home > koncert > CLOCKWORK PSYCHO (Slo), GUŽVA U BAJT (Slo), MOJO MEN FROM MARS (Hr), 26.V 2016., KSET, Zagreb

kontakt | search |

CLOCKWORK PSYCHO (Slo), GUŽVA U BAJT (Slo), MOJO MEN FROM MARS (Hr), 26.V 2016., KSET, Zagreb

Već poprilično ofucani žanr psychobillyja na izdisaju koji više niti izdaleka nije onoliko popularan kada su postojali vodeći lideri The Cramps, okupio je u zagrebačkom KSETU tek šačicu promatrača. Izbrojao sam ih tridesetak. Da nije bilo 11 članova posade tri večerašnja benda u publici, ta brojka bi se svela na 19, a možda i manje...
[ bilo nas je taman za sprovod ]

bilo nas je taman za sprovod   © Ramona

To što se desilo sa žanrom krivi su sami protagonisti. Nakon smrti Luxa, nije se primjetio ama baš nikakav napredak, a peglati šablone četiri decenije povezivanjem rockabilly, r'n'r i punk formata u kratke pjesmuljke od 2-3 minute evidento je dovelo prvo do zasićenja, a onda do opadanja interesa i na koncu ovakvog stratišta na kome niti sav taj zabavni i energični subžanrovski križanac više ne može dati nekakav relevantno pomlađen i osvježen izdanak. Tja... Pa i sam naziv žanra je poprilično benav. U njemu nema psihodelije, pa zašto se onda ne zove punkobilly?
[ Mojo Men From Mars ]

Mojo Men From Mars   © Ramona

Žalosno je bilo za vidjeti da provjerenu zagrebačku bandu MOJO MEN FROM MARS posmatra desetak ljudi. Kad sam ih prvi puta gledao u SPUNK-u prije gotovo 7 godina (17.X 2009.), stekao sam dojam da će vrlo brzo isplivati na površinu. Imali su i odličan demo/d.i.y. rad "Punk-A-Billy-Blues" (e, svaka čast, momci na naslovu iz kojeg je izbačen 'psycho'), a od onda su postali još žešći i svirački puno bolji jer, malo mi čudno za povjerovati, i dalje su u istoj postavi i izgledaju ama baš isto. Niti kilu više, niti manje, iste frizure, ista obleka, ista spika, ali svirka jebačka, ko' zadnja u životu i najbolja... S tog prvog dema odsvirali su "Collective mind", "I told you a lie", "Tear it apart" i naslovnu stvarčinu, a također iz te prve epohe na večerašnjem repertoaru se pronašla "Perfect life". Šteta, očekivao sam "Mojo men from Mars" i poneku dosjetljivu zafrkanciju Fritza kako su se ponovno spustili s Marsa da nešto korisno naprave za nas Zemljane. Barem da nas mentalno sabotiraju, ali izgleda da osim sviračke konciznosti s puno garažnih punk-r'n'r legata i vrlo rijetkim staccatima nisu bili impresionirani auditorijem kojeg vjerojatno jako dobro poznaju, a možda od svih njih imaju i brojeve mobitela i tko zna kakve intimne dogodovštine. Ko' da su se iskrcali na nekom autobusnom ugibalištu, odsvirali pored šešira vrebajući bakšiš, a kad ga nije bilo, profesionalno otkantali poznate promatrače što uopće ne čekaju nekakav prevoz za tko zna kuda nego gledaju hoće li u selo doći poneki novi turist, prepustili se svirci samo za sebe da barem oni kao bend uživaju u svojem zvučnom seksu kad malo koga to uopće zanima. Ne, nimalo nisu bili loši. Čak bi rekao da su mi bili najbolji bend ove večeri.
[ Gužva u bajt ]

Gužva u bajt   © Ramona

Ljubljanski fanti GUŽVA U BAJT koji su se vratili u Zagreb nakon dvije godine izgleda da odavno više nisu psychobilly bend. Nisam pratio njihovu karijeru, ali sam slušao istoimeni album iz 2005. s kojeg su izveli samo "Kozlanje" i "Ismeta je pank", dok je ostatak set liste meni potpuno nepoznat i odmah da kažem kako to nema veze sa žanrom o kome je riječ već s jednostavnim punkom u vrlo žestokim gabaritima. U tom aspektu su vraški energični i kad ih se sluša, a ne gleda, izazivaju sasvim ugodne slušne reakcije jer između ostalog kombiniraju tekstove na hrvatskom, slovenskom i engleskom. Ali, tu je i konac njihovih jakih atributa jer naime, vokalist barem polovicu pjesama otpjeva u jednoj te istoj ariji na jednu te istu intonaciju sve dok nije na sredini set liste startala "Tamne sile" u kojoj je pokazao rapidan odmak od stereotipnog šablona. To uistinu umije batinati po ušima kao da pola sata slušaš konstantno istu pjesmu s vokalnim repeticijama... A dok su izveli obradu "White riot" The Clash, ha-ha-ha-ha... Nisam odolio a da se slatko ne nasmijem. Pjesma je, zna se što bila 1977., no danas nema ama baš nikakvu aktualnost i k tome, da završim priču, bend je unatoč energične i divlje svirke za koju dajem palac gore toliko šlampavo statičan na pozornici kao da nimalo ne doživljavaju tu katarzičnu seansu snage i tempova koji izbijaju iz njihove glazbe.
[ Clockwork Psycho ]

Clockwork Psycho   © Ramona

A što reći za zvijezde večeri CLOCKWORK PSYCHO, također slovenske fantje s eno punco rdečih las na kontrabasu? Vizualno su fakat atraktivni i pokretljivi s adekvatnim imageom kome očito poklanjaju mnogo pažnje, ali daleko manje pozornosti usmjeravaju na samu struku. Neću reći svirku jer se tu nema što predbacivati, nego na to smandrljano peglanje hibridnih obrazaca koji u njihovom slučaju zvuče, brat-bratu, poput akustičnog death/thrash-metala. Ima tu hardcore tempova (ok, nema blastbeatova), nabrušenih riffova, zgodnih staccato zafrkancija (gitarist je odličan, komotno bi mogao svirati u tehnical/math bendu, svatko bi ga poželio), ali se jako lijepo uočilo da unatoč svemu nemaju ono osnovno - svjetonazor. Stav i gard. Njihova je glavna nit vodilja furka, vrlo tanka, plitka i prozirna, autorski su poprilično prazan skup bez sadržaja kojeg evo, niti zjapeći prazan KSET nije progutao da nekoga natjera na đipanje jer im pjesme ne govore o ničemu važnome, bolje rečeno, o ničemu što već davno nisu rekli ne samo pripadnici ovog žanra (naravno, pjesme o zombijima, demonima, mrtvacima, odjebima, zajebima, pojebima...), već i gro protagonista u metalu, punku, hardcoreu i gothicu što se praćkaju isključivo sa zabavnim trivijalnostima na razmeđi seksa i nekakve mistificiranosti naglašavajući posebnost, ezoteričnost i onaj stupidan frazoidan moto 'I feel so extraordinary'.
[ Clockwork Psycho ]

Clockwork Psycho   © Ramona

Oki-doki, nisu mi legli kao niti najnoviji, vrlo šuplje produciran album "I Don't Give A Fuck" objavljen ove tekuće 2016. godine kojeg su kompletno izveli jer traje 34 minute, samo nisam skontao da li odsvirali obradu "Sweet dreams (are made of this)", narafski od Eurythmics, možda sam izašao na čik pauzu, no kad su na kraju izveli obradu "Where did you sleep last night", najpoznatije s unplugged verzije Nirvane (inače tradicionalne folk pjesme bezimenog autora), pao mi je mrak na oči i uši jer su pokazali da se daleko bolje snalaze u coverima nego li s autorskim materijalom i samim žanrom kome pripadaju ne dajući mu nikakvu novu životnost. A to je pogubno za ovaj zafrkantski žanr koji je ionako na izdisaju. Čini mi se da bend kao takav, s takvim performansima može ostati samo vječita druga liga na začelju i predgrupa za zagrijavanje nečemu daleko boljem. Inovacije i hrabri eksperimentalni potezi dobro im bi došli. Ali, "I don't give a fuck" dovoljno govori o tvrdokornom stavu da se čovjek ne može mijenjati. Može. Itekako.

horvi // 27/05/2016

Share    

> koncert [last wanz]

cover: JABADERA + COLOSTRUM, 07/03/2024, Sax, Zagreb

JABADERA + COLOSTRUM, 07/03/2024, Sax, Zagreb

| 11/03/2024 | terapija |

>> opširnije


cover: REBEL STAR @ Močvara, Zagreb, 07/03/2024

REBEL STAR @ Močvara, Zagreb, 07/03/2024

| 08/03/2024 | pedja |

>> opširnije


cover: Cryptopsy, Atheist, Serpentslain, Almost Dead @ Močvara, Zagreb, 05/03/2024

Cryptopsy, Atheist, Serpentslain, Almost Dead @ Močvara, Zagreb, 05/03/2024

| 08/03/2024 | ognjen bašić |

>> opširnije


cover: Yann Tiersen@Tvornica ZG 05/03/2024

Yann Tiersen@Tvornica ZG 05/03/2024

| 07/03/2024 | mario m. |

>> opširnije


cover: Monsieur Doumani i Dunjaluk @ Močvara, 01/03/2024

Monsieur Doumani i Dunjaluk @ Močvara, 01/03/2024

| 04/03/2024 | dora p |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*