home > koncert > Šumski, No No Instigator @ KSET, 07/02/2019

kontakt | search |

Šumski, No No Instigator @ KSET, 07/02/2019

Unatoč tome što je prošlo već nekoliko dana od kad su No No Instigator i Šumski ispunili prostor Kseta svojim mističnim melodijama moja je percepcija ovog koncerta i dalje obavijena nekom snenom maglom. Taj vrlo specifičan zvuk oba benda skup s neuhvatljivom atmosferom koju stvaraju nikako mi ne dopuštaju da stupim u racionalnu analizu tih par sati glazbene ekskurzije. Ipak odgađanje ovog izvještaja u nedogled nije opcija te se unaprijed zato ispričavam što će njegovo pisanje biti manje kritika, a više pokušaj prisjećanja na neki daleki san gdje je teško razaznati granice realnosti i deluzije. Samo je spuštanje u tu posebnu domenu fantazije počelo s 15 minuta kašnjenja (kao i inače nakon ulaska u krevet) naglim početkom post-punk istražitelja No No Instigator (mrvicu ipak udaljenije od ove metafore).

No No Instigator

Sumorna nas trojka nije lagano ušuškala na počinak, već nas je naglo i bez objašnjenja bacila u delirični košmar obilježen oštrom distorzijom gitare, ubrzanim gibanjem basa te preciznim odzvanjanjem bubnja. Svaki je od instrumenata zapravo izvršavao svoju ulogu, no svaka je od njih doprinosila istoj svrsi tj. potpunoj dezorijentaciji i zamagljenju osjetila. Dok je gitara disonantno, no oštro poput motorne pile, rezala svijest po dijagonali, bas je svirao gotovo pa komične gotičke motive koji podsjećaju na dvorce, šišmiše, lude znanstvenike i sve što biste povezali s hororcima '40ih ili Scooby-Doo-om. Ovu neobičnu jukstapoziciju klasičnog i modernog straha prate raznovrsni, no konstantno prljavi, ritmovi bubnja koji naglo izokrenu tempo i stil čim se iole naviknete na trenutan tok pjesme. Ako Vam se sve ovo sve i dalje čini prelakim štivom, ove su dinamične kompozicije popraćene konstantnom vokalnom komunikacijom basistice i gitarista koja se često svodi na nepovezane frenetične krike očekivane od nekoga tko je u jebački lošem tripu. Rezultat ovog koktela jedna je vrlo uznemiravajuća noćna mora koja strmoglavo mijenja tok onog trena kada shvati da joj se prilagođavate. Ovo se samo po sebi možda i ne čini impresivnim, no činjenica jest da je set No No Instigator-a pomno promišljen. Čini mi se da bi svi ovi navedeni elementi u drugim kontekstima mogli biti teško slušljivi, pretenciozni pa možda čak i komični. I više od toga da su se dijelovi pjesama izmjenjivali nešto učestalije ili da je taj fantastičan uznemiren vokalni duo bio nešto sporiji... da je bilo koji element ovog koncerta bio umanjen, uvećan ili ispremiješan ne vjerujem da bi gaža funkcionirala. Ovakva mračna simfonija suprotnosti ipak perfektno radi upravo zbog vrsnosti s kojem ga je ova trojka pomno složila. Tako obliveni plavim i ljubičastim tonovima svirali su tu odvratno delikatnu tvorevinu dok sam se ja osjećao kao halucinirajuća narkomančina koja se predozirala u nekoj derutnoj sobi gledajući na televiziji Drakulu.
[  ]

Šumski

Nije ni 20 minuta prošlo kad se na pozornicu popela šestorka vrlo jednostavno osvijetljenih art freakova. Meka svjetla i poduplana publika od stotinjak nasmiješenih ljudi te popratni žamor vrlo su me ubrzo probudili iz te prljave groznice No No Instigator-a ili bolje rečeno služili kao uvertira u dijametralno suprotnu, no ništa manje ezoteričnu dimenziju. Uistinu ako je predgrupa predstavljala jednu od onih jasno definiranih, užasavajućih mora, Šumski se već u prvim notama predstavio kao jedan od onih bizarno prelijepih snova koji kao da beskonačnu traju prolazeći kroz nebrojene motive i informacije. Šumski je u svojoj srži jedna nevjerojatno široka kolekcija muzičkih motiva koji se kreću po svim glazbenim nišama: bilo geografskim, vremenskim ili žanrovskim. No njihovo je stvaralaštvo više od zbroja njegovih inspiracija, na kraju dana teško će ih se ne prepoznati. Vjerujem da su upravo zbog te svoje specifičnosti u opsežnosti privukli tolik broj veterana hrvatske alternativne scene. Doista Kset u vremenu između koncerata izgledao kao kakav reunion brijača iz 90ih, a možda mi i jedina zamjerka bendu mogu biti komentari koji su ciljali na taj mentalitet. Parole poput "trebali bi ostaviti mobitele pri vratima" i "jao, jao što ćemo s tom YouTube generacijom" su istinite, ali nepotrebne i čini mi se da se hrane niskom strašću starije publike iliti pljuvanjem mladeži. Nepotrebno serem doduše jer nit' me to izbacilo iz nabrijanog psihodeličnog stanja uma, nit' sam bio ciljana publika.
[  ]

Štoviše izuzev tih trenutaka između pjesama (koji nisu bili ni česti ni brojni) teško mi je bilo uopće razmišljati o ičemu. Plutao sam na glatkoj površini glazbe dok me ona nosila svojim nepredvidljivim valovima. Uživajući u tom čvrstom, gustom, stisnutom muzičkom temelju neprestano bi opnu površine probio jedan instrument koji bi otišao na svoju tangentu zahtijevajući veću pozornost, pa bi se potom vratio u predivno-čudan ostatak orkestra. Ni sekunda ne bi prošla kad evo drugog člana koji milozvucima svog alata prepričava još jednu, jednako izvrsno bojanu, jednako prelijepu avanturu. Teško je govoriti o solažama ovdje kad je cijeli koncert u biti njihova igra koja je vrlo slikovito i neočekivano plesala s mojim umom. U svakom je trenutku ovaj ples bio neupitno ugodno iskustvo jer je čak i u eksperimentalnijim, više disonantnim trenutcima taj temeljni groove koji je većina članova držala bio toliko ugodan i mio mojim ušima da sam se na trenutke i naježio. Posebice bih se želio osvrnuti na izvedbe s Ostrva ledenog kita, albuma koji je osvojio publiku i kritičare prošle godine te i nagovjestio ovaj revitalizirajući koncert. Čuti ovo uživo probudio mi je osjećaj ležanja na plaži navedenog otoka. Svako je zrno pijeska ovdje jedan uzor, bio on kineski folklor ili jazz iz New Yorka 1930ih. Osjećao sam kako me svako zrno dotiče, no pokušaji uzimanja većih grumena u ruku kako bih ih pobliže istražio naravno nisu uspijevali. Šumski je neuhvatljiv, brz, inteligentan i ponajviše čisti užitak za čut' uživo. Svatko od članova voli i živi glazbu te je sama energija kojom oni barataju na pozornici neodoljiva. Nakon sat i pol svirke osjećao sam se fizički nahranjeno dok sam skup s ostatkom publike razigrano plesao nadajući se još jednoj pjesmi. I dobili smo je, bis (svaka čast gospodinu na violončelu koji je odjebao šablonu ostajući na pozornici prije njegovog početka) je bio u trajanju još dvije stvari, no koliko god je ovo veseo i čudan san bio, njegov je završetak nosio zlokoban značaj. Zadnja je pjesma, doduše vrlo očekivano, bila Zidovi nagovještavajući oluju fašizma te dajući njihovom nastupu taj gorki okus aktualnosti.
[  ]

Probudio sam se ujutro pitajući se jesam li cijelu večer usnuo, i ako jesam je li taj san bio dobar ili loš? Iz odvratnog košmara u predivno putovanje teško je reći išta osim toga da je on bio nadasve kvalitetan i za razliku od većine nimalo besmislen. Smisao se može ovdje naći, barem sam siguran, u tekstovima ili toj melankoličnoj zadnjoj pjesmi ili čak u pomalo klišej komentarima između izvedaba. Ja sam pak smisao našao u potpunom slavlju glazbe kao umjetnosti, od njenog najružnijeg do najljepšeg. Katkad mi se zaredaju par malo bezveznih koncerata pa zaboravim zašto toliko obožavam ići na njih, a ovo je upravo jedan od onih koji me podsjete na to da prestanem bit' debil.

jan vržina // 12/02/2019

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Punk romantika #9 @ Močvara, Zagreb, 16/02/2019

Punk romantika #9 @ Močvara, Zagreb, 16/02/2019

| 20/02/2019 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: VöK @ Tvornica Kulture, 14/02/2019

VöK @ Tvornica Kulture, 14/02/2019

| 20/02/2019 | jan vržina |

>> opširnije


cover: Kensington Lima @ KSET, Zagreb, 15/02/2019

Kensington Lima @ KSET, Zagreb, 15/02/2019

| 18/02/2019 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: Cloud Nothings, Weather Pains @ Tvornica, Zagreb, 13/02/2019

Cloud Nothings, Weather Pains @ Tvornica, Zagreb, 13/02/2019

| 17/02/2019 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: AntiValentinovo, dan prvi @ Boćarski dom, Zagreb, 08/02/2019

AntiValentinovo, dan prvi @ Boćarski dom, Zagreb, 08/02/2019

| 12/02/2019 | ujak stanley |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*