U jednoj od nekoliko manifestacija za prigodan 17. rođendan Močvare koja je po nekim mjerilima stupila u punoljetnost, vrlo lijepa večer se dobila s tri kreativno jaka imena koja su dokazala opravdano povjerenje snažnog autorskog iskaza. Običaj je da se u izvještajima rade analize, komentari i kritike, no kako sam o ova tri izvođača već mnogo toga pisao, bespotrebno mi je da ih ponovno dovlačim na istu analitičku razinu vagajući svaku mjericu gevihtima s tri decimale ko' da je riječ o perju ili nekim suvremenim standardima gdje kila napolitanki iznosi 860 grama, a litra vina 0.75. Svi su oni daleko odmakli od svojih polazišta i zadržati ću se na domeni onoga što danas rade, a ne što su radili u bliskoj ili daljoj prošlosti.
Zvonka Obajdin © Horvi
Istina je, bio sam strahovito umoran te večeri, iscrpljen od posla, odspavao sam tek pol sata koliko mi je vrijeme dopuštalo uoči koncerta, a znam da niti publici nije baš samo tako lako dolaziti na svirke tokom radnih dana. Princip je redovito isti - ide se na ono što voliš i što te zanima, a mene je posebno interesiralo što može ZVONKA OBAJDIN napraviti na solističkom nastupu bez pratećeg benda Svemir. Velika pozornica Močvare za uvijek prijatnu kantautoricu s gitarom pokazala se neočekivanim glazbenim doživljajem. Evo, ona je upravo ovdje imala svoj debitantski nastup prije točno 7 godina kad se Močvara trebala zatvoriti, pa se unatoč problemima otvorila i sad se ponovno Zvonka vratila u svome solo izdanju. Vrlo moćna, puno zrelija, s dva albuma iza sebe i amplificiranom gitarom na kojoj je rezala riffove, melodije, staccata, a bome i poneke solo dionice ne podsjećajući i ne aludirajući na nikoga. Na nikakvu žensku rock zvijezdu prošlosti, nego na sebe samu. To je ona. Englezi recimo imaju PJ Harvey (s bendom, dakako), 'preko bare' ih je mnogo (Joan Baez, Joan Armatrading, Laurie Anderson, Tori Amos itd.), Francuzi imaju Zaz, Španjolci Silviju Pendide, pa svaka država neku svoju kantautorsku ikonu s gitarom ili bez nje i bla, bla, bla... Zvonku ne zanimaju ostavštine nekih velikih imena, a ponajmanje utjecaji. U njenoj glazbi se to ne primijeti, pogotovo kad je odsvira ovako kao te večeri s puno 'druka' i 'šusa' u gitari koja je zvučala prilično prljavo i erotizirano zbog tog amplificiranog zvuka kojeg inače u bendu Svemir ne koristi često jer ima kreativnu gitaristicu Sašu. Sad poslije svega bilo bi mi ponovno zanimljivo čuti taj doživljaj od kojeg sam ostao zabezeknut: pa kaj Zvonka može svirati i prljavi zvuk na dobro poznate pjesme "
Isprano i plavo", "
Prašina", "
Ono što sam dala", "
Iz daljine", "
Sava"...?
I još me najviše iznenadila obrada Vještica "
Prečesto" s nezasluženo zapostavljenog albuma "Bez tišine" taman kad je počeo rat 1991., bacivši u zaboravljenu romantiku i senzibilitet da sam, hoću-neću morao izaći van ne vjerujući svojim ušima koje su odavno izmrcvarene koječime. Zvonka zna o čemu pjeva, suza mi se spustila u oko, a kako i nije baš bilo nešto osobito mnogo prisutnih na njenjoj svirci, pjesma je, osjetilo se to, ganutljivo pogodila u živac o kome bi se moglo naširoko pisati. Ona prati emocije, nema veze da li ih ljudi prepoznaju ili ne, da li njene pjesme doživljavaju kao 'još jednu dosadnjaču s gitarom' (a s tim mišljenjem vjerojatno nije bio nitko te večeri u Močvari) ili pak kao neku trivijalku koja se pokušava utrpati tamo gdje joj nije mjesto. Set je okončala pjesmom "
Snijeg" na tekst Vjekoslava Majera koja će se naći na novom albumu Svemira što će biti objavljen možda tek najesen (tako mi je rekla Saša). AAAA? Vjekoslav Majer, ko ti je to? U kom je bendu svirao? Pa to ti je tekstopisac od koga su Štulić i Bregović puno toga emotivnog maznuli jer su redovito pratili školsku lektiru. Bend školska lektira?...
U pol' 9 kod Sabe © Horvi
U POL' 9 KOD SABE su bile najbolje do sada koliko sam ih prilike imao gledati. Svaki put su sve bolje i nimalo ne sakrivaju svoj progres. Zadnji put sam sa svoja dva mala psića išao na zagrebački Cvjetni trg prošle godine u ljeto, a od tad su glazbeno mnogo napredovale. Očito je da mnogo rade, održavaju redovite probe koje više nisu kod Sabe u pol' 9, nego tko zna kad, ali vidi se pozamašan napredak od onog skromnog simpatičnog ženskog bendića da je prerastao u veliki komercijalni adut. Njihove pjesme s prvog albuma "Prihvaćam sve" se vrte po radiju, a od onda je prošlo čak 2 godine. Ne idem u tančine tko je što pisao o tome i ne zanima me jer je ekipa s Goranom iz benda Radost! (ukulele i električna gitara) napravila štošta u pogledu sviračkog razvoja.
Em sviraju mnogo bolje, čak ulaze i u jazzy formate dovitljivo ih segmentirajući kroz odmjerenu slobodu izražavanja, kod njih je mnogo toga šala i otvorena zafrkancija sa sofisticiranom spregom punka i rocka. Punkeri su protiv vlasti, rockeri protiv stereotipnih svjetonazora, a one su protiv mizantropa na satirično-zabavan način. Jest da nisu žestoke ili naprasito prgave ko' Otep Shamaya, ali spika je vrlo sličnih tematskih relacija.
U pol' 9 kod Sabe © Horvi
Na ovome koncertu se otkrio novi adut u bendu - odličan vokal multiinstrumetalistice Dragane koji je parirao Martini s dobro ugođenim relacijama na nivou teatralnosti. Dijalog u pjesmi, otvoreni, slobodni, nonšalantan art-pop sa Zappovskim i Buldožerskim referencama tako da Sabe uopće više nemaju što da brinu za kreativni prosperitet u novim pjesmama drugog albuma koji se uskoro očekuje. Ovladale su sa svim smjernicama muziciranja i komponiranja, te ih treba adekvatno ponuditi širokoj audijenciji poput ranog Hladnog Piva ili Let 3. Imaju sve predispozicije za široku primjenu, a ugostile su i Zvonku Obajdin u jednoj pjesmi. Naveo bih kojoj, ali mi se desio kuršlus s mobitelom na kome sam pohranio neke skice koje ne mogu pronaći gdje ih je taj pametni aparat spremio jer moja memorija u tikvi toliko slabo radi da se ne mogu sjetiti niti točan datum rođendana vlastite cure, nekih dogovora za koncerte, a bome niti pina tekućeg računa. Prekrcana mi memorija koja skoro više da ne prima nove informacije premda te večeri nisam popio niti pivo. Uglavnom, ovo je bio najbolji i najdorađeniji koncert Saba koje sam vidio. Nešto zaista super. Moju pohabano-senilnu memoriju mi uzdrmala "
Starimo" koju čujem svaki dan na radiju, a uživo je još bolja namećući se kao evergreen naše generacije. Da nisam ispustio emotivnu suzu kad sam čuo Martinu kako je pjeva, lagao bih. Sabe imaju mnogo toga što privlači, sve bolju glazbu, a kako se čini i novi album će biti odličan.
U pol' 9 kod Sabe i Zvonka © Horvi
RADOST! svakim novim nastupom iznenađuju i idu u sve zahtjevnije formate odvajajući se od bilo kakvih kurentnih trendova protežirajući apstrakciju sluha rocka poput pokojnog Captain Beefhearta kome stilski nimalo nisu slični (Beefheart je prije svega bio avangardni blueser), hahaha, ali neodoljivo asociraju na tu njegovu zavrzlanu vještinu inteligentno drske provokacije sa smislom.
Radost! © Horvi
Zajebani su to umjetnici, nimalo laki za shvatiti u par rock akorda s naglim metamorfozama i još zajebanijim lirskim cinizmom. I naravno, u jednoj pjesmi su pozvali Zvonku na vokalnoj dionici (eh, niti to se ne mogu sjetiti bez šalabahtera, o mulac, zašto nisam bilježio na vjerni 'analogni' oldschool papir...), a iznenađenje će biti njihov novi četvrti album gdje će znamenitu pjesmu "
Primarno je sekundarno" otpjevati Nina Romić! Ha? Malo teže za povjerovati...
Radost! i Zvonka © Horvi
Kroz vrlo dovitljiv složenac aranžmana uglavnom dobro poznatog repertoara i ponekom novom pjesmom, frontmen Brale se prometnuo u vještog vođu nadopunjujući mnogobrojne Goranove gitarske intervencije na čvrstu ritam sekciju redovito našpananu na plesne tempove (Dino Kraljeta - bas, Dimitrij Petrović - bubnjevi). A kako je bio radni dan, te su počeli vrlo kasno, cirka pola sata prije ponoći, nisam što od umora, a što od jutarnjih obaveza odgledao i odslušao koncert do kraja. Trebalo se ipak ranije početi...
horvi // 08/05/2016