Prošle subote održali su se još jedni reperski susreti pod organizatorskom šiltericom Hip Hop Unity-ja. Taman kad se činilo da je zajednica narasla preseljenjem iz Grey Rooma u Tvornicu, nakon proslave 10. rođendana HHU je spao na Super Super, najmanji klub u kompleksu Katran. Raspolažem informacijama zašto je do toga došlo, ali iste dolaze iz druge, treće ili tko zna koje ruke, pa se neću razbacivati istima, jer nisu 100% provjerene iako zvuče kao da imaju logike. Tračevi već jesu rak rana domaće hip-hop scene i još samo fali neki poluautsajder poput mene da im mrvi sol na ranu. Stoga, krenimo na sam događaj.

Radilo se o hip-hop party-ju za noćne ptice gdje se blok od dva DJ-iranja presijeca live nastupom. Špicu je ovoga puta činio Tvrdokor, novi projekt Tibora, Geralta iz Rivije i Žaegulj ZIM-a koji su svoje prijašnje kolaboracije okrunili snimanjem zajedničkog EP-ja ovom prilikom promoviranog. Pošto se na dotičnom uratku ne računajući intro i outro nalazi svega četiri stvari, logično je bilo da će ostatak satnice puniti numerama sa solo uradaka. Od boom-bapanja na matricama podrhtavalo je trošno krovište kluba, a izvedba u smislu flowa i delivery-ja je bila bez zamjerki, sva na nivou staroškolskog PS-a bez nekih iznenađenja u dinamičko-ekspresivnim oscilacijama, osim što se Geralt mrvicu jačom vokalnom glasnoćom i tenzijom isticao za nijansu više od ostalih kao i obično. No unatoč tom sitnom odskakanju, njihove zajedničke stvari se stilski spajaju u homogenu cjelinu gdje je individualnost izričaja donekle žrtvovana za kolektiv. To se odnosi i na tekstove koji se kod sve trojice svode na lutanja gustom šumom rima tokom svijesti bez unaprijed zacrtane niti vodilje. Sve je to dovoljno da ti ništa ne zasmeta u namjeri da se dobro zabaviš na podiju. Pogotovo ako si u društvu voljenih ljudi s kojima zajedno puštaš mozak na pašu i u maniri meditacije u pokretu oslobađaš tijelo da ritmički plovi tvrdim koritom u rijeci stabilnog toka. Na lajvu je sasvim svejedno o čemu su tekstovi kad ih se ionako ne razumije bez prethodne upućenosti u točan sadržaj lajni. No, ako tražiš u rimama konkretniju životnu tematiku i poruku dublju od "slušaj koliko je ovo sranje tvrdo!", onda možda Tvrdokor i nije najbolji izbor za slušanje van klupskih live okvira.

Od 30-ak ljudi koliko ih je bilo prisutno na vrhuncu večeri, ruke i glave su se lagano, da ne kažem sramežljivo, micale u prvim redovima dok je ostatak auditorija izgledao kao da su ovdje reda radi. Neki su možebitno i jedva čekali da odu, jer kako se nastup primicao kraju, klub se postepeno praznio. Po završetku nastupa Tvrdokoraši su bez ikakve pompe oko oproštajnog protokola s publikom samo odložili majkove i pustili da im se zadnja pjesma pretoči u nastavak DJ seta. To mi je djelovalo kao da su pomalo i razočarani čitavim eventom, posebice odazivom ljudi. Raspoloženje naroda za after je također bilo na niskim granama. Nakon desetak DJ-evih stvari klub se skoro potpuno ispraznio kao da je posrijedi žurba na posljednje dnevne tramvaje utorkom prije ponoći, a ne subota u tri i kusur po noći.

Bez obzira što je početak nastupa bio tempiran tako da ljudi koji su se eventualno prije 01h odlučili pohoditi Frenkija u Ksetu ili Kandžiju na Trgu stignu na Tvrdokor, ljudi se zaista odazvalo sramotno malo. Čak čisto sumnjam da je netko od publike dotičnih imao namjeru poslije doći u Super Super. Ili su stari i preumorni da idu na noćne nastupe ili ih jednostavno ovo ne zanima. Čak ni čašćenje ženskog spola besplatnim upadom nije rezultiralo nekom pretjeranom širenju estrogene zone.

Jedan viđeniji lik s ove scene mi je jednom prilikom tvrdio da je popularizacija trapa uspjela klince posredno navući i na stariji hip-hop. Ova večer ne pristaje teoriji da novo navlači na staro, iako se na ONI-ma zimus u Klubu moglo naći 20-ak ljudi koji su izgledali kao da su iz trapperskog kukolja zalutali u staroškolsko žito. Općenito, na tom skoro rasprodanom koncertu se pokazalo kako ima nade da se stari zvuk na mala vrata vrati u (n)ova vremena i tako mic po mic postane "buduća prošlost". Ali očito reprezenteri old schoola poput Tvrdokora koji nisu uspjeli ili stigli izgraditi renome prije pomame trapa još nemaju snage privući kritičnu masu osim eventualno ako nastupaju kao predgrupe nekom većem starijem reperskom imenu. Iako ni to nije pravilo, jer kako u tim okolnostima npr. objasniti uspjeh jedne Sassje? Izgleda da u ovo doba kad je internet brži od mozga sva logika i zdrav razum padaju na koljena moleći se da ih stihija kaotičnog tržišta otpuše na pravo mjesto. Džabe ti puna jedra kada na nepredvidivim vjetrovima promjena ne možeš držati kurs. Ipak vjerujem da se svaki trud kad-tad isplati bilo tako da isplativost ne vrednujemo kroz okvire krupno-kapitalističkog tržišta ili tako što spletom neobičnog poklapanja upornosti i čudnih okolnosti nekako doplutamo do svoje niše pod suncem. U svakom slučaju, treba ustati osam puta ako padneš sedam. I ne žaliti za onim šte se nije dogodilo, nego se radovati onome što se zaista zbilo. A zbilo se to da smo svi imali priliku uživati u malim stvarima kao što su dobar beat i flow. Ne vidim razloga da ljudi tu činjenicu ne iskoriste kad su već po to i došli. Navodno.

ognjen bašić // 30/05/2016