Malo neobično mjesto, a i početak od cirka najavljenih 19h nisu tipični za održavanje koncerata. Ipak mi nismo neka osobito osvještena nacija koja bi primjerice izlazila na svirke ovako rano i to pogotovo ne u dućan s raritetnom biciklističkom opremom koja vraća u debelo sjećanje oldtajmere i vrlo rijetke uzorke dvonožnih egzibicija poput debelih felgi od skoro punog pedlja ili bicikla koje gazi dvoje ljudi. Dućanćić je opskrbljen robom isključivo za posebne fanove, a imaju i impozantan asortiman odgovarajuće konfekcije (košulje, majice, hlaće i još štošta, e, nisam primjetio obuću...), te je odnedavno smješten na vrlo uočljivoj lokaciji u istom dvorištu gdje se nalazi i Bikers Beer Factory za razliku od prethodne, za koju apsolutno nisam pojma imao mada sam godinama živio tik uz nju na križanju Selske i Ozaljske ulice. Gringo shop je već ranije prilikom otvaranja, odnosno preseljenja imao jedan ovakav sličan koncertni potez (nastup Baby Back Ribs), tako da za vlasnike ovo nije ništa neuobičajeno; prostor jeste maleni za takav happening, ali pokazalo se ovom prilikom da može vrlo dobro poslužiti jer postoji određena homogena veza između njihove radinosti i samog benda. Stari unikatni bicikli i sve to oko njih i takvog svjetonazora, te sastav koji svira arhaični prastari akustični delta blues što opet vraća u debelu prošlost kada su muzičari svirali po Divljem zapadu u saloonima, ali najviše po kojekakvim drvenim straćarama, okupljalištima rudara, trapera i kopača zlata, pa čak i po konjušnicama, rančevima i plantažama u dubokoj zabiti brda Zapadne Virginije, Ohia, Kentuckyja i Tenneseeja, ili pak, južnije, ruralnih prostranstava Mississippija, Texasa i Memphisa gdje su i prašina i blato, životne nedaće i duhovne sile preživljavanja spojene u jednu zvučnu konfiguraciju crne i bijele folk glazbe - blues/gospel/country i to u vrijeme kada nitko nije niti pomišljao da će doći doba električne struje, telefona i nagle industrijalizacije koja je stubokom počela mijenjati svijet neposredno uoči 1. Svjetskog rata. Zagrebački četverac SHE BROUGHT ME GASOLINE su u ovakvim paralelama idealan bend što vraća upravo u tu debelu prošlost od prije punog stoljeća, pa i više. Nastavak su sastava Tragači što je 2014. objavio jedan d.i.y. singl "Never Learn Your Dreams On A Woman's Heart" radeći konstantno u istoj postavi, a odluka za promjenu imena došla je spontano. Tragači su uglavnom radili obrade, dok se friški repertoar SBMG orijentira isključivo na autorske kompozicije na engleskom koje pjeva većinom glava benda Kristijan Kevešević - Krike svirajući isključivo banjo zbog kojeg ova ekipa i ima taj toliko specifičan arhaičan zvuk. Često mu se u dvoglasju pridružuje akustični gitarist Željko Platužić - Žac što umije koji puta odvaliti i sitni slide efekt na Gibsonovom modelu 'dobro', a ponekad i u troglasje basist Ivan Lončar, jedini 'uljez' s instrumentom koji zahtjeva pojačalo o čemu su nekad davno oni izvorni blueseri samo mogli sanjati dovitljivo se služeći različitim tehnikama za ispunjavanje uravnoteženosti visokih i niskih tonova. Uostalom, poslušajte živi zapis pjesme "Trouble" u kojoj simulira atmosferu nevremena... Bubnjar Marko Baković je opet svoja priča koja se savršeno uklapa u ovaj profil; slijep je od rođenja i svira isključivo po nahođenju, a ovakvi, malo preružno za reći, hendikepirani muzičari su često znali dosegnuti nevjerojatne glazbene performanse, uostalom za zvuk treba imati izoštren sluh, njuh i senzibilitet, a ne vid. Marko voli dignuti palice u zrak u iščekivanju nekog jakog šusa ili breaka, originalan je u tome i može bez ikakvih problema postati bubnjarska senzacija. Čak je u jednoj prilici Krike kazao 'rekli smo našem bubnjaru da se u ovoj pjesmi umiri jer sviramo u dućanu', no Marko je nakratko odlupao završnicu poput kompresiranog Ginger Bakera. Ma daj, kaj je to neki problem za njega? Znao je da nisu u kokošinjcu pa da se polupaju jaja ispod kvočki. Šta ne bi smio lupiti koji puta žešći finiš kad je ionako čitavih pola sata pratio bend laganijim odjecima, koji puta gotovo na šapatima bubnjarskih metlica.



Njihova živa glazba koju su prezentirali jeste upravo odjek tog vremena s konca 19. stoljeća kada nije bilo električne struje, kada nitko nije niti slutio da za pola stoljeća dolazi rock and roll, o jazzu se razmišljalo tek kao o nekoj neukoj improviziranoj stupidariji crnih muzičara što nisu poznavali note, pa su svirali po sluhu i dozvoljavali si kojekakve falševe, ali She Brought Me Gasoline su u ogromnoj vremenskoj prednosti upravo s tim povratkom na zaboravljene korijene rocka, kao i dućan Gringo shop; u oba slučaja to nije 'medij' za široke mase i alternativni bijeg u popularnu hipsterijadu, već za probrane sladokusce koji znaju što točno traže. Izveli su samo 6 pjesama, te im je nastup trajao, kao što je i najavljeno, samo pola sata. Bilo je vraški vruće u tom malenom prostoru dok je sunce na zalasku peklo uz isparavanje oko 40˚C počevši set s "Little girl", naravno senzibilnom temom za 'pregrijavanje', a onda su odmah izveli friško realiziran debi singl "Pathway" koji se već proslavio kao lagani blues van granica naše zemlje nalikujući na onaj stari šlih Robbie Robertsona i The Band, te potom "Ride on", zajedno s maloprije spomenutom koja je nastala još u vrijeme Tragača. Baš mi se čini, koliko se sjećam Krike rekao za Marka de se obuzda u završnici, a možda nakon "I can't travel fast". Uostalom, ovo mi je bilo prvi puta da prisustvujem njihovoj javnoj svirci, pa je jasno da mogu 'pobrkati lončiće'. Nego, zadnje dvije pjesme "Trouble" i drugu sa singla, "Soul made in China" sam snimio i kao video koji svjedoči o ovome vrlo ugodnom, nevjerojatno dojmljivom, atipičnom koncertu za kojeg mi je moj sin Ilija-Petar (6 i pol godina) kasnije rekao da mu je bio jaaaaako dosadan jer na tu muziku nije mogao plesati i da to nije za djecu. Gdje ćeš boljeg kritičara od vlastitog djeteta?



Jasno kao suza, She Brought Me Gasoline nije muzika i svjetonazor za djecu odgojenu u medikamentima kurentne stvarnosti, oni su bend koji je prevalio ogroman vremenski prostor povratkom u doba daleko letargičnije ljepote naših žganaca i idile kaubojskih bifteka o kojima danas možemo samo sanjati. Imaju izvornu crtu američkog prastarog folka koji ne idealizira mačoizam Dean Martina, John Waynea ili figurativne opsesije nekoć popularnih Frankie Lainea, Pet Boonea, Roy Acuffa ili u krajnju ruku, ono što je opća mainstream kultura prihvatila zdravo za gotovo - slavni film sa soundtrackom "O Brother, Where Art Thou?" gdje je glavnu ulogu obavio inače neduhoviti i vrlo dosadan, poput Harrisson Forda, sponzorušama privlačan George Clooney. She Brought Me Gasoline, vidjelo se to po ovome nastupu, imaju ogroman raskorak s fikcijom hipstera i Hollywooda, iz svoje dovitljive, prije svega Kriketove prizme, ne čekaju trenutak slave ispred hrvatskog bijednog kokošinjca, već se bore za linč zagađenog i zatrovanog svjetonazora ideologije koja nam ionako ništa dobro nije donijela unosivši se potpuno u sferu originalnih protagonista koji, možda, neće poput Dylana, Johnny Casha, Willie Nelsona, Ian Curtisa ili Cavea mijenjati svijet svjim logičkim razumijevanjem, ali nisu niti daleko od toga.

horvi // 09/07/2016