Zbog prirode posla u Močvaru sam stigao kad su Tajga i Tundra već trebali završavati svoj set prema najavi organizatora. No, spomenuti su još dobrano čekićali, a ljudi stajali nepomično idpred stejdža, iako se čak u nekim trenucima moglo i zanjihati. I metalci se miču, barem glavama, na svoje bendove. I indie publika se voli njihati ili cupkati nogama. Ovi su samo nepomično stajali, no barem nisu pričali što se redovito događa na rock koncertima. Dvorište je bilo puno i čekalo se da predizvođač završi. Već se dobrano kasnilo od zakazanog termina, pa se opet postavlja pitanje čemu isticati satnicu ako se ne možemo držati iste.

Netom prije početka Tim Hecker se u kapici i s ruksakom na leđima prošetao kroz dvorište oprezno pazeći da li će ga netko prepoznati. Nitko nije ni obratio pažnju na njega, no ova tvrdnja tek kasnije dobiva na značenju. Sa prvim laganim zvucima iz razglasa dvorana se napunila dimom i ostala je u potpunom mraku. I tako je bilo slijedećih 45 minuta.

Svi smo bili okrenuti prema stejđu, jer svi znamo otprilike da bi se tamo trebalo nešto događati. A bilo je ko u crkvi na "tihoj meši". Rijetko koji pokret, rijetko koji zvuk osim onog iz razglasa. Tko zna, možda tip nije ni došao, samo je poslao fajlove. Srećom viđen je u dvorištu. A možda je samo stisnuo plej, pa obilazno otišao za šank i tam' pijucka, dok mi svi u čudu gledamo ne bi li što vidjeli. Neki su se čak gurali naprijed da bi bolje vidjeli. A muzika... tu muzika dolazi u prvi plan, ali se postavlja pitanje da li je to baš pravo mjesto i pravi način prezentacije iste. Siguran sam da nitko u dvorani nije znao nijednu pjesmu odsviranu. A koliko ih je bilo? Jedna ili deset. Ili više?! Vjerojatno ni sam izvođač ne zna to. Nisu bitni ni nazivi pjesama. Svatko sam za sebe može zamisliti naslov.

Na početku sam mislio kako bi bilo dobro da se bar neke projekcije vrte. No s tim projekcijama dogodilo bi s upravo suprotno od onog što izvođač želi, a to je mašta. Projekcije bi nam sugerirale što da zamislimo, a ovako svaki svoj film vrti. Većina ih vrti neki statičan film. Možda sliku. Ovaj do mene je čak u jednom trenutku i neke pokrete s rukama napravio. Ovaj ispred razgibava vrat cijelo vrijeme. Druge nisam ni vidio jer je mrkli mrak.

A muzika... atmosferična ambijentalna. Nimalo naporna. Dosta glasna, ali taman. Ispočetka je bila skroz polagana i mirna, da bi se svakom novom pjesmom (!?) tempo malo podizao. Ubacivali su se neki novi zvukovi i sve u svemu bilo je jako interesantno, ali teško za ispričati. Posebno za doživjeti.

pedja // 27/09/2016