kapa dolje bendu. Moj veliki naklon i neizmjerno im hvala što su održali ovaj koncert za društvo u čošku hrvatske margine. Oni koji su svjedočili ovome spektaklu pričati će budućim pokoljenjima da još uvijek živi 'duh Staljina i svetske revolucije'. Živeo kontranapad, pa makar ga i mediji markerom prectravali trabunjajući da cenzura u 21. stoljeću ne postoji.

horvi // 08/04/2016