Na ulazu u festivalski prostor naletim na frenda koji mi kaže:"Znaš, ovo ti je festival na kojem na WC-u razmijeniš par riječi s pjevačem Mudhoneya prije nego skuži da mu gig počinje kroz koju minutu pa žurno otrči prema stejđu". Ova sličica oslikava mali, intimni, topli festival za kojeg imam osjećaj da je s novom lokacijom u začetku iako mu je ovo već 3. izdanje.
Nakon što je suradnja SuperUha i grada Šibenika došla svome kraju, Primošten je otvorenih ruku prigrlio Festival na pet godina što mu daje priliku da se na ovoj lokaciji razvija i raste. Novi SuperUho festival smjestio se na području napuštenog hotela "Marina Lučica" uz obalu mora, a u sjeni borove šume u čijem se okrilju smjestio i festivalski kamp.
Lokacija daje pregršt mogućnosti za nadograđivanje sadržaja, a ovaj prvi primoštenski se bazirao da dva festivalska stejđa na kojem su se izmjenjivali izvođači.
Festivalski gigovi su se odvijali bez preklapanja, što zbog blizine stejđeva, a i da bi publici bila pružena prilika da se više koncentrira na svirke. Do prostora velikog stejđa nalazi se lounge na otvorenom uz ponudu hrane, a uz sami veliki stejđ imali smo priliku uživati u točenim craft pivama domaćih pivara, što je jedinstvena ponuda na festivalima.
Takve pive (koje su bile po fer cijenama) možeš sigurno manje popiti od razvodnjene točene Žuje, pa su se stvarale i manje gužve po WC-ima, za što je dostatan bio fini WC bus.
Ipak moj osobni dojam je da je za puni doživljaj festivala trebalo provesti sva tri dana u festivalskom kampu u kojem se održavao niz kreativnih radionica za djecu i odrasle.
Možda to realiziram sljedeće godine, a ove godine sam posjetila samo treći dan i zatvaranje festivala. Večernji dio programa su otvorili šibenski prog rockeri Magul na čiji gig sam na žalost došla tek na zadnju stvar. Taman smo imali vremena kušati delicije koje nam je pripremila ekipa iz restorana Šalša i okrijepiti se kapljicom domaćeg craft piva dok se slagao stejđ pod već legendarnim crvenim svjetlom (fotografska noćna mora) za našeg starog znanca Marka Lanegana čiji potretić možete pročitati ovdje.
Marka Lanegana koji je zadnjih godina naš čest gost. Ovaj put smo ga imali priliku vidjeti u skraćenom, festivalskom izdanju uz pratnju gitarista Jeffa Fieldera. Festivalski set je sadržavao kratak presjek Markovog bogatog stvaralaštva od pjesama Screaming Trees, preko solo albuma i covera s Imitations koji je otpjevao u svojoj poznatoj nepomičnoj pozi pod spomenutim slapom crvenog svjetla. Priznajem da mi je ovo izdanje Marka uz pratnju električne gitare pomalo manjkavo i ako bih mogla birati neki minimalistički izričaj, rado bih izabrala aranžirano akustično okruženje u kojem bi taj poznati hrapavi bariton našao meke zvukove s kojima bi se isprepleo.
Nakon Marka, imali smo prilike poslušati još jednog minimalista uz pratnju vlastite električne gitare. Damir Avdić poznat i kao Bosanski psiho, dežurni kroničar i kritičar truloga nam društva svojim gnjevnim ciničnim tekstovima upire prstom u društvene anomalije i to čini uvijek žestoko i bez rezerve.
Avdića ili vole ili ne vole, nema sredine, a na malom superuhom stejđu se skupila fina količina poklonika od kojih je većina pratila Avdića glasom. Za to vrijeme glavni stejđ se spremao za festivalskog headlinera Devendru Banharta.
Devendra, američko venezuelanskog porijekla donio je u Primošten svoju mješavinu neo hippie / freak/acid folk glazbe koju je predstavio s kompletnim bendom.
U očekivanju izlaska 9. studijskog albuma Ape in Pink Marble s kojeg smo imali prilike čuti par pjesama, ovaj otkačeni glazbenik i vizualni umjetnik prošetao se kroz svoju bogatu diskografiju. Predivna, nježna i vesela glazba protkana latino zvukovima, uz sjajan bend i odlično raspoloženog Devendru rasplesala je i raspjevala publiku.
Devendra se pojavio u crnom odijelu s crnom košuljom, nalikujući pomalo kakvom propovjedniku, no ipak je strogu odjevnu kombinaciju razbio sa žutim čarapama koje su možda i lajtmotiv njegovog scenskog nastupa. Odmah je nastupio opušteno i prijateljski komunicirajući s publikom i to sa zavidnom količinom hrvatskih riječi (koje je vrlo vjerojatno naučio tijekom svoje veze sa srpskom umjetnicom Anom Kraš.) "Volim te prijatelji!" uzvikivao je veselo skakućući i tražio muzičke želje od publike, a na bisu se pojavio u T-shirtu s komadom papira na kojem su bile riječi pjesme "Lover" s albuma Smokey Rolls Down Thunder Canyon koju je otpjevao zajedno s publikom.
Čini mi se da sve glazbene želje koje je publika dovikivala nisu ispunjene pa se nekako nadam da ćemo Devendru uskoro imati prilike vidjeti na solo koncertu. Naše "Žen"su dobile zadatak zatvaranja SuperUho festivala u nezahvalnom terminu i uvijek mi bude žao da ove cure koje stvaraju fenomenalnu psihodeliju ne dobiju neki bolji termin. Želim im što prije neki veliki stejđ i neki prime time termin jer one to zaslužuju!
Prvo primoštensko 3.SuperUho je uspješno završeno i nadam se da će se ova priča razvijati i obogaćivati na tragu malog intimnog festivala na kojem u WC-u čavrljaš sa zvijezdama.
E da…i nemojte zaboraviti neke palačinke ubaciti u ponudu!

edi // 09/08/2016