home > koncert > 7. LAKE FEST @ Nikšić, Crna Gora, 11-13/08/2017

kontakt | search |

7. LAKE FEST @ Nikšić, Crna Gora, 11-13/08/2017

UMJESTO UVODA: MUKE PO SV. PUTEVŠESTVIJI, WARM UP KONCERT NA BUDVANSKOJ PLAŽI I CRNOGORSKI HAVAJI

Kada iz Zagreba ideš na ljetni festival u Nikšić, putovanje ti traje skoro koliko i dva dana festivala. Tu se osim vožnje od točke A do B računaju sve višesatne pauze radi čekanja busa za presjedanje, zastoji radi kolona na granici i slično. Radi toga se činilo mudrom odlukom na Lake Fest krenuti dva dana ranije i ne otići direktno tamo. Tako je pala odluka da se prije nikšićkog jezera vidi budvansko more. U toj namjeri, s drugarom sam se u srijedu oko 11h našao u Dubrovniku ne bi li pošli na autostop za Crnu Goru. Kako su ugibališta na tom dijelu magistrale katastrofalna te gotovo nepostojeća, sat i pol vremena nam nije nitko stao, sunce nas je deralo k'o mutavo, hlada je skroz nestalo, pa odlučismo bataliti stopiranje te otići do plaže Banje, a potom piti pive pred dućanom do busa za Budvu. Na istog smo sjeli u 19h, ali zbog enormnog zastoja na granici, u Budvu smo došli tek negdje iza ponoći. Umornima od putovanja i vrućine, mozak nam nije radio validno, što je bio znak da zadobismo teži slučaj muškog PMS-a. Odluku kamo da odemo dalje neurotično smo mijenjali svakih 10 sekundi do 5min. Srećom smo to činili u hodu tijekom kojeg smo nekako spontano uspjeli došetati do centralne plaže gdje su razne ekipice sjedile, pile, slušale muziku s mobitela, pjevale i svirale gitare. Tamo smo još uvijek bili u previranjima tražiti li štek za spavanje na divljaka ili se napiti, podružiti s ljudima, pa pustiti da se pitanje noćenja riješi samo od sebe. (Opcija noćenja u smještaju je bila van razmatranja, jer najjeftinija ulično ponuđena varijanta je iznosila 10 eura kod babe na kauču u dnevnoj sobi). Srećom, razum je prevladao i pobijedila je opcija broj dva. Na plaži smo tako sjedeći na karimatima i pijući pive dobili 2 do 3 sata besplatnog koncerta. Naime, našla se tamo ekipa kafanskih svirača na dopustu koji su gitarama i baršunastim glasovima do 5 ujutro rokali folk i pop repertoar od 70-ih do 00-ih. Neke pjesme u originalnoj snimci sintetičkog aranžmana ne bih mogao od ljigavoće slušati ni 10 sekundi, a u ovoj akustično-plažnoj varijanti i ambijentu sanjive ljetne noći su zvučale kao idealni chill out soundtrack, čak i bez potrebe da se u dotičnu ekipu socijalizacijski intervenira. Na toj plaži smo poslije neometano spavali, a kada bi nas sunce probudilo prešli bismo ispod borova u obližnji hlad. I tako dva dana.

Teško je kontrolirati da se ovaj tekst iz reporta ne pretvori u putopis, jer ipak se nije radilo o pukom posjetu koncerta. Da ne duljim s putevšestvijama, moram još samo spomenuti ljepotu otoka zvanog, ni manje ni više nego Hawaii. Ne znam što ruski investitori misle o davanju američkog imena popularnom crnogorskom toponimu, ali to je otok na 5min brodom od Budve koji obiluje plažama te pitoresknim grebenima. Na njima možete prakticirati amaterski free climbing te skakanje u vodu s visokih litica, što je meni dovoljno da zabava u vodi i oko nje potraje i do 3h te uđe u top 5 kupanja u životu. Čak nam nije ni smetalo što je ekipa i muzika tamo malo Zrćasta. Da ne spominjem poslije kupanja na pivi u beach baru osjećaj napušenosti bez trave. Samo od mora, sunca i pive. Neprocjenjivo.
[ Hawaii (Budva) ]

Hawaii (Budva)   © Kljujev

ODJEDNOM LAKE FEST: LOGORSKE VATRE BRATSTVA I JEDINSTVA & DRUGI KURIOZITETI

Po dolasku u Nikšić smo na autobusnom kolodvoru kod lokalne trovačice pojeli pljeskavicu jeftiniju za 0.50e i troduplo bolju od "iste" takve u Budvi. Po tome se već dalo naslutiti da će tu i ostale cijene biti niže. I bile su. Pored bogatih burgera za 2 do 2.50 eura nije bilo potrebe u 3 dana festivala posezati za podrigušom i kruhom u dućanima. Našle su se i na festivalskom lokalitetu ledene flaše Zidara (lokalni naziv za Nikšićko Pivo) za euro, a poseban ugostiteljski kuriozitet je tamošnja pečenjara sa samoposlužnim (!) prilozima.

Festivalski kamp je duguljasta livada uzduž nasipa krupačkog jezera sa solidnim hladom kojeg čine ne tako gusto nanizane, ali zato visoke topole. Bio sam na mnogo festivala do sada i moram reći da je kamp Lake Festa oborio rekord u broju logorskih vatri. Doduše, više ih je bilo na kalničkim prvomajskim uncutarijama, ali ako uzmemo u obzir da je krupački kamperski lokalitet 10 puta manje površine, ipak u Nikšiću imamo više plamenih jezičaca po glavi kampera. Oko vatre se skupljala razna ekipica, roštiljalo se, svirale su se gitare i pjevalo do jutra i sve što ide uz to. Crnogorci su se općenito pokazali kao vrlo dragi i pristupačni ljudi kojima ne treba puno da se provesele. Znaju uživati u malim stvarima, a čim čuju da si potegao iz Zagreba, odmah si im prijatelj i brat. Općenito sam stekao dojam da je na crnogorskom području nacionalna netrpeljivost među ex YU narodima manja nego u ostalim državama bivše Juge. Jedna od najeklatantnijih ilustracija toga je da se tamo pod normalno u kampu viorila jugoslavenska zastava, zbog čega sam imao osjećaj da se festival održava u nekom paralelnom Jugosvemiru iz osamdeset i treće.
[ Kamp ]

Kamp   © Kljujev

U kampu sam u tri dana tijekom svojih vizita radi opipavanja festivalskog pulsa i potrage za "savršenom" ekipom naletio svega na jednu logorsku vatru oko koje je ekipa bila dementno-drkaroški raspoložena. Na svim ostalim žarištima sam doživio vrlo topao prijem. I vrlo brzo bih s nekom od tih ekipa završio na zajedničkom roštilju, našao se u kolektivnom žaru muziciranja, zapričao se o technical death metalu ili bivao sudionikom pijanog historičarsko-arheološko-društveno-političkog "simpozija".
[ Kamp ]

Kamp   © Kljujev

MARICE NA IVICI FESTIVALA

Jedinu nejasnoću u toj prijaznoj i miroljubivoj atmosferi pričinjavala je velika količina murije. Marica kod ulaza u kamp, marica kod ulaza na koncert i marica koja se opetovano cestom vozi od jednog ulaza do drugog. Prvog dana su tom cestom paradirala i dva SUP-ova viteza na konjima sprovedovši sigurnosnu mjeru ostavljanja nagaznih mina u obliku konjskih govana. Vjerojatno paranoja oko raspačavanja ilegalnih supstanci postoji još od 2011. kada je njemačka ambasada u kampu podigla svoj štab:
[ Njemačka ambasada ]

Njemačka ambasada

...iako pouzdani izvori potvrđuju da se veleposlanstvo branilo izjavom da je trava "vjerovatno pripadala komšiji koji ima livadu". Čak su i mene jedared pred ulazom detaljno pretresli uz oštroumnu repliku: "ooopa, nešto se mota!" nakon što su lucidno primijetili da motam duhan na haubi obližnjeg automobila pod stupom javne rasvjete. Majstori nisu našli ništa što im je potrebno te su se uz izraze lica neverbalne poruke "izgubili smo možda bitku, ali ne i rat!" vratili na daljnje obnašanje svete dužnosti lova na hašišarske vještice.

PRVI DAN FESTIVALA: BENDOVI

Buč Kesidi. Ne, to nije prljavi hard rock uz kojeg bajkeri pijući pivo i jedući kobasice za stolom blizu bine maštaju o pljačkanju banaka i vlakova kao što je Butch Cassidy radio uz pomoć svojeg konja. Radi se o muzički minimalističkom neonovovalnom rocku koji o pjevaju o ljubavi i međuljudskim odnosima pišući o tome na narativan i psihološki način bez srcedrapajućih ljigavština. U sličnom fazonu, iako s više solaža, aranžmanskih finesa i ponekom humorističnom crticom nam se prije njih predstavila Mikrokozma. Kako to obično priliči festivalskim predgrupama, oba benda su ispraćena gledanjem s distance uz lagano pijuckanje pive i pućkanje dima od strane malobrojnog auditorija.

Nešto više ljudi se okupilo na splitskim ska punkerima Justin's Johnson, a i to je bilo dovoljno da ih bude više no što sam ih ikada vidio na zagrebačkim svirkama. Njihova muzika i nije toliko aranžmanski monotona koliko mi se prvi put činilo. Tekstovi se uglavnom kreću po banalnom terenu, tu i tamo prizovu neku reprezentativnu sliku splitskog đira, ali ona ipak ispadne tek sjena sjene ilustracije istoga za kakvu su sposobni njihovi sugrađani Kuzma & Shaka Zulu ili pak Špurijus. Opet, ako taj dio zanemarimo, po opuštenom ugođaju muzika je sasvim pogodna za ljetni đir, pa je šteta što nije izazvala ni približno onoliko reakcija koliko će zadnjeg dana pokupiti njihovi žanrovski kolege Samostalni Referenti.

Gomila Nesklada nije nikšićki Azra tribute band. U ranijoj fazi svirali su hardcore/metal kakav se prašio prije poplave metalcorea, dok novije stvari imaju više groove/thrash senzibiliteta. Mnogi kažu da takav tip muzike dobro zvuči samo na engleskom, ali GN je pokazao da ni na crnogorskom jeziku muzika neće zvučati cringe, već jednako bijesno i adrenalinski potentno. Na njima je festivalsko poprište već bilo polupuno, iako je možda stotinjak ljudi bilo aktivno zainteresirano za bend, a ostali su tamo bili "zatočeni" iščekujući headlinere. Naime, kontroverzno festivalsko pravilo nije dopuštalo izlaske s koncerta iza 21h. Jasno je meni da se tako stimulira potrošnja na festivalskim štandovima i olakšava redarima posao na upadu, jer se s približavanjem headlinera suočavaju s rapidnim porastom festivalske rulje. No, nisam nikada na festivalima slične veličine vidio da su redari imali problema hendlajući te stvari. Možemo sada tu moralizirati, ali priznali mi to ili ne, alkohol je pokretačka energija glazbenih festivala. Pravilo je jednostavno: što ga se više i jeftinije popije, atmosfera je bolja. U tom smislu mi se više sviđa pravilo sinjskog SARS festivala na kojem se iza 21h više ne smije unositi vlastita cuga, pa 'ko je jamio, jamio. Tako dovučeš ljude na koncert, raspoloženje im ne padne nestankom jeftinijeg goriva, a i nakon nestanka nekima se tek otvore fergazeri, pa popiju boga oca na šanku.
[ Zabranjeno Pušenje ]

Zabranjeno Pušenje   © Marko Ristić

Zabranjeno Pušenje. Što više reći o njima? Gledamo ih svugdje ikad i uvijek imaju dovoljno hitova da ne dosade niti jednoj generaciji slušatelja. Na njima se napokon vidjelo kako Lake Fest izgleda kada je sve puno, kada pjesma i veselje poprime masovne razmjere. Pomogli su mi da upoznam puno lijepih cura. Crnogorke su vrlo dražesne i umiljate, zaljubim se u svaku čim s njom progovorim par rečenica. Hmmm...ili se to možda dogodilo na Hladnom Pivu, ne sjećam se više. S njih se samo sjećam da su od starih pjesama svirali "Trening za umiranje", "Pjevajte nešto ljubavno" i možda još jednu-dvije, a ja ne krijem da sam od onih koji kvalitetu njihovih nastupa mjeri prema zastupljenosti pjesama s prva tri albuma na setlisti. U tom pogledu me nisu zadovoljili, ali većina publike se dakako nije slagala sa mnom. Nažalost, do ovog trenutka hladnog piva sam više popio nego poslušao, pa vam ne mogu vam svjedočiti o ostalim aspektima koncerta tipa koliko je bend bio uživljen u odnosu na prethodna dva zagrebačka koncerta, koja je razlika u reakcijama na bend između hrvatske i crnogorske publike, je li Mile Kekin bacio koju foricu i tomu slično.
[ Hladno Pivo ]

Hladno Pivo   © Marko Ristić

Ipak, nekako sam se iza 01h uspio pribrati te popratiti nastup AC/DC tributea BandX. Ne znam uopće kako bih recenzirao cover/tribute bendove. (Probao sam jednom na Rock Massacre Festu i čini mi se da se ta recenzija može odnositi na sve obrađivače ikad). Oni su ovdje da sviraju pjesme koje svi znaju i da ljudi zapjevaju i zaplešu. Doduše, to je i funkcija popularnih autorskih bendova, samo što njihove članove percipiramo kao ličnosti koje su jedno sa svojom glazbom, dok su svirači obrada tek depersonalizirani džuboksi za isporuku očekivanih pjesama. Nije ni važno koliko bend dobro obrađuje pjesme. Razlike u kvaliteti izvedbe između npr. Ballbreakersa (zagrebačkog AC/DC tributea) i BandX-a postoje, ali u kontekstu koncertne zabave su nevažne. Najvažniji je i sasvim dovoljan kod publike moment prepoznavanja pjesme, nakon čega istu pjevaju od početka do kraja, zamišljajući da su na bini umjesto Beograđana australski hard rock dinosauri. Tako se fanovima obrađivanih bendova pruža kompenzacija za nedolazak njihovog omiljenog benda u ove krajeve. AC/DC je poput Motörheada za svaku feštu teški zicer. Te bendove ako ne voliš ili obožavaš, onda ih barem poštuješ, a rijetko ih koji slušatelj rocka baš mrzi iz dna duše. Radi toga je AC/DC uvijek magnet za heterogenu masu različitih godišta i (sup)kulturnih opredjeljenja. Okupilo se pred binom roditelja s djecom, bajkera, pank i metal omladine, srednjoškolaca itd. i sve je pjevalo, grlilo se, skakalo, bengalo, oponašalo "pačji korak" i sl.
[ BandX ]

BandX   © Marko Ristić

KRUPAČKO JEZERO: CHILL OUT ZONA LAKE FESTA

Drugog dana festivala kucnuo je čas za odlazak na krupačko jezero. Odlazak je možda prejaka riječ, jer nije da do tamo ima tri dana jahanja. Plaža se nalazi svega 3-5min hoda od kampa, a do nasipa si tamo za minutu. Unatoč tome, u plažnoj kafani i na plaži nema puno festivalske raje. Na najpoznatijem hrvatskom jezerskom festivalu Ferragostu, jezero je jezgra festivala. Oko njega su zbijeni šatori, kafane i bine. Tamo je epicentar zabave, jezerska riva je špica festivalskog naselja. Na Lake Festu jezero više dođe kao chill out zona, mjesto za relaksaciju i odmor od divljanja po kampu. Ali prema orahovačkom jezeru krupačko je maltene more. Izgleda poput uvale u Boki Kotorskoj, u daljini samo vidiš nedohvatnu drugu stranu obale i jedan otok. Voda je topla. Toliko topla da ti je pri ulasku u vodu teško izaći na zrak, tim više što tokom dana puše osrednje jaki vjetar.
[ Krupačko jezero ]

Krupačko jezero   © Kljujev

[ Krupačko jezero ]

Krupačko jezero   © Kljujev

[ Kraljica i kralj Podgorice na Lake Festu ]

Kraljica i kralj Podgorice na Lake Festu   © Kljujev

DRUGI DAN FESTIVALA: BENDOVI

Kao topovsko meso za otvaranje drugog festivala poslužili su Parampaščad i OPG. To dakako znači da ljudi na njima nije bilo puno i da im reakcije nisu bile naročito afektivne. Ovi potonji su se doduše trudili da uspostave call-response odnos s publikom, ali uz vrlo skromne rezultate. Nego, kad se bend nazove Parampaščad asocirajući na pse pretvorene u paramparčad očekuješ ili neki brutalni goregrind ili šaljivi pećinski kejos punk. Međutim, dobili smo najobičniji rock ni po čemu intrigantan. Bend nema žestinu i beskompromisni stav da bude pravi rock'n'roll, niti dovoljno emotivno upečatljive ekspresije da bi u čovjeku pobudio bilo kakvu sofisticiranu afektaciju. Prosjek prosjeka.
[ Parampaščad ]

Parampaščad   © Marko Ristić

Moram priznati da nikada prije nisam čuo za grupu OPG, iako sam iz Hrvatske. Valjda zato što se za njih nije pročulo dalje od dubrovačko-neretvanske županije. Ako su ikada svirali u Zagrebu, kladim se da je to bilo na ZeGe VeGe Festu ili nekoj sličnoj veg(etarij)anskoj manifestaciji. Jer ovaj mnogočlani akustični pop/funk/swing/svašta/nešto sastav se specijalizirao za hvalospjeve organskoj poljoprivredi i vege gurmanstvu. Neke pjesme zvuče kao reklame za OPG, druge kao kuharski priručnici za početnike, treće se samo hvale dobrim urodom ili slave učinke domaćeg povrća po čilost i zdravlje. U jednoj pjesmi ipak priznaju da ne mogu odoljeti sendviču s pršutom. Možda ih radi toga poglavnik Prijatelja Životinja ipak nije zvao da sviraju na njegovim javnim priredbama. Bilo kako bilo, sviraju vrlo catchy, lepršavu i veselu muziku. Bogati vokalni aranžmani baziraju se na stalnim dijalozima između glavne pjevačice i ženskog pjevačkog zbora, koji nerijetko postaje i mali kazoo orkestar, a po potrebi se u taj veseli razgovor umiješaju i muški vokali ostalih instrumentalista. U nekim trenucima tekstovi postaju opasno banalni svodeći se na zatupljujuće simulacije dječjih brojalica, ali ponekad uspijevaju ući u podneblje inteligentno šaljivih parafraza poznatih pjesama i izreka. Na kraju dana, bend ipak zvuči ljupko i ozarujuće te poželiš imati krakove hobotnice da ih sve možeš kolektivno obgrliti od dragosti.
[ OPG ]

OPG   © Marko Ristić

Na red dolazi Gru, autor prvog zvaničnog srpskog rap albuma. Nakon 2003. nije snimio ništa novo. Tek je 2010. s Ajzakom napravio pjesmu "I dalje me žele". I izgleda da je zaista tako, što je pokazala i solidno ugodna popunjenost podija na Lake Festu. Drago mi je vidjeti da i ovdje staroškolski rap u 2017-oj ima svoje poklonike koji ga i dalje žele, kao i kod nas. U Hrvatskoj trenutno svjedočimo trendu vraćanja staroškolskih hip-hop doajena na scenu, pa smo tako nedavno gledali povratnički koncert Bolesne Braće, a uskoro nas čeka i veliki koncert legendarnih Tram 11. Sve to daje nadu da trap kao turbofolk inačica rapa neće metastazirati tkivo hip-hop scene do te mjere da će ljudi njene ostatke (da parafraziram Vudu Popaja) šutirati po blatu na buvljacima diljem bivše Juge.
[ Gru ]

Gru   © Marko Ristić

Natali Dizdar i Galija mi se nisu dali slušati i nemojte mi to zamjeriti. To ionako nije muzika za moju dušu, ali da ne ispadnem neki narrowminded hejter, kliknite ovdje i pročitajte svjedočanstvo da sam o Natali već pisao izvještaj. Ovoga puta sam radije iskoristio blagodat press propusnice s kojom su izlasci i ponovni ulasci bili mogući iza 21h da odem uživati s društvom kampu. Nažalost, ljudi bez te privilegije koji su fanovi rapa nisu mogli nakon Grua izaći do kampa, propustiti pop blok Natali+Galija i vratiti se na Bad Copy. Stoga bi bilo bolje da su Grua stavili odmah iza Bad Copy. Sumnjam da su ovako reperi unutar festivalskih ograda kratili vrijeme do BC-a "šireći vidike" slušanjem pjesama "Moj deda je bio roker" ili "Zamijenit ću te gorim".
[ Natali Dizdar ]

Natali Dizdar   © Marko Ristić

[ Galija ]

Galija   © Marko Ristić

Bad Copy sam gledao već jedno pet puta. Prvi susret s njima mi spada u top 20 koncertnih iskustava. Svaki idući put dobih otprilike istu porciju interne zajebancije između pjesama, zadovoljavajuću dozu klaunskog piganja Ajzakovog plastelinskog lica, ali sam svjedočio manje-više izvođenju istih pjesama gotovo istim redoslijedom, s ponešto okljaštenim matricama te manjkom inspiracije i viškom distanciranosti spram publike. Pritom me zabrinjavalo što Vikler iz nastupa u nastup postaje sve tanji i tanji. I eto, ove večeri je došao trenutak gdje se toliko stanjio da je nestao. Ispario. Točno to, Ajs i Timbe su odradili nastup bez Sky-ja. Njih dvojica bi još koliko toliko uspjeli pokrpati Viklerove dionice da Sky nije jedini od tri mušketira koji zna pjevati. Sve svoje, pa čak i njegove dionice odrepali su zadovoljavajuće. Ali njihovi pokušaji da ulove pjevačku intonaciju su zvučali kao da im je slon prdnuo u uho. Srećom, rulja je bila toliko u transu izvikujući njihove lajne da je rijetko tko primijetio pjevački fijasko. Iskreno se nadam da će idući put u slučaju izostanka jednog člana kolektivno otkazati nastup, a ne se u ovako nevješto pokrpanom izdanju grebati za koju tisuću eura više.
[ Bad Copy ]

Bad Copy   © Marko Ristić

I NEBO JE PLAKALO, IZGUBILO SJAJ

Viklerovo odsutstvo uspjelo je rasplakati i nebo, pa je Talisco bio primoran otkazati nastup, a došli su čak iz Francuske. Najviše mi je žao tih par Francuza u kampu koji su zacijelo došli radi njih. Kiša je zaista uzela maha. Muzika se naglo pogasila, a ljudi su se razbježali i zavukli u šatore. Kamp je izgledao kao grad duhova. Kod mojeg šatora je nevolja što ne prokišnjava odozgo, nego se odozdo puni preko natopljenog tla. Poplava je tako sve više rasla, a ja sam sklupčan sjedio na"vodootpornom" karimatu proklinjući nebo što je baš sada našlo plakati. Prostirku sam i presavinuo da čim kasnije promoči, ali havarija je uzela maha, voda mi počela natapati guzicu, pa sam izletio iz šatora na kišu. Ugledah tada u blizini jedan zeleni šator koji je bio dovoljno velik da primi cijeli OPG (bend, jelte). Iz njega se čulo pjevanje i sviranje gitare. Zaključih kako je to idealno mjesto za potražiti skrovište te pokucah. Ekipa me je primila srdačno i ovim putem im se iznimno zahvaljujem. Ne samo na privremenom smještaju, nego i na veselju koje između četiri poliestera unatoč kiši nije posustajalo. Čim je kiša prestala, kamp se usred noći polako počeo vraćati u normalu. Ljudi su izašli van, otvorili nove boce pića, zapalili nove vatre i festivalsko naselje opet je oživjelo. Malo tko je bio neugodno iznenađen, pošto su navikli da ih svake godine opere kiša. Ujutro je sunce granulo i brzo posušilo preostalu vodu u šatoru nakon što sam par litara iste izlio van.

TREĆI DAN FESTIVALA: BENDOVI

Freedom propuštam u ime kamperskih sloboda i stižem na Porto Morto. Malobrojnu publiku bend je začarao progresivnim rockom te obavio festivalsko nebo u psihodeličnu izmaglicu zanimljivim međuigrama sanjivih vokala, mističnih gitarskih pasaža i egzotičnih kontura brass sekcije. Nisam siguran kako Crnogorci stoje s Pips, Chips & Videoclips, ali bend koji zvuči kao Pipsi na acidu ima dobru kemijsko-muzičku formulu za proboj u Hrvatskoj. Iskreno se nadam da će ljudi prije pasti na Porto Morto, nego što trenutno pokušavaju popušiti abortirani pokušaj kloniranja Pipsa zvan Lika Kolorado.
[ Porto Morto ]

Porto Morto   © Marko Ristić

Kada je na scenu stupio Pero Defformero, otpočeo je najrazuzdaniji blok festivala gdje su podijem dominirali metalci i pankeri. Iako posjećenost nije bila basnoslovna kao što bi se očekivalo, atmosfera u publici je bila užarena od samog početka do kraja. Pogalo se, pravilo circle pitove, pive su letile u zrak, majice su se skidale i vitlale po zraku, ljudi su se spajali u vlakić...ukratko, zavladala je prava folk metal veselica koja briše granice između seljačkog i urbanog. Biške je gajio standardni cajka gangsta outfit te bio sklon kulerskom bacanju deformiranih pošalica i potanjurića, što je naravno nailazilo na odobravanje opaljenog auditorija. Od Defformere nismo očekivali ništa manje, ni više. Dodatnu dozu urnebesnog kiča davali su višebojno svjetleći vražji rogovi na glavama publike. Oni su zapravo po cijelom festivalu od subote već bili u masovnom optjecaju. Neka ekipa ih je kod festivalskog ulaza prodavala za 3 eura. Čak sam i ja kupio jedne, tako da svoju išaranost markerom od glave do pete uokvirim u frapantnu treš cjelinu zvanu kandidat za najveću budalu festivala.
[ Pero Defformero ]

Pero Defformero   © Marko Ristić

Teško da se koncert mogao konceptualno logičnije nastaviti nego s Mortal Kombat, ozbiljno neozbiljnom grupom koja se s ironičnim odmakom osvrće na aktualne društvene i političke probleme. Tekstovi su im dovoljno angažirani da utaže pankerske strasti, muzika dovoljno metalna da zapali headbangere, a zajebancije imaju dovoljno da se svide svima, pa se potom svi zajedno uhvate u kol...pardon, pogo. Tu je također i onaj pastirski party faktor u vokalu, ali ni približno u mjeri da cijelu priču poput Pere Defformere ili Brkova odvede u folk, pa da se time riskira teret optužbi za populistički trendhopping. Mortal Kombat je svojim reskim metal/punk riffčinama, brzim bubnjarskim galopom i razbucanim solažama gotovo udvostručio razmjere kaosa kojeg su započeli Biške i kompanija. Bend je svoj nastup odradio vrlo moćno i dostojanstveno, a opet dovoljno prizemljeno i nepretenciozno. Više se od toga ne može poželjeti, osim da su svirali duže od 45min.
[ Mortal Kombat ]

Mortal Kombat   © Marko Ristić

Nakon smrtonosne šorke mi se činilo da sam odjednom zaspao i sanjao da sam na nekom drugom Lake Festu. Tamo su svirale Neverne Bebe. Nekakva srpska pop rock grupa strana hrvatskom tržištu, a ovdje u Crnoj Gori luduju za njima. Metalaca i pankera je nestalo, a podijem su izdominirale srednjoškolke koje su ozarenih lica i s vatrom u grudima vikale svaki stih kao da im o tome ovisi život. Show su predvodile dvije rasne djevojke karizmatičnog i seksipilnog stage presencea s glasovima istovremeno baršunastim i vatrenim. Njihova nerealna zgodnoća i rajska blaženost lica uokružile su se u bajkovitu auru skupa s mehanički precizno intoniranim, a opet bezobrazno sladostrasnim i putrastim vokalčinama. Za dvokatnim klavijaturama sjedila je nekakva mlađa, gotovo masonska reinkarnacija Ray Charlesa. Ritam akustičnu gitaru svirao je mješanac talijanskog metalca i Gibonnija nevjerojatnog falseta, kojeg je tijekom sat i pol nastupa upotrijebio možda dvaput. Solo gitarist je izgledao kao neka sympho rock njuška iz 70-ih. Naredao je na gitari čudesa, od beskrajnog "shreddanja" po pentatonici, preko neobičnih prog rock harmi, pa sve do rafiniranih melodija zmajske glave i repa. Svi skupa su skakali, zvjerali i preplitali se po bini na sve strane. Svako je svakim bio u interakciji. Sve je izgledalo bolesno preizrežirano, a opet na neki čudesni način spontano. Kao s druge planete. Bio sam nemoćan da radim išta osim toga da: A) malo bacim pogled na bend; B) malo na ljude oko sebe; C) malo na sebe; Č) malo u sebe; Ć) ponovim nekoliko puta sve od A do Ć; i konačno: D) shvatim da sam prokleto sretan. Toliko sretan da sam čitavom festivalu htio zavrnuti rundu, a potom ih svemirskom krstaricom odvesti na koncert Simply Reda koje ne slušam. Nije da na niti jednom festivalskom bendu do sada nisam bio sretan, ali ovdje se radi o muzici koju ne bih slušao kod kuće ni pod razno. A ovdje mi je sjela baš kao spomenuti Simply Red, koje sam također jednom posjetio iz čiste znatiželje i ostao zapanjen.
[ Neverne Bebe ]

Neverne Bebe   © Marko Ristić

Nakon trijumfa Nevernih Beba koje se u nedjelju najviše čekalo, uslijedio je Kiril Djaikovski kojeg se također najviše čekalo, ali od strane neke druge sorte ljudi. Opet se kompletni postav publike u pola sata izmijenio i Lake Festom je zavladala atmosfera masovnog techno party-ja. Klinke kojima podivljaju hormoni kada ih šećer udari od miješanja Kole i Fante zamijenila je horda partijanera na ekserima i daspi. Njihov obrazac plesanja uvijek je isti: A) evribadi muv jor badi kada ritam tuče; B) kada beat stane, svi zastanu s njime; C) kada dođe krešendo prijelaz na elektronskom dobošu, svi se lagano dižu; D) kada ritam opet krene, opet svi polude i tako u krug. Čak sam se i ja uvalio u taj vrtlog, ali nakon 15 rundi mi postade dosadno. S druge strane, Kiril elektronske matrice miješa s makedonskom narodnom glazbom, pa uz pomoć žive trube, violine i MC-jevke koja malo nabrijava ljude i malo pjeva (iako, istinabog, ponajviše skakuće i baca mrdoguz) ipak postoje neka melodija i verbalna komunikacija s publikom. Zbog toga Kiril nije toliko monoton kao klasični techno DJ-evi, ali svejedno nema ništa što bi mene žešće zaintrigiralo.
[ Kiril Djaikovski ]

Kiril Djaikovski   © Marko Ristić

Festivalska garnitura se po treći put promijenila kada su na scenu stupili Samostalni Referenti. Nastupili su pred znatno praznijim festivalom, ali jezgru užarene atmosfere su im činili ljudi koji obično po svojoj prilici budu najvjerniji fanovi ikada - nogometni navijači. Navodno se radilo o Grobarima, ali ne bih dao ruku u vatru. U svakom slučaju, navijali su za boje Referenata kao da na tribinama prate svoj klub. Ako je prije dva mjeseca u Zagrebu atmosfera na njihovom koncertu bila izvrsna, onda je u Nikšiću bila nadnaravna. Ekipa je od samog početka vodila singalong, pravila pogo, plesala u krug, vitlala majicama, bacala pivu u zrak i poticala ostale ljude da im se pridruže. Par puta su napravili i bakljadu. A sve to izuzetno miroljubivo i fair playerski. U pogu nitko nije pao na pod, niti bio udaren, čak ni slučajno. Neumorna aktivnost navijačkog dijela publike nije nikome sa strane dopuštala da miruje. Eskalacija veselja je bila tolika da se činilo kako Referenti samo drže instrumente, a kompletna publika skladno, precizno i energično svira ska pank. Bisa u pravom smislu riječi nije ni bilo, jer bend nije ni sišao sa stagea. Publika im naprosto nije dopuštala. Minutaža nastupa je tako bila premašena minimalno za 40 minuta. Negdje na polovici setliste navijači su nakon svake pjesme singalongom istog trena započinjali novu pjesmu i tako diktirali bendu što da svira. Pritom su "siroti" članovi benda jedva riječ stigli izustiti od pozitivnog šoka kojim su bili preplavljeni. Bili su "prisiljeni" svirati bez prestanka k'o Cigani na balkanskoj svadbi. I to nije sve. Na samom kraju nastupa, singalong refrena od "Život je san" nije prestajao dobrih 5 minuta i još se nastavio 5 minuta nakon zadnje stvari koja, vidi čuda, ipak nije bila zadnja. Potom je uslijedilo skandiranje publike: "ostajemo ovdje zauvijek!" i zaista se činilo da Lake Fest nikada neće prestati. U nekom trenu je sve ipak završilo. Ekipa je potom hodajući cestom prema kampu ili kućama i dalje iz petnih žila pjevala ne pokazujući nikakve znakove umora. Sumnjam da ste ikada doživjeli spektakularniju završnicu festivala od ove kakvoj smo svjedočili u Nikšiću.

EPILOG

Mnogi su unatoč svim divotama ustvrdili kako je ovo bio jedan od slabijih Lake Festova i po lineup-u i po posjećenosti. Valjda ih je razmazilo što su 2016. gledali Manu Chao, a ove godine nije bilo pandana takve veličine. Ja se samo pitam kako tek izgleda najjače izdanje Lake-a, ako me i ovo navodno slabije pokosilo s nogu te ostavilo s brdom nezaboravnih uspomena. Već sam odao počast Crnogorcima kao vrlo zahvalnoj ekipi za druženje i prijateljevanje. Oduševljen sam ovdašnjim ljudima i planiram se nagodinu svakako vratiti ako me financije posluže. Festivalu i svim ljudima koji su bili divni prema meni u znak zahvalnosti poklanjam ova slova, ovih točno 4543 riječi. Toliko ih u životu nisam unio niti u jedan koncertni izvještaj.

Voli vas:
[ Vaš reporter na važnom zadatku. ]

Vaš reporter na važnom zadatku.   © Kljujev

ognjen bašić // 17/08/2017

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

| 28/03/2024 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

| 26/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Veja @ Vintage, 20/03/2024

Veja @ Vintage, 20/03/2024

| 24/03/2024 | dora p |

>> opširnije


cover: TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

| 20/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

| 20/03/2024 | bir |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*