home > koncert > DIMENSIONS 2017: Trodimenzionalna bespuća festivalske [ne(o)]zbiljnosti (3.DIO)

kontakt | search |

DIMENSIONS 2017: Trodimenzionalna bespuća festivalske [ne(o)]zbiljnosti (3.DIO)

(Piše: Dinka Drnjević)

Preko jutra nisam bila previše aktivna jer sam spavala, ali smo kolega i ja popodne razmijenjivali priče, s tim da je bio vidno uznemiren nedostacima organizacije kako je slikao pa ga na neke pozornice nisu puštali ispred da fotografira jer je pravilo da se samo na prve tri pjesme može slikati osim ako ti rukovoditelj ne odobri i kasnije. S tim pravilom se ne slažem jer jednostavno vremenski ne stigneš uvijek na početak seta, osobito ako te ne puste na stražnji ulaz koji je brži već moraš ići na onaj obični za sve gdje sigurno neko vrijeme čekaš. Kao netko tko je više puta pohodio festival kao posjetitelj, volontirajući za isti, te radeći za druge, svi ti nedostaci su mi bili već poznati, ali tako je to kod festivala, većina posla se odvija tokom i ne može sve biti savršeno, zato komuniciramo međusobno. Drugi nedostatak je što kad nosiš stalno svu tu tešku opremu sa sobom, nemaš je gdje ostaviti na sigurnom osim ako ne platiš dodatno sandučić koji se zaključava i gdje se mogu ostavljati vrijedne stvari na previđenoj lokaciji u šatoru koji se nalazi prije pozornica.

Druga večer je započela ranije u odnosu na prije, s tim da nas je uhvatila velika pljuščina odmah na početku glavnog ulaza, što se na kraju ispostavilo dobrim tempiranjem jer skloniti se negdje od kiše kad si kod pozornica je teška misija, nijedna na prostoru za publiku nije pokrivena, niti ima nekog skloništa, ovako smo bili barem ispod šatora dok nas nisu potjerali jer su se svi počeli skupljati tamo, samo mi nije jasno čemu to potjerivanje nas koji smo se nalazili unutra, kao da ne mogu pričekati da kiša stane pa da možemo drage volje otići. Bezobrazno. U blizini su se nalazili suncobrani pa samo pod njima pronašli svoje sljedeće utočište, skupa s zaštitarom našeg podneblja. S vremenom su nam se tenisice namočile jer se u zemlji formirala lokva. Kako se s kišom i grmljavinom udružio i vjetar, morali smo pridržavati suncobran da i on ne bi odletio. Bilo je zabavno promatrati vremenske nepogode i ljude koji su pokisli jer nisu bili te sreće kao mi da se sklone negdje. Svo to nevrijeme je potrajalo sigurno sat vremena, ako ne i više. Kad je kiša stala mi curke smo se išle presvući u gumene čizme dok je muški dio ostao patiti se u namočenim tenisicama. Kad smo i stigli do Clearinga ništa nije radilo, ni pozornice oko tvrđave pa smo tako čekali da bilo što počne. Na Facebooku su objavili da će početi s radom kad budu sigurni uvjeti za isti. Nekako mi je bacalo na nedovoljnu pripremljenost za ovakvo vrijeme, odnosno rad za vrijeme kiše jer mi se čini da im je trebalo sigurno sat vremena da se sve ponovno pokrene. Vijest o radu nekih pozornica se brzo proširi ili ih čuješ u daljini pa smo pohrlili prema tvrđavi jer Clearing na kojem je prema rasporedu trebao početi Ata Kak uživo nije odavao smislenije znakove osim ponekog pucajućeg zvuka svako malo na kojeg su se ljudi palili misleći da počinje. Nije počelo ni nakon pet takvih pucketanja dok na Garden pozornici je. Raspored izvođača se također promijenio pa tako neki nisu dobili priliku nastupati tu večer. Na Gardenu je oko 1h nastupao Boo Williams s disco funk zvukovima, plesno, ali mene je ponovno vuklo u Moat toliko da se zadržim cijelu večer jer sam u planu imala poslušati Conforce live set, Sergea i Randomera. Randomera sam prvi put čula i slušala prve godine u Ballroomu gdje me je ostavio bez daha svojim setom, što doslovce, što figurativno, tada mi je to bio potpuno novi zvuk kojem nisam bila vična. Općenito prve godine me je većina toga ostavljala bez teksta jer mi je Dimensions bio prvi veći strani festival bez da sam morala napustiti vlastitu zemlju, a ustvari spada u festivalsko poimanje u manji festival, ako ga se ide uspoređivati s Outlookom. Tako je to s debut izdanjima, većinom im se divim i nemam zamjerki. Nakon tog nastupa nema što mu nisam poslušala od diskografije. Ako bih opisivala njegov stil onda bih mogla reći da je to techno pomiješan s breakbeatom, drum and bassom uz primjesu oldschool ravea i klasika ili klasika za koje još ne znate da su klasici dok ih DJ-i ne odvrte. Možda taj njegov set ne bih toliko ni odgovarajuće doživjela da nije bilo tog Ballrooma koji se nalazi unutar glavnog dijela Punta Christo tvrđave s impresivnim pogledom kroz okrugli otvor na noćno nebo i s najmanjim podijem na cijelom festivalu. Te prve godine je i prednji dio pred Ballroomom bio pretvoren u pozornicu i zvao se Courtyard, čiji izvođači su me također rasplesali dobrano do znoja koji se nije na vrijeme osušio, te me je koštao zdravlja kad sam krenula pješačiti prema kampu. Tako sam naučila da uvijek treba nositi dugu majicu sa sobom ma koliko bilo vruće tokom večeri jer doba oko šest sati je hladno. Ne znam čemu je bio razlog da to više ne bude još jedna pozornica, barem si mogao uživati u tom prednjem dijelu dok si čekao za Ballroom, ovako mi je uvijek otužno kad dođem gore i vidim ogroman red za ulazak, a ispred nema ničega što bi me trenutno glazbeno zabavljalo dok čekam jer glazba iz Ballrooma se toliko ne čuje dok si na početku reda, osim ako ne uživate slušati Britance.

Ta moja prošlost i prelijepa sjećanja koja sam doživjela tamo su jedino što me još privlači Ballroomu. Da bih se udostojila čekati u redu za tu pozornicu je moguće samo ako ne čekam u redu ili još bolje, da sam se mogu nalaziti gore na travnatoj površini koju na lijevoj strani omeđuje prekrasna krošnja velikog stabla dok glazba svira, a ja gledam pogledom prema njemu, zvjezdanom nebu ili dolje na podij ispunjen ljudskim dušama. Jedino tko ima pristup gore su ljudi iz organizacije tako da ništa od ispunjenja te želje. Kad si već toliko dugo godinama na nekom festivalu, zaželiš se takvih nekih dijelova lokacija koje su uglavnom nedostupne. Ulazak na takva mjesta nepredviđena za publiku su mi jasna, ljudi su u svakakvim stanjima i prije će se ozlijediti nego kao ja uživati i diviti im se, ali ne plaća mi se dodatno za takve dogodovštine. Nije besmislena ona uzrečica da su najbolje "male stvari" u životu besplatne.

U Moat se te večeri moglo jako brzo ući kako su ljudi tek pristizali pred lokaciju. Isprva uvjerena da slušam Sergea vođena rasporedom, na kraju se ispostavilo da to nije on jer sam kao i prijatelji primjetila da nešto tu ne štima. Svi kriteriji su bili tu, čime dolazimo do još jednog izvođača u mojem topu 3, plesala sam odmah, osjećaji sreće su me prevaljivali konstantno, nije me smetalo ni gacanje po blatu, za doživjeti ovakvo nešto morali ste biti tamo. Zvuk mi je vukao na live set, a razlika se itekako primjeti, mislila sam da Conforce neće nastupiti kako se sve pomaklo, a izvođači koji su bili prije obično ne nastupaju kasnije. Nakon razmjene s prijateljima gdje mi je prijateljica ukazala na objavljeni promijenjeni raspored, bilo mi je drago što sam se prevarila jer umjesto Sergea sam ipak slušala Conforcea, o kojem nisam imala nikakvog pojma osim da ga je autor terapijine najave za Dimensions tekst istaknuo za techno, a meni je ime zazvučalo u u ušima. Znala sam samo da to moram poslušati i da se ostatak ekipe slagao sa mnom. Moji instinkti su već dovoljno izoštreni da znaju što im treba. U jednom trenutku sam pored svih onih blještećih svjetala primijetila kolegu da fotografira iznad pozornice, nalazio se tamo gdje sam i sama htjela jednom biti. Kako fino što smo se poklopili. Guglanjem sam otkrila da mi Conforce zapravo nije tolika nepoznanica. Slušala sam njegov drugi projekt pod aliasom Versalife čiji album Vantage Point sam jedno vrijeme stalno vrtila na playeru. Boris Bunnik mu je ime, a djeluje još i kao Vernon Felicity. Za svaki stil odabire drugo ime, svestran čovjek, taman mojih sklonosti i po mojoj mjeri. Ako nešto s vremenom naučiš, to je kako funkcioniraš i čemu si sklon, a često puta smo skloni onim ljudima koji su slični ili povezani nekim dijelom s nama, dok se istodobno nadopunjavamo onima koji nas obogaćuju ili koje i sami obogaćujemo.

Na kraju sam i Sergea slušala, ali ne cijeli set jer nismo ostali do kraja, izmori te s vremenom gacanje po blatu, a i ekipa je htjela pomak. Prijateljicu je mučio želudac pa je nabavila mineralne vode, malo smo odšetale do Ballrooma da se sklonimo od kiše koja je opet počela, ali u manjoj količini od prvotne, ali videći tamo veliku gužvu smo odustale od ulaska u isti, da bi kasnije prešle u Stables jer je do mene dopirala neka glazba milozvučna mom zahtjevnom uhu, a nije nam se opet gacalo po Moatu. Kako ne voljeti ove spontane promjene i onda kada imaš čvrste zacrtane planove. U Stablesu koji ima najbolji pod jer ima najviše šljunka po njemu, nas je dočekalo novo iznenađenje u vidu dvojca sakrivenih ispod običnih bijelih maska odjevenih u crne košulje i hlače, on s lijeve strane na sintisajzeru, a ona s desne strane na sintisajzeru. Sve je bacalo na Kraftwerkov utjecaj, dame i gospodo to su bili Dopplereffekt u svom živom nastupu. Minimalistički electro zvuk za veliki pozitivan dojam koji je rasplesao manje ispunjen najbolji podij u odnosu na ostale pozornice. Mene electro uvijek baca na veselje, a što je povezano s veseljem nego radostan ples, s time da može pobuditi i suprotan hladniji učinak jer mu je takva promjenjiva srž pa djeluje kao da nisi sretna dok slušaš electro, a zapravo jesi. Zeznuto, zar ne? Slični slučaj s technom. Tek kasnije ću doći do spoznaje da su mi Dopplerovci ušli u top 3. Nakon njih smo dočekale Gary Gritnessa, također živa svirka u kojem midi zvukovi s primjesama electra vladaju. Još jedan veseli nastup koji nas je neopterećeno bacao u laki ples i kojeg sam htjela pogledati na Illectricity festivalu, ali nažalost nisam bila u mogućnosti istome prisustvovati prošle godine pa sam eto sve nadoknadila ovdje. Ah, kako opisati Garya? Čovjek nosi sunčane naočale i šiltericu kao zaštitni znak i koristi synth midi kontroler gitaru kao da je ispao iz neke priče iz 80-tih godina kada su takvi instrumenti bili popularni i često viđeni rekvizit u spotovima. Da nadoda malo vatre zavodio nas pjevajući svoju obradu Snoop Doggove Sensual Seduction (Sexual Eruption).

Garya nismo poslušale cijelog, ali smo čule i više nego dovoljno da zaključimo da je odličan, a kako je vremena malo, a preostalo što moramo još obići ima više nego dovoljno, otišle smo do Mungosa. Do Mungosa se dolazi šećući nakon Voida prema dolje. Iako nisam bila raspoložena za Mungos, ponekad dam da me drugi povuku sa sobom, a kad sam vidjela red ispred Moata, i to uvijek poslije 4 sata, taman kad je moj miljenik Randomer palio i žario, odlazak u Mungos se činio dobrom idejom i nisam već dugo bila tamo. Tamo smo stigle pri kraju nastupa od Skeptical koji mi nisu odgovorali, MC je previše repao i time me malo i živcirao dok je glazbena matrica dobra, ali sam si našla drugi vid zabave, gledajući ljude oko sebe. Zabavljale su me curke koje su pištoljem za mjehuriće iste raspršivale uokolo, te prijateljica i fotograf koji su slikanjem i snimanjem pratili pozornicu. Koliko vokal može biti poželjan, jednako tako u istoj mjeri ne odgovara i ubrzo postaje nepoželjan. Glazba se počela mijenjati na bolje, MC-jevo brbljanje se smanjilo i znala sam da je došlo do promjene, Dbridge je krenuo. Semplirali su moćne stvari za koje bi se lako dalo zavarati da je techno house set pomiješan drum and bassom kad ne bi bilo MC-ja koji mi ovaj put nije smetao već se uklopio u tu priču. Hip hop priče su oduvijek imale dobar njuh za sempliranje odličnih pjesama. Umor na gumene noge je polako dolazio na svoje i polako se cijela večer privodila kraju pa smo polako krenule prema Voidu gdje sam izvana još pohvatala Romare zadnjih minuta, s tim da ne mogu previše suditi o njegovom setu kako sam čula možda zadnjih 10 do 15 minuta, ali to mi je bilo dovoljno da zaključim da valja. Morat ću mu vrijeme posvetiti slušanjem preko Interneta. Petak je bio dobar dan, odnosno večer kad sam baš sve pozornice obišla i nisam pokisla previše od kiše.

(Nastavlja se: http://www.terapija.net/koncert.asp?ID=26850)

terapija // 18/09/2017

Share    

> koncert [last wanz]

cover: KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

| 26/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Veja @ Vintage, 20/03/2024

Veja @ Vintage, 20/03/2024

| 24/03/2024 | dora p |

>> opširnije


cover: TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

| 20/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

| 20/03/2024 | bir |

>> opširnije


cover: JABADERA + COLOSTRUM, 07/03/2024, Sax, Zagreb

JABADERA + COLOSTRUM, 07/03/2024, Sax, Zagreb

| 11/03/2024 | terapija |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*