Treća baš i nije bila neka sreća za beogradski DŽA ILI BU, ali mnogo bolja nego druga posjeta hrvatskoj metropoli prije deset mjeseci kada su nastupili u Route 66 pred sramotno malim brojem posjetitelja. Ali, prije ovih legendi valjalo je pogledati čak dvije predgrupe... Prvi NO NO INSTIGATOR za koje sam ovom prilikom prvi puta čuo su vrlo mladi zagrebački trojac čiji bi se zvuk i stil smjestio u neki fah žešćeg retro post-punka koji se naslanja na gitarsku fazu Sonic Youth, Public Image Ltd, te mračnije Echo & The Bunnymen i Siouxsie And The Banshees kada su još bili s obje noge u punku. Basistica plete mrežu melodija, a gitarist koji izgledom podsjeća na sadašnjeg gradonačelnika Đurđevca iz mlađih dana šiba ekspresije pojačane lo-fi fragmentima. Oboje su na vokalima koje izbacuju prilično linearno na engleskom jeziku (ona znatno više), no zbog kratkoće nastupa, odnosno da budem točniji, već kad je naš dvojac s Terapije doletio u KSET, oni su izgleda odradili dobar dio set-liste, tako da neki konkretniji dojam na račun 2-3 pjesme nisam uspio senzorirati. Imaju jedan objavljen demo EP "Demo Tracks From A Deep Basement" iz 2016., te ih za jasnije konture valja poslušati i ponovno pogledati. RABAT su stari prekaljeni momci koji su svirali u mnogim bendovima poput Patarena, Rizola, Bombardera, Komesara, Problem Child..., a posljednje što se sjećam bio je Southern Alias u kome je Marko Gregoraš bio bubnjar. Ovaj puta kao četvorka drmaju oldschool punk s elementima heavy solaža Roberta Mahovića, ali taj metal segment i nije toliko naglašen koliko cijeli serijal 'catchy' izleta s kojima se nadopunjuje inače monolitna infrastruktura. Uočava se da im pjesme prate klišejiziran serijal obrazaca s energičnim nabojem, a gitarist i vokalist Robert Šujević pretendira za lirskog zajedljivog komentatora; stihovi su krcati dovitljivim aforizmima na račun socio-političkih i društvenih prilika s individualnih aspekata, samo imali su feler što se vokal pretopio u gitarskim performansima i barem ih ja s tog tekstualnog rakursa nisam najjasnije shvatio. Ali šibaju žestoko i uz njih se može pogati do mile volje, samo baš nije bilo zainteresiranih... DŽA ILI BU su pred polupraznim auditorijem koji je ipak bio ugodnije napućen nego li Route 66 7.IV 2016. odvalili profesionalan nastup od 80-tak minuta pokazavši niz atributa koji im idu u prilog legendi srpske punk-rock scene. Zvuk mnogo bolje poštelan, no i dalje se očitavala lošija tehnička priprema što se tiče mikrofona. Frontmena Sabljara se čak i između pjesama teže 'fatalo', sve mi se čini da je taj mikrofon bio pretih jer se pola njegovih riječi i izjava jedva čulo što je u jednu ruku doprinjelo ležernijoj, gotovo poluzainteresiranoj atmosferi u prvih pola sata svirke. No kada su nanizali "Diktatore", "Živeo Staljin" i "Ustani i kreni", stvari su se znatno poboljšale u interakciji, ljudi su i zađuskali, te sam mišljenja da su s tim ultimativnim hitovima trebali otvoriti svirku. Sve bi nekako puno bolje krenulo jer tek kad su već skoro stigli do samog fajrunta, publika je zaživnula i otkrila da ustvari vrlo dobro poznaje njihov opus pjevušeći "Stampedo", "Vip", "Gasio sam mrak", "Zauvek", "Drugovi", "Večna lovišta"... Što se tiče svirke, beskompromisno su odradili svoj zadatak kao da nastupaju pred krcatom dvoranom. Umiju se fleksibilno adaptirati čak i kad se u jednom trenutku mijenjala žica na gitari, ništa ih ne ometa u vitalnim performansima. Pokretljivi su na sceni, izlaze na front pozornice, mijenjaju pozicije, odnosno imaju dotjerani vizualni nastup, te nema tu ničega što bi se šlepalo i zaostajalo za punokrvnim koncertom od kojeg staje dah. Samo da je bilo više ljudi, ah, što reći... Sabljar je na kraju koncerta rekao da ćemo se ponovno videti. Pa valjda pred daleko većim brojem posjetitelja...

horvi // 20/02/2017