Već ptice na grani pjevaju da zahvaljujući internetu danas nije nemoguće bendovima prikupiti masovnu publiku bez pomoći televizije, radija i velikih diskografa. Međutim, minorizira se činjenica da tim putem ne može ići svaki bend, već samo onaj čija se glazba odlikuje prvoloptaškom jednostavnošću sadržaja i forme na koju se masovna publika odavno pali. Sila nečista, Pero Defformero i Brkovi su dio te priče. I dok su jedni alternativci gradili svoj imidž na ratovanju protiv cajki, drugi su svojevoljno poticali simbiozu rock'n'rolla i narodnjaka bez da su ih neke menadžerske baje zvijezda Granda i Pink TV-a na to pištoljem tjerali. Nervozni poštar je bio prvi ex-yu bend koji je hard rock gitare i narodnjačko pjevanje eksplicitno izazvao na sudar svjetova. Prvi hrvatski narodnjački album s eksplicitnim elementima turbofolka napravio je stari splitski metalac koji je optužio Kinga Diamonda da je pokrao pjesme njegovog mladenačkog benda Witchcraft. Kad sam bio mlad metalac ja ljudi su pod normalno padali u trans pjevajući Vucinu "Volim piti i ljubiti" kako bi malo predahnuli od svađe da li je bolji thrash metal od heavy-ja. I nije ih toga bilo sram, jer ipak to nije album Svetlane Ražnatović, nego kolege metalca. A i ta pjesma je bez greške pogodovala njihovoj adolescentskoj ufuranosti u opijanje i barenje po koncertima i slušaonama. Ipak, takvi pojedinci su početkom stoljeća bili ekscentrična manjina koja je izazivala podsmjehe ili zgražanje pravovjernih "true" metalaca, iako su možda bili pioniri bunta protiv krute subkulturne "pravovjernosti". Ali desetak godina nakon eksplozije turbofolka u Srbiji podjele na šminkere i alternativce još uvijek su se shvaćale donekle ozbiljno, pa nikakvo eksplicitno cajkarenje uz distorzije na tragu Nervoznog poštara nije moglo imati podršku šire mase. Ali zato je Vuco pod izgovorom da se vraća pravom rock'n'rollu preko Živog blata podvalio "poseljačenim" rokerima i metalcima implicitno koketiranje narodnjačkog patosa sa distorziranim gitarama. To je bilo dovoljno da počne puniti klubove osrednje veličine alternativnom publikom. Par godina kasnije, Dubioza je zakačila slavu izazivajući koketiranje narodnjaka s dubom, a uskoro i SARS sa još očiglednijom eksploatacijom narodnjaka. Granice između mainstreama i alternative su se time znatno smekšale. Bilo je samo pitanje tko će napokon bez rukavica uzeti narodnjake pod okrilje alternative i time postaviti temelje za relativiziranje svake razlike između šminke i alternative. I eto ti Brkova! Zanimljivo, Pero Defformero je kombinaciju distorzija i narodnjaka počeo još prije rokati, ali tek je s probojem Brkova ne regionalnu scenu njihov rad postao zapaženiji. A Sila Nečista je relativno noviji bend koji pokazuje da i dalmatinska regija ima svojeg konja za ovu trendy folk/rock/metal utrku. Tradicionalni alternativci Brkove uzimaju kao konačni dokaz da je rock'n'roll kapitulirao u ratu protiv narodnjaka. Ali zapravo je u suštini "seljaštvo" u alternativi normalna pojava. Alternativa je po osobinama ljudi preslika mainstreama u malom. Omjer dobrih i loših te pametnih i glupih podjednak je u oba svijeta. Klinac prvo iz prosvjeda prema narodnjačkom kičeraju i mediokritetstvu postaje recimo panker. A onda razočaran ograničenošću i licemjerjem unutar subkulture počinje iz kontraprosvjeda koketirati s narodnjacima. I na pola puta nedoumice između alternative i mainstreama zaskoče ga Brkovi, koji su dovoljno punk da se ne osjeća kao krkan sa zlatnom kajlom na Jeleni Karleuši, a dovoljno folk da ga distanciraju od robovanja krutim pravilima punkerske sekte. Ipak, još uvijek nedovoljno mudri da mu muzikom ponude išta osim zabave s osjećajem cinične uzvišenosti nad oba svijeta. Ali malo tko danas od glazbe traži opamećivanje i izoštravanje osjetila, jer ljudi misle da su surfanjem po naslovnici fejsa pokupili svu pamet svijeta. I zato "Brkovi pale, Brkovi žare". Ali više ne za sitne pare. Našli su najbolju moguću klijentelu za svoju muziku. Znači, u velikom pogonu Tvornice pankeri, metalci, rokeri, navijači i ostale nedefinirane skupine ljudi rame uz rame jednoglasno pjevaju - narodnjake. Prošlogodišnjim koncertom u rasprodanom malom Domu Sportova ovjeren je nepisani dokument da su alternativci dobili svoje službene cajke, a ovim gigom je potvrđeno da se saga nastavlja. Ne znam zašto se ljudi imaju potrebu pravdati da slušajući Brkove ne slušaju cajke, nego metalizirane pankere koji se sprdaju od narodnjaka. Nema razloga da im distorzije daju za pravo umišljati kako se svojim činom uživanja mnogo uzdižu iznad pošasti turbofolka, jer i sami Brkovi su rekli u jednom intervjuu (a možda i u više njih) da se oni od cajki ne sprdaju. Štoviše, priznaju da ih vole i ponose se činjenicom da ih mogu svirati bez znanja harmonike samo s onim što imaju. Bez obzira što mi je njihova muzika tek podloga za jedan vid zabave, izuzetno cijenim što se ne prave finom alternativno-kulturnom elitom, nego nam sve karte odmah bacaju na stol seljačke gostione. Zato mogu otvoreno zvati sramežljive cajka-alternativce da izađu iz ormara, a hejterima bezobrazno spuštati da su licemjeri koji potajno slušaju cajke dok se prema vani diče da su pravi pankeri. Ipak se pola prašta onima koji priznaju da im je Sinan Sakić jednaki uzor kao Motorhead. Ako Brkovi u dogledno vrijeme počnu pjevati kako se goste kao kraljevi kavijarom, šampanjcem i kurvama u hotelu prije koncerta, njihovi fanovi im to neće uzeti za zlo, dok bi Dubioza ili SARS takvu "drskost" mogli platiti gubitkom fanova. Brkovi jedino mogu postati omraženi ako odbace gitare i pređu na harmonike i sintesajzere. Ali čemu se gurati među zadnje u turbofolku kada mogu biti prvi u punkfolk wellnessu? Konkretno, na ovom koncertu dvorana se baš nije napunila, zvuk je bio stravično mutan, a Šemso vidno manje inspiriran za politički nekorektno verbalno orgijanje između pjesama. Brkovi su odsvirali cijeli novi album "Torzo Dade Topića", a potom nastavili rokati stare hitove. Publika je bila vidno manje pokretljiva nego što inače zna biti na njihovim koncertima i zaista ne znam čemu bih to pripisao. Možda je raspoloženje publike naprosto bila preslika slabije raspoloženih headlinera. Silu nečistu sam spletom nesretnih okolnosti propustio za čime jako žalim, jer ono što sam imao prilike čuti na YouTube-u me je poprilično obradovalo. Pero Defformero je svirao pred polupraznom dvoranom. Publika na njima je isto bila dosta trula, a frontman u cajkaroškom odjelu je izgledao kao da se jedini ludo zabavlja. Njima je također nejasan zvuk odmagao da sve metalske tehničke bravure vrsnih instrumentalista dođu do izražaja. Zbog svega ovoga nažalost ne možemo slavodobitno ustvrditi da je koncert bio izvanredan, iako je fantastično zamišljen kao događaj koji će kremu cajki za alternativce okupiti na jednom mjestu. Iskreno se nadam da je drugi dan spektakla iz logike učenja na greškama prošao bolje. Kako god da bilo, možemo izvući sljedeće zaključke. Prvo, ne treba se sramiti narodnjaka u bilo kojem pakovanju, jer u svakome od nas čuči bekrija koji žudi da ga se oslobodi. Uz jednostavnu muziku nije sramota povremeno pustiti mozak na pašu. Sramota je mozak ostaviti na paši. Bolje slušati narodnjake nego ljigave pop pajace tipa Žak i Grašo koji se pod izgovorom da su teški art guraju čak i u Lisinski. Drugo, ne treba se ni tješiti da su narodnjaci zapakirani u alternativu naročito uzvišenija forma glazbe od turbofolka. Treba priznati da svaka muzika ima svoje cajke i da se uz njih ludo zabavljamo. To je sada u trendu i mene iskreno nije sram što ga pušim. Ne mijenjam glazbeni ukus kako vjetrovi trendova pušu. Zato mi je drago da se konačno poklopilo da sam i sam dio nečega baš u vremenu kada je taj đir najjači, jer mi se događa da s rijetkim ljudima mogu podijeliti radost slušanja nekih bendova čije su najbolje godine prošle i koji vjerojatno nikada neće doći u Zagreb. Nadajmo se da je ovaj koncert tek iznimka koja potvrđuje pravilo da je trenutno idealno vrijeme za distorzirane cajke.

ognjen bašić // 09/04/2016