home > koncert > MARK LANEGAN BAND, JOE CARDAMONE & LYENN @ Tvornica kulture, Zagreb, 06/11/2017

kontakt | search |

MARK LANEGAN BAND, JOE CARDAMONE & LYENN @ Tvornica kulture, Zagreb, 06/11/2017

Nimalo ne volim čitati opise koncerata ili recenzije koje se baziraju na usporedbama. Niti ih volim pisati na taj način. Smatram da nema puno stvarnog značenja niti težine u tome da se neki glazbenik opiše kao "spoj benda X s utjecajem benda Y iz faze albuma Z, i dašak producenta W iz faze Q", pogotovo za onu publiku koja nešto od toga što je navedeno nije imala prilike ili interesa poslušati. Takvi opisi postaju tada prazni označitelji, i više svjedoče kao detekcija širine glazbenog fonda koji je recenzent poslušao, kao i o njegovoj sklonosti kretanju linijama manjeg otpora prilikom opisa toga što je čuo.
[ mark lanegan band ]

mark lanegan band   © veda

Pa ipak, ovdje onda dolazi Mark Lanegan, i čini se da je te usporedbe nemoguće izbjeći. Kako, inače, napisati išta suvislo o glazbeniku koji iza sebe ima nizove kolaboracija i samostalnu karijeru? Koji je karijeru započeo u sferi grungea, još sredinom osamdesetih, u društvu likova kao što su Soundgarden, Alice in Chains, ili Mudhoney? Koji je prijateljevao s Nirvanom, surađivao i vrlo često posuđivao vokale Queens of the Stone Age, godinama surađivao s Isobel Campbell iz Belle & Sebastian, te 2013. izbacio i odlični album Black Pudding na kojem mu je partner bio Duke Garwood? Lista se nastavlja: Soulsavers (inače, solidnu količinu ljudi sam vidio da kimaju glavom s odobravanjem na tvrdnju da Soulsaversi jednostavno nemaju istu atmosferu otkako je Dave Gahan zamijenio Marka Lanegana); The Twilight Singers; UNKLE, Warpaint; Massive Attack; Moby.
[ mark lanegan band ]

mark lanegan band   © veda

Dakako, cijela ta povijest prebacivanja iz žanra u žanr morala je ostaviti traga na Laneganovom izričaju, koji ipak ne prelazi u eklekticizam, nego pokazuje cjelovitu, pravocrtnu i usmjerenu evoluciju. S upijanjem utjecaja, prije nego žanrovskim iskocima. Kao što je naglasio u intervjuu za portal self-titled magazine, iz 2012., svi s kojima je surađivao su uglavnom tražili njega. Nije mu namjera bila izviđati vlastite granice, i vjerojatno glazbu koju je radio u kolaboracijama ne bi napravio sam od sebe. S druge strane, početak njegove karijere ne zvuči kao njezina sredina, a sredina ne zvuči kao njezine posljednje godine, no, slušajući od početka do kraja, prijelazi se teško uspijevaju nazreti. Netko zlonamjeran bi to mogao nazvati monotonijom ili ustajalošću, ali osobno preferiram neki izraz kao što je vješto upravljanje glazbenim izričajem.

Blues je bitna stavka u opusu Marka Lanegana. On je to i sam naveo više puta, u nekima od rijetkih intervjua koje je dao. Tako je za Ultimate Guitar, pred nekoliko godina, u 2015., izjavio kako mu blues više nije interesantan, sad kad prelazi pedesetu. Ali, dok je imao dvadesetak, blues ga je zaokupljao kao ništa drugo i hvatao ga za najdublje dijelove njegova bića. Samim time, jasno je i zašto blues i danas izlazi iz njegove glazbe.
[ mark lanegan band ]

mark lanegan band   © veda

Pa kako to, u konačnici, zvuči? Kao Nick Cave, Tom Waits, Leonard Cohen i Iggy Pop, da skratim priču i nadovežem se na prvi odlomak ovog teksta. Lanegan također za sebe voli reći da je on onaj kojeg uspoređuju s navedenima, jer je najmanje poznat od svih njih. Jasno je, nitko ozbiljan neće reći za Leonarda Cohena da zvuči kao Mark Lanegan.

A s druge strane, grijeh je s bilo kime uspoređivati čovjeka koji iza sebe ima oko trideset ploča u oko trideset godina. Ili drugim riječima: čovjeka koji je u stanju privući publiku koja jedva da je bila rođena u vrijeme kad je njegova karijera započinjala. Promotrivši ovako, bez pretjerane želje za detaljnim analiziranjem demografske strukture publike sinoć, bilo je jasno da najveću skupinu čine mladi ljudi. Dvadesete i tridesete godine, usudio bih se reći. Tek poneka osoba starijih generacija od toga. U tome se ogleda još jedan od uspjeha i prijemčivosti Laneganova izričaja: u činjenici da uspijeva privući mlađe generacije na svoj koncert, ljude kojima doslovce može biti otac, i očarati ih i baciti u ekstazu koja traje od početka do kraja koncerta.
[ mark lanegan band ]

mark lanegan band   © veda

Naravno, zamagljen i zadimljen glas koji odlikuje Laneganov izričaj svih ovih desetljeća je i dalje nepromijenjen, stavljen kao potpis na prepoznatljiv, pomalo melankoličan-pomalo agresivan zvuk njegove glazbe.

Isto tako, naravno, Laneganov poznati kontrapost nije se promijenio. Pred publikom se našao čovjek koji drži mikrofon kao da se radi o vjernom oružju tik pred borbu. Koristeći svoju drsku i ciničnu pozu kao dio svojeg izričaja, on pripovijeda stihove i time uspijeva potpuno zaplijeniti pažnju. Gotovo da se kroz cijeli koncert ne pomiče. Ali nema ni potrebe za tim, jer ovdje glazba govori sama za sebe, poduprta jednostavnim crvenim osvjetljenjem, s malo plavog, koje jednako koliko i osvjetljava, toliko i zamračuje, stapajući detalje s pozornice u maglovitu sliku koja ne oduzima koncentraciju s glazbe niti jednog trenutka.

Velikih ritmičkih odstupanja između pjesama nije bilo, te se tek ponekad moglo osjetiti ublažavanje stvorene napetosti odabirom laganije pjesme. Nedovoljno, doduše, da napetost bude otpuštena do kraja. Da, Lanegan može rasplesati publiku, ako to hoće. Može je i baciti u trans i u potpunosti uplesti u glazbene niti koje kroz sat-i-koliko-već vremena na pozornici isprede. Toliko da slušatelj zaboravi na vrijeme, i na prostor oko sebe. Odjednom ti se čini da više nisi u Tvornici, s hrpom ljudi koji uživaju kao i ti, nego si negdje drugdje, gdje ti Lanegan pripovijeda svoje ironične priče. A sinoć, rekao bih, pripovijedanje u Tvornici bilo je agresivnije nego pred nekoliko godina u Pauku, gdje se očitovalo polagano, pa čak i nježno melankolično snatrenje.
[ mark lanegan band ]

mark lanegan band   © veda

Zapravo je karakteristika Lanegana kao dobrog glazbenika je da je uspio okupirati pažnju prisutnih i navesti ih na iskreno uživanje. Istina je, ponekad sam prethodnih godina, u neobaveznom razgovoru, znao čuti od ponekog poznanika da Lanegan uživo nije dobar koliko kad ga se sluša doma, da je monoton i zaboden kao štapić u pozornicu. Ti komentari su sasvim legitimni: njegov koncert uistinu i protječe u ujednačenim tonovima, i Lanegan uistinu i izgleda kao štapić u pozornici. Međutim, to je značajka njegova pristupa glazbi. Pred oko pet godina, kad je bio intervjuiran za self-titled magazine, izjavio je da glazbu toliko dugo radi kao posao, da je uživanje u njenu stvaranju nestalo pred dvadeset godina. Naravno, to se može pripisati njegovu zavodljivo ironičnom karakteru; ali govori i nešto sasvim drugo: njegov pristup glazbi odražava profesionalnost i želju da se slušatelj koncentrira na glazbu, a ne na koreografiju ili vizualni dojam na pozornici. Zato malo svijetla. Zato crna odjeća. Za drugim nema ni potrebe: set-lista je složena koherentno i konzistentno i održava upravo onu razinu napetosti tijekom cijelog koncerta kakva se od ovakve glazbe može očekivati, s popuštanjima na mjestima na kojima se to i očekuje, bez da pređe u dosadu. Više od toga ne bi bilo pošteno očekivati.

U konačnici, profesionalnost i glazbena kvaliteta kojom je Mark Lanegan sinoć uspio razgaliti publiku u Tvornici, zaslužuje svaku pohvalu. Pogotovo nakon što je ta ista publika imala priliku svjedočiti vrlo nekarakterističnom odabiru predgrupa, odnosno uvodnih izvođača.
[ lyenn ]

lyenn   © veda

[ lyenn ]

lyenn   © veda

Lyenn, belgijski glazbenik kojeg se iz meni nepoznatog razloga voli svrstavati u rock, bio je vrlo nezadovoljan činjenicom da se iz Malog pogona mogla čuti prigušena glazba, te je čak konstatirao kako je to "vrlo loše". Nažalost, iako se mogu složiti da jest pomalo nepristojno svirati Youtube za šankom dok izvođač stoji na pozornici, moram reći da ni njegova glazba nije bila puno bolja od "vrlo lošeg". Kao što naziv njegova EP-a kaže: Vowels Fade First, tako su i kod njega samoglasnici ponekad izblijedjeli u falšanju. Bizarno nabadanje po gitari bez prave i koherentne glazbene teme i meloritamskog uzorka (pokušaj slobodnog atonaliteta? ne, nego prenemaganje), netko inventivniji od mene bi vjerojatno mogao shvatiti kao psihodelični i disonantni izraz kvalitetno izrežiranog teenage-angsta. Međutim, u Lyennovoj zbunjujućoj izvedbi, praćenoj probadanjem žica na gitari (od kojih je jedna, zakleo bih se, i pukla čim se povukao s pozornice) i zavijanjem u falsetu koji Lyenn jednostavno nije u stanju izvesti, uz frizuru Kevina Parkera iz Tame Impale, dobio se glazbeni papier mâche koji će oduševiti eventualno ponekog hipstera kojem je bitnije da sluša glazbenika za kojeg nitko nije čuo od prirode i kvalitete onoga što sluša.
[ joe cardamone ]

joe cardamone   © veda

Nakon pauze od nekoliko minuta, pošto se Lyenn povukao s pozornice, uspeo se Joe Cardamone, te je odmah bilo vidljivo da u svojem modnom i izričajnom stilu posuđuje od svojih uzora poput Ariela Pinka ili Davida Bowieja, ali i da baš u potpunosti ne razumije to što je posudio. Glazba je praćena agresivnim vizualnim efektima projiciranima na bijelom platnu, koje je proizvela berlinska news-tvrtka Ruptly, specijalizirana za izradu videa na zahtjev. Kako znam? Jer je njihov logo bio jasno istaknut u gornjem lijevom uglu projektorskog platna, što je detalj koji se uistinu mogao i trebao izbjeći.
[ joe cardamone ]

joe cardamone   © veda

O glazbenom dojmu teško je zapravo bilo što suvislo reći, jer zvukovna lepeza koju Joe Cardamone proizvodi bez vizualnog dojma i androgine estetike ne bi mogla funkcionirati. Dokaz da se radi gotovo isključivo o vrijednosti šoka jest i njegova dramatično zapaljena cigareta usred nastupa. O kojem se žanru uopće radi ovdje? Ne znam zapravo ni to. Možda neki minimal techno? Elektronika? The Soft Moon s teškim mamurlukom ili The KVB sa zuboboljom padaju na pamet za usporedbu, ali svaka usporedba je nepoštena, jer Joe Cardamone jednostavno ne zaslužuje da se na njega troše kartice teksta. Osim možda u nekom časopisu marginalne važnosti i naklade, koji se za odabranu i iznimno usku publiku elitističkog ukusa izdaje u liberalno nastrojenim berlinskim četvrtima, a u kojem možda članak zaradi i Lyenn. Ili u časopisu tipa Buzzfeed koji u jednoj od svojih lista katalogizira 31 neuspješni pokušaj plagiranja Tilde Swinton.

Zašto takav odabir predgrupa? Nisam siguran da uopće mogu pokušati pogoditi. Ne mogu ni isključiti da se nekome svidio, ali smatram da nije odgovarao ni ambijentu, niti vrlo dobrom koncertu sasvim različitog žanrovskog i zvukovnog određenja koji je uslijedio nakon toga.

johnny mcfearless // 07/11/2017

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Black Lips @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 12/06/2019

Black Lips @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 12/06/2019

| 19/06/2019 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: Fanfare Ciocarlia @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 11/06/2019

Fanfare Ciocarlia @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 11/06/2019

| 17/06/2019 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: BLACK REBEL MOTORCYCLE CLUB + THE VACANT LOTS @ Tvornica, Zagreb, 13/06/2019

BLACK REBEL MOTORCYCLE CLUB + THE VACANT LOTS @ Tvornica, Zagreb, 13/06/2019

| 15/06/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: KRIES @ MSU 8.6.2019.

KRIES @ MSU 8.6.2019.

| 09/06/2019 | tomislav |

>> opširnije


cover: Youth Avoiders, Asphalt, Kurve, Eke Buba @ Attack, 01/06/2019

Youth Avoiders, Asphalt, Kurve, Eke Buba @ Attack, 01/06/2019

| 04/06/2019 | terapija |

>> opširnije


> chek us aut!
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]
  • 20/06/2019 | zg, boogaloo club
    cannibal corpse
    >> najawa @ terapija.net
  • 23/06/2019 | zg, kset
    nytt land
    >> najawa @ terapija.net
  • 24/06/2019 > 26/06/2019 | zg, inmusic festival
    the cure
    foals
    suede
    garbage
    the hives
    johnny marr
    lp
    thievery corporation
    kurt vile & the violators
    frank turner & the sleeping souls
    peter bjorn and john
    skindred
    zeal & ardor
    lysistrata
    super besse
    fontaines d.c.
    black honey
    gato preto
    siddharta
    the ills
    run sofa
    kandžija i gole žene
    mangroove
    edi east trance blues
    phantasmagoria
    bang bang
    ichabod
    billie joan
    stephany stefan
    the gentleman
    >> najawa @ terapija.net
  • 26/06/2019 | zg, attack
    the hills mover
    >> najawa @ terapija.net
  • 28/06/2019 > 29/06/2019 | [srb], rtanj
    17. mount of artan fest
    --------------------------
    la morte viene dallo spazio iz italije
    sex blender iz ukrajine
    void forger iz rumunije
    madvro iz smedereva
    negative slug iz hrvatske
    pree tone iz ukrajine
    desert runners iz grčke
    hesperian death horse iz hrvatske
    >> najawa @ terapija.net

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*